udita Franković Brdar ovog je ljeta jedna od najtraženijih domaćih glumica. Na ovogodišnjem Pulskom festivalu osvojila je Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu u manjinskim koprodukcijama, i to za film “Izbrisana”. Osim toga odigrala je i zapaženu ulogu u filmu “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te u kazališnoj predstavi “Titon”. Judita je i ove godine sudjelovala na Sarajevskom filmskom festivalu na kojem je lani bila i članica žirija. Ove je godine s nekoliko mladih kolega iz susjednih zemalja sudjelovala u radionici za mlade talente.
I ove ste godine uživali na Sarajevskom filmskom festivalu, no niste imali “ozbiljan posao” kao lani?
U Sarajevu mi je uvijek odlično. Ondje sam u posljednje dvije godine upoznala puno slavnih ljudi i uvjerila se da su svi jako prizemljeni ljudi s kojima se može o svemu razgovarati. Čak i kad se dođede samo zabavljati u Sarajevo, uvijek ima puno događaja. Ovdje sam dolazila i prije jer je moj suprug imao filmove na festivalu prije mene. Onda se sve otvorilo s programom Talents Sarajevo i nadam se da će ta ljubav trajati i dalje. Cilj je ove radionice da glumce s ovog područja pokušaju predstaviti vani. Činjenica je da smo jako neinformirani o tome jer danas ne morate ići u London da biste se predstavili, nego sve možete raditi od kuće. Još uvijek sve učim i zbunjena sam, no taj nam je program jako pomogao.
Ovog ste ljeta dobili Zlatnu arenu za film “Izbrisana”. Radi se o mučnoj tematici o kojoj ljudi malo znaju?
Važna je to tematika u koju ni ja nisam bila upućena prije snimanja. Dogodila se ružna stvar kada je Slovenija izišla iz Jugoslavije. Na tom putu osamostaljenja Slovenci su napravili kobnu pogrešku jer su smatrali da će identitet puno bolje ostvariti izbrišu li sve one koji nisu “pravi” Slovenci, odnosno one koji nisu ondje rođeni. To je bilo oglašeno, ali ispod pulta. Puno ljudi nije vidjelo obavijest da se moraju javiti. To je značilo doslovno to da su ljudi dolazili k liječniku ili u banku, a ondje bi im jednostavno rekli da ih nema u kompjutoru. Postali su sjene koje pokušavaju preživjeti. Taj film i govori o mladoj majci koja dođe roditi, ali je ne nalaze u sustavu. Ta me uloga, kao i neke druge, natjerala da postanem senzibilnija, bolja osoba. Kad vidite što su ti ljudi doživjeli, shvatite da i vi sutra možete ostati bez krova nad glavom. Slična je situacija sada i s izbjeglicama. Ljudi ne odlaze zato što im je dobro, nego zato što traže nešto bolje. Moram priznati i da me iznenadila Arena, zato što je konkurencija bila jaka.
Kažete da vas ljuti ta situacija s izbjeglicama. Kako komentirate to da i danas u Hrvatskoj mnogi ljude gledaju po tome kojeg su podrijetla?
To me uvijek zaboli. Znam da smo ljudi i imamo svoje mušice, no to uvijek počinje unutar obitelji. Kad sam bila mala, bilo je normalno družiti se sa svima – Srbima, Romima... Nama je tada bilo normalno da se svi zajedno igramo. Klinci znaju biti zločesti, no prije to nikad nije odlazilo u te sfere da nekoga napadnete zbog nacionalnosti. A danas imate situaciju da se drugog napada pa čak i ubije zbog toga. Zbunjuje me ta situacija. Ja sam kao osoba jako vedra i optimistična, ali to što se događa je nešto što će eksplodirati u jednom trenutku.
U filmu ‘Izbrisana’ sasvim dobro govorite slovenski. Kad ste ga naučili, je li bilo teško?
Sve je počelo spontano. Nikad nisam namjeravala graditi karijeru u Sloveniji, ali kako je moj suprug Slovenac, bilo mi je normalno da naučim jezik kojim on govori, iako se mi sasvim dobro sporazumijevamo i na hrvatskom, i tako smo naučili živjeti. Gledala sam puno njihove televizijske programe i čitala novine, a prvi film koji sam radila bio je jedan tinejdžerski film u kojem sam glumila Hrvaticu čija je mama Slovenka. Pripremajući se za taj film, išla sam na kavu s prijateljima Slovencima. Onda sam pomalo “nabadala” njihov jezik. Za “Izbrisanu” mi je bilo bitno da mi je jezik prirodan, tako da se mogu posvetiti glumi. Imala sam učiteljicu Melitu, a i sreću da imam talent za jezike. Uvijek se veselim kad za ulogu moram naučiti nešto novo. Nisam tip koji će samo doći i odraditi ono što redatelj traži, uzeti novac i otići. Uvijek imam taj idealistički pristup prema poslu. Gotovo dva mjeseca radili smo prije snimanja i sad se doista osjećam sigurno kad govorim slovenski.
Kako je bilo na snimanju “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”? Još jednog filma koji je podijelio javnost...
Peđa Ličina je pozitivni luđak koji je jako inteligentan. Sve to što je on zapakirao u tu formu zombi komedije nam je itekako poznato zbog zbivanja na Balkanu. Smiješno mi je da sam opet glumila Slovenku. Nisam imala veliku ulogu, ali bilo je jako zabavno na snimanju.
Puno se i priča o vašoj ulozi u predstavi “Titon” u kojoj se skidate na pozornici?
Najsmješnije mi je što je ta predstava izišla pola godine prije nego što su mediji počeli pisati o meni u tangama. Iskreno, uopće se ne smatram nekim vampom. Ja sam mali crv koji doma hoda u pidžami, opuštena sam i puna mana. Postoje likovi koje volim igrati, ali sebe tako ne doživljavam. Onda mi je uvijek kad se nešto takvo dogodi malo neugodno i smiješno jer znam da to nisam ja. Naravno da je to moja pojava za koju sam s trenerom vježbala tri mjeseca, no to nisam ja. Moram kazati i da me zanimaju takvi karakteri u glumi koji su odmaci od mene. U redu, imam i zahvalno lice koje se može promijeniti drugom frizurom ili šminkom. “Titon” je zabavna burleska, ima i kabarea, komedije, ali zanimljivo je da se najviše “primilo” kako ja izgledam u predstavi.
Pa dosad ste se na to već trebali naviknuti. Evo i u Sarajevu se o vama pisalo kao o “modnoj ikoni koja je zablistala u haljini omiljenih eNVy Rooma...
Moda me zabavlja. I kad glumim, važno mi je što će taj lik nositi na filmu. Inspiriraju me te stvari. Dogodilo se da se nekim ljudima svidjelo što nosim, dok će drugi govoriti: “Isuse, što je to Judita obukla na sebe”. Uvijek nosim što mi se sviđa, a možda to nitko drugi ne bi obukao. Bitno mi je da je meni zanimljivo i da bude prilagođeno mjestu na koje dolazim. Nisam tip koji će kalkulirati, premda znam da bih mogla. Vjeko i Nikica iz eNVy Rooma kreirali su mi i vjenčanicu, prijatelji su mi već godinama pa znaju da me zabavljaju stvari koje nisu klasične.
Već godinu dana ste u braku, svome prezimenu dodali ste i prezime Brdar. Što se otad promijenilo u vašem životu?
Nije se ništa pretjerano promijenilo. Suprug i ja smo zajedno već 10 godina, tako da je to vjenčanje bilo malo slavlje naše veze i zajedničkog života, a proslavili smo ga s malom grupom prijatelja. Mi smo se nekako našli, razumijemo se, možemo razgovarati o svemu. Možda imamo premalo vremena za sebe, evo ove smo godine uspjeli nešto uhvatiti. Nekako se kužimo.
Razmišljate li o proširenju obitelji?
Ne znam što da kažem, mijenjam mišljenje. Nekako sam prije uvijek sebe vidjela s djecom, a sad ne znam što će život donijeti. Nikad se ne zna. S obzirom na to da nisam pod ugovorom s nekim kazalištem, mogla bih si dopustiti i neku pauzu. Vrijeme brzo prođe. Ni ne snađete se, a dijete vam već ima pet godina.
Kakvi ste privatno? Što volite, a što vas ljuti?
Najviše me vesele male stvari. Volim jutarnju kavu, čitati knjige, putovati. Znam da zvuči malo stereotipno, ali svaki put kad bih štedjela za neko putovanje bilo bi fenomenalno. U poslu imam dosta visok prag tolerancije, pa onda možda zato malo strada moj suprug jer mi doma popuste kočnice. No, sve se to nekako stabilizira.
Pratite li filmske i televizijske hitove? Što ste zadnje gledali?
Zadnje sam gledala nove sezone serija “Stranger Things” i “Glow”. S malim zakašnjenjem, sad gledam “Broadchurch”. Jako mi je napeto gledati te detektivske serije.
A što je s vašom televizijskom karijerom nakon završetka snimanja popularne serije “Počivali u miru”?
Nakon te serije nisam više ništa radila na televiziji. U redu je i da se ljudi malo odmore od mene jer je to bila velika rola koja je uzimala puno TV prostora. Dobro je sad čekati da dođe nešto novo što će me inspirirati ili što će inspirirati druge da mi daju ulogu. Kod nas ima jako puno zanimljivih priča koje se mogu ispričati. Evo, na primjer Zagorka, njezine brojne priče idealne su za ekranizaciju, a gdje su sve druge zanimljive priče.
Što iduće pripremate?
Pripremam nešto sasvim drukčije – političku satiru u obliku kabareta u “Ludoj kući”, u režiji Ivana Đuričića. Plesat ćemo, pjevat ćemo, bit će jako zabavno. Tome se jako veselim