Naš glumac progovorio o neugodnom iskustvu: 'Policija me je privela i pendrečila zbog pjevanja'

Boris Svrtan, glumac kazališta Gavella, jedan je od natjecatelja ovogodišnjeg izdanja HRT-ova showa “Zvijezde pjevaju”. Boris je s mentoricom Leom Mijatović prošao prve eliminacije, a s nestrpljenjem čeka i nastup u trećoj emisiji. Lani smo ga na televiziji gledali u dvije uloge u domaćim serijama, a ove jeseni priprema i dvije nove kazališne predstave.

Kako ste se snašli u showu “Zvijezde pjevaju”, je li vas trebalo nagovarati?

Snašao sam se kao riba u vodi, nije me trebalo dugo nagovarati, iako sam morao promijeniti dio planova za godišnji i pomaknuti neke izvedbe predstave “Moj slučaj” V. Gotovca. Sve sam uspio posložiti i drago mi je da su me urednici pozvali te da imam privilegiju pjevati uz vrhunske glazbenike HRT-a, a pritom se i dobro zabaviti. Vidim po brojnim reakcijama da je i publika zadovoljna.

Pjevate li i inače u društvu? Kakvu glazbu slušate privatno?

Od osnovne i srednje škole moj je običaj gitarom i harmonikom diktirati tempo tuluma koji nastanu spontano i koji su prije trajali do zore, a sad ipak u skladu s dobi, repertoarom te količinom i kvalitetom vina. Interesantno, i nakon proslave kraja osnovne i prva dva razreda srednje intervenirala je policija, najprije pendrecima, a onda i kratkim privođenjem, nisu valjda imali sluha za Prljavce, Azru i Haustor. Da smo pjevali Lepu Brenu i Vesnu Zmijanac, valjda bi bili zadovoljni. Nismo htjeli kvariti svoj glazbeni ukus. Eto, i danas slušam sve osim tog opstipacijski zavijajućeg užasa.

Kakva je Lea Mijatović mentorica? Jeste li se prije poznavali?

Leu nisam poznavao osobno. Iznenadilo me koliko je neposredna, ona je izvrsna mentorica, tolerantna, vedra, koncentrirana, zabavna i bio mi je zaista veliki gušt surađivati i učiti od tako dobre pjevačice, a pritom se i vrhunski zabavljati, jer mi nismo akcent pomakli prema nekoj tvrdoj kompetitivnosti, radili smo show da zabavimo sebe i publiku, ali odabrali smo i neke teže pjesme, koje su dovoljno izazovne i koje nisu glazbeno jednolične. Otkrili smo, rekao bih, sve moje pjevačke mane u punom sjaju, jer ne može se u nekoliko tjedana postati profesionalni pjevač. Ali zbilja sam uživao u prilici da osjetim pjevački adrenalin.

Je li bilo treme prije prvog nastupa?

Treme nije bilo ni za lijek. Možda malo previše želje da se u kratkih dvije minute sve pokaže, ali bolje izgorjeti u strasti nego da te zakači umiranje od dosade.

Vratimo se na vaše početke. Kao ste zavoljeli glumu? Jednom ste izjavili da ste htjeli biti fizičar?

Moj profesor hrvatskoga Ante Čizmić otkrio je da dobro interpretiram Urotu Zrinskog i Frankopana, a profesorica Ana Vulas bila je ključna osoba u mojim glumačkim počecima. Imali smo trupu u školi “Nikola Tesla” s kojom smo osvojili prvo mjesto u tadašnjim republičkim natjecanjima s predstavom “Rad”, koju smo sami napisali i režirali. Ona me je i spremila za Akademiju i tako je moja strast i želja za fizikom dobila umjetnički oblik. Širina mojih interesa imala je najveću šansu da se donekle ostvari u kazalištu. A prvi tekst s kojim sam nastupio u osnovnoj školi bio je Krležin monolog “Lamentacije Valenta Žganca”. Mama mi je dala pidžamu koja je u sesvetskom kinu uspješno odigrala kostim Zagorca zatvorenika.

Uskoro vas u kazalištu “Kerempuh” očekuje premijera predstave “Predsjednici & Ca”, koju supotpisujete s Tarikom Filipovićem i Ivicom Ivaniševićem. Kako je nastala predstava, koliko ste je dugo pripremali?

Predstavu stvaramo nekoliko mjeseci. Tarik je imao izvrsnu ideju susreta svih predsjednika na radnoj večeri i pozvao me da glumim ulogu Tita te da sudjelujem u pisanju scenarija jer je predstava svojevrsni obogaćeni nastavak moje “Spike na spiku”, koja je praizvedena u Domovinskom ratu prije 28 godina.

Tita ste uspješno igrali u predstavi “Spikom na spiku”, ali i u igranim dokumentarcima “Tito” i “Jugoslavenske tajne službe”. Čini se da ste se “pretplatili” na ovu ulogu i da se više za njega ne morate ni pripremati?

Ta je uloga uvijek izvor inspiracije jer su njegov gestus i zagorsko-ruski govor višestruko zanimljivi. Pitanje je koliko je skrivao, a koliko otkrivao, svi su u strahu između njegovih ponekad zapetljanih i manipulativnih rečenica tražili smisao i čitali svoju sudbinu. Danas je taj značaj uglavnom humoristički, a oni koji u tome liku i danas vide idola podsjetio bih da se zbog benignog vica na račun ljubičice bijele od sto kilograma završavalo u višegodišnjem lomljenju duše i tijela na Golom otoku. Duhoviti satrap koji humor na svoj račun ne dopušta. Neosporno socijalno inteligentan, sposoban desetljećima se održati na vlasti, nevjerojatno je koliko taj lik i danas, 40 godina nakon smrti, izaziva kontroverznih reakcija i zbog toga je povijesno, glumački i dramaturški zanimljiv do te mjere da se čudimo kako je uopće moguće prisvojiti toliko vlasti i kolika je uopće moć hijerarhijskog straha. Karakterizacija likova i njihove moguće interakcije iz današnje vizure nešto su čemu smo posvetili veliku pozornost i to je okidač komičnih situacija. Tarik je kao kolega, suradnik i redatelj vrlo precizan, maštovit i tolerantan, veliko je veselje na probama i želimo ga zdušno podijeliti s publikom koju smo već temom uspjeli zaintrigirati.

U vašem matičnom kazalištu Gavella uskoro vas očekuje i projekt “Sanjam(o) predstavu”, u čijem su stvaranju sudjelovali i sami gledatelji. Kako vi gledate na taj projekt?

Pripremamo premijeru u Laubi sredinom studenoga u ovoj ludoj 2020. godini. Dao sam slučajno naslov predstave koju rade F. Šovagović i D. Mihanović tako što sam rekao da su mi se predstave koje ne možemo igrati u Gavelli prebacile u snove. Igramo kao glumci prognani iz svog kazališta humorne i bolne sudbine izbezumljenih stanovnika našeg potresenog grada. Time želimo okrenuti reflektor javnosti na našu trenutačnu situaciju.

Četiri ste godine bili ravnatelj Gavelle. Jeste li zadovoljni svojim radom na čelu kazališta i jesu li vam u tom razdoblju nedostajale “daske koje život znače”?

Zadovoljan sam vrlo, jer sam kao ravnatelj započeo i do visokoga postotka završio gradnju male dvorane Gavelle i pri tome imao 25 premijera, kadrovski uredio kuću i predao blagajnu u dobrom plusu. Najviše sam u tom hodu po vatri naučio kao čovjek. Otpala su lažna i licemjerna prijateljstva, a ostali samo pravi odnosi i to smatram najvećim dobitkom. Sa svim sam kolegama i suradnicima bio i ostao korektan. To je velika stvar u uvjetima kaosa u kojima nastaje i opstaje kazalište. Gluma mi je taman toliko nedostajala u tih četiri godine da je se zaželim s još većim žarom. No odigrao sam “Muškarci.hr” kao dobro osvježenje i neku vrstu glumačkog treninga, snimio sam neke dobre uloge i održao monodramu “Moj slučaj”, koju uskoro snimam za HTV u povodu 90. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti Vlade Gotovca.

Kako gledate na situaciju danas u kazalištima, kada zbog epidemije koronavirusa morate igrati pred drastično manje publike?

Nomen est omen. Takvo mi je ime, znači borim se. Ne pristajem na depresivne vizure i htio bih reći ljudima da izdrže ovaj užas davljenja naših života te da iz toga izađemo s novom energijom i promijenjenim prioritetima kao ljudi i društvo. Nama koji smo se naglumili uloga u životu možda je malo lakše, ali mislim na kćer Petru, koja je na zamahu karijere zaljuljana kao i cijela njezina generacija, ali snažna je i izdržat će, u to sam uvjeren. Nadam se samo da će talent i rad biti važniji od nepotizama svih vrsta koji su itekako prisutni u kazalištu, inače ćemo otklizati u mulj do kraja. Ova je situacija naša šansa da se ta društvena koruptivna praksa promijeni nabolje. Ili nam nema spasa, jer previše je nesposobnih na teret proračuna.

Što inače mislite o epidemiji? Pridržavate li se svih epidemioloških mjera?

Ljudi su žilava vrsta i sve su do sada svladali. Bitno je da svojim lošim odnosom prema prirodi ne savladaju sebe na koncu. Mnogo toga u svijetu nije dobro i samo se nadam da će iz ovog izaći nešto bolje, kao i iz svake krize. Ponekad poželim čovječanstvu potpuni reset na izvorne postavke.

Lani smo vas na TV-u gledali u dvije zanimljive uloge – premijera Lozančića u “Novinama” i Ante Rose u “Generalu”. Kako gledate na te uloge, kako ste se pripremali za ulogu generala Rose?

Veliko i lijepo iskustvo bilo je sudjelovati u oba ta projekta. Osobno sam rezultatom više nego zadovoljan, drago mi je da pogotovo mlađa publika jako dobro prati Matanićev vizualni i dramaturški nerv. Unatoč suhoparnom političkom diskursu, mislim da smo donijeli na ekran karaktere krvave ispod kože. Što se tiče Rose, trudio sam se odigrati, rekao bih, vojnički uvjerljivo i ispuniti ono što je uloga nudila. Ali svijet se, na sreću, mijenja, pa tako i umjetnost donosi ispitivanje novih metoda i načina. Treba uvijek osluškivati bilo publike, umanjiti taštinu i nastojati ostati skroman i suradljiv do kraja. Nekad uspije, nekad ne.

Uskoro ćete sa suprugom Kristinom proslaviti prvu godišnjicu braka. Spremate li nešto posebno za godišnjicu?

Svaki naš dan trudimo se učiniti posebnim, tako da je i godišnjica isto jedan takav dan. Kristina je osoba s kojom su mi svi segmenti života harmonični i koja je potpuno i do kraja osvijestila koliko jedan odnos može biti nježan, otvoren i potpun. To je vjerojatno i plod zajedničke zrelosti i rezultanta svih bitaka koje čovjek u životu prođe. Prepoznavanje sličnih ili neuočenih problema i dobra komunikacija su ključ. Sposobnost da se ljudi po putu ne pogube i da duboko osjećaju jedno drugo najveći je dobitak u životu. Zahvalan sam svim slučajnim i namjernim silama na tom jakom spoju nas dvoje.

Kako se najbolje opuštate? Što radite u slobodno vrijeme?

Osim zajedničkih trenutaka bez ikakve presije, uživamo vikendom u planinarenju, skijanju, ljeti u morskim aktivnostima, no tu je i poseban gušt – muško jedrenje, windsurf, tenis s prijateljima i spika uz pivo nakon toga, nema boljeg. Osim zajedničkih ručkova koji završe s gitarom ili harmonikom, posebno uživam u opuštenim kavama s kćeri, na kojima pretresemo sve važno i nevažno. Život je beskrajno lijep, nije ni loše da je globalno vrijeme malo stalo.