I danas prva dama našeg zabavnog programa, Ksenija Urličić za vrijeme Drugog svjetskog rata, s roditeljima, sestrom i dva brata, došla je u Zagreb. U kući, govori, nije bilo dogovora jer je otac bio autokratski nastrojen, vladala je bespogovorna poslušnost i sva su djeca, primjerice, trebala pohađati glazbenu školu.
– Svirala sam glasovir, ali nisam bila spremna podnijeti žrtvu svakodnevnog vježbanja. Možda sam željela biti pjevačica, činilo mi se to puno lakšim putem – prisjeća se.
Kao 15-godišnjakinja dobila je glavnu ulogu u filmu Nikše Fulgosija “Mala Jole”. Asistent režije, Ivan Hetrich, zaposlio se nešto kasnije na HRT-u i predložio da dođe na audiciju za film. Rekao je: “Trebamo najavljivače”, a Ksenija je nakon velikoga došla i na mali ekran.
– Studirala sam jezike i tijekom studija se bavila recenzijama i prevođenjem. Radila sam i korekturu, objavljivala stihove u ondašnjem Poletu. Htjela sam biti prevoditeljica, no već sam na studiju dobila stalni posao na Televiziji i krenula u drugom smjeru.
U Zabavni program ušla je 90-ih, s početkom stvaranja hrvatske države.
– Kad sam 1985. počela uređivati “Kritičnu točku”, tadašnji glavni urednik Miro Lilić rekao je da je to fenomenalno, moderan način prezentacije programa. Ali dodao je i “nemoj mi od informativnog raditi zabavni program. Stalno si na rubu, stalno ubacuješ nekog pjevača, priču o njemu”. Istina, uvijek sam ubacivala estradne priče, i to je dalo šarm emisiji. Lilić je poslije rekao da je već tada znao u kojem ću smjeru krenuti – priča.
Iako u to vrijeme osporavana, njezina “Sedma noć” bila je i ostala sinonim zabave s rekordnom gledanošću. S Ljudevitom Grgurićem Grgom sve je radila sama; od početne ideje, špice, glazbe, scenarija. To je bila prva velika emisija koja je u ratno vrijeme izišla iz studija. Bili su, primjerice, na stadionu u Osijeku, a unatoč fijukanju metaka, oslobodila se, govori, snaga, prkos Slavonije, i stadion je bio dupkom pun.
U njezino su vrijeme na Eurosongu visoka mjesta naših izvođača bila normalna stvar.
– Osjećala sam veliku odgovornost za konačni uspjeh. Da bi se to postiglo, ne možeš uzeti lošu pjesmu, lošeg interpretatora. Prije svega sam imala vlastiti izbor, koji sam uspješno nametala ostalima. Kad se pojavila “Marija Magdalena” rekla sam ‘ovo će pobijediti’, a bilo je 300 pjesama koje smo preslušavali. Pjesma je smišljeno minirana jer se Eurosong 2000. na prijelazu stoljeća nije mogao održati u jednoj maloj zemlji poput Hrvatske. I danas tvrdim da je te godine to bila najbolja pjesma – govori.
Unatoč neprijepornim zaslugama, kao i većina njezinih kolegica, s HRT-a je otišla s određenom dozom gorčine.
– Mogla sam još ostati, nudili su mi mjesto savjetnice. Odbila sam jer nisam htjela sjediti i ništa ne raditi, bez obzira na plaću koja bi ostala ista, velika. Zato sam prije 12 godina otišla u mirovinu. U to se vrijeme stvarala velika medijska hajka, osjećala sam da svi žele moj odlazak. Kod nas ti sve mogu oprostiti osim uspjeha, to je poznata stvar. Tek kad sam otišla, odjednom su se mediji stišali, počeli sasvim suprotno govoriti, pisati o meni. Kao da su tek tada shvatili da sam radila dobro. Ni danas, nakon 12 godina, nema pjevača koji mi ne kaže: “Falite nam, zašto se ne vratite?” – kaže.
Više ne zamjera ni kritike koje su znale biti nemilosrdne.
– Kritika je uvijek dobrodošla ako je dobronamjerna. Nažalost, često je sama sebi svrhom. Netko neiskusan, mlad, negativnim napisima pokušava stvarati karijeru. Mislim da je to pogrešan put, ali u ovom površnom vremenu možda to i jest formula za uspjeh – govori. Otkako je u mirovini, osjeća se slobodnom, rasterećenom, prestale su vječne utakmice. Okružena je ljudima koje voli i koji je vesele. Nema više, kaže, formalnosti u njezinu životu.
Donedavno se barem jednom mjesečno nalazila s prijateljicama; Vesnom Spinčić-Prelog, Jasminom Nikić, Željkom Fattorini i Helgom Vlahović-Brnobić. Razvile su istinsko prijateljstvo na kojem su im mnogi zavidjeli. Smijale su se, veselile tim susretima, natjecale se u kulinarstvu...
– Dok smo bile mlade, možda je i bilo konkurentskih odnosa među nama, međutim generacijska povezanost bila je jača i svaka je našla svoj put. Nadopunjavale smo se i uvijek bile jako korektne jedna prema drugoj, a s vremenom je sve to preraslo u duboko prijateljstvo koje se produbilo i osnažilo odlaskom s malih ekrana – govori.
Helgin odlazak posebno je zabolio baš Kseniju jer su cijeli život skupa, njih dvije bile su posebno vezane.
– Ponadala sam se, vjerovala sam da nikad neće doći taj tužni trenutak. Kad sam zadnji put bila s njom u intenzivnoj vjerovala sam da će se oporaviti, da će prebroditi i tu krizu. Helga je bila izuzetna osoba, koja bi u drugim uvjetima bila međunarodna zvijezda. I ona je s HRT-a otišla puna gorčine, nije željela da itko s HRT-a govori na njezinu pogrebu. Tu je tužnu i tešku dužnost povjerila meni.
Danas Ksenija, kaže, uživa okružena sa šest unuka i jednom praunukom.
– Kad se skupe kod mene, veselju nema kraja, pečem im fritule, one ‘poderane gaće’, palačinke. Svi blagdani, svi rođendani... sve provodimo zajedno – kaže.
1962. Kći Katarina
– Te sam godine rodila prvu kćer. Katarina je postala mama sa samo 18 godina, odmah nakon mature, a mene su na HRT-u zvali “gospođica baka”. Završila je višu pedagošku, predškolski odgoj, kratko je radila, a kad su zaredala djeca, odlučila je ostati kod kuće s Andreom, Lucijom, Lukom i Matijom. Cijela je obitelj jako povezana, a njoj sam za Uskrs poklonila pregaču s natpisom ‘Stvorena za shopping, zarobljena u kuhinji’.
1968. Druga kći Neda
– Danas je diplomirana pravnica, poliglot je, pohađala je dvije godine američki koledž, radila u međunarodnim organizacijama. No, nakon Klare, s rođenjm drugog djeteta, najmlađeg unuka Ivana, i Neda se odlučila za obitelj. Neda je za Uskrs dobila pregaču na kojoj piše ‘Diplomirana kućanica’.
1980. Mezimica Andrea
– Jako sam je razmazila, kao i ostale unuke. Andrea ima smisla za odijevanje, prati modu, šarmantna je, sposobna i uspješna. Uvijek sam smatrala da moja djeca i unuci zaslužuju najbolje što im mogu priuštiti. Ponekad se svjesno odričem nečega razmišljajući o njima.
2003. Početak Eurovizije
– Bili smo članice EBU-a, ali ne i članice Eurovizije pa smo morali na prednatjecanje u Ljubljanu. Postigla sam da se među tri nove članice uvrsti i Hrvatska. Veliki uspjeh koji je prošao nezapaženo. Šanse su nam doista bile minimalne. Naime, Slovenija nam je bila odličan domaćin, Bosna i Hercegovina u to je vrijeme bila simbol žrtava rata, i bilo je gotovo nemoguće da i treća zemlja bude iz bivše Jugoslavije. Uspjela sam. To je bio početak mog uspješnog lobiranja svim sredstvima. Upotrijebila sam sav svoj šarm, znanje, umijeće, poznavanje jezika, apsolutno sve da to ostvarim. To je bio početak, osjećala sam da ću dobro raditi taj posao.
iskreno, ne kužim čemu već stoti po redu članak o ovoj ženi bez ikakvog povoda. članak o njezinom životu i njezinoj obitelji. ako sam u krivu neka me netko ispravi.