Uvijek sam bio spreman izraziti svoje mišljenje, nikada nisam bio suzdržan

Emisija “Ni da ni ne” jedna je od rijetkih, ako ne i jedina, u medijskom prostoru koja mladima pruža priliku da izraze svoje mišljenje o različitim društvenim, političkim, vjerskim i drugim temama, ali i da nauče debatirati. Kroz ove debate već godinama vodi ih David Bankole, apsolvent na studiju prava i istinski zaljubljenik u debatu.

Anegdote iz bistranskog busa

– Uvijek sam bio spreman izraziti svoje mišljenje, nikada nisam bio suzdržan. Izrazim mišljenje koje ponekad može biti i neutralno, ali nije neizraženo, ne bježim od izražavanja. U debatni klub sam došao zahvaljujući prijatelju Luki s kojim sam dijelio školsku klupu – otkriva nam David i s puno žara nastavlja pričati o tome kako je debata bila i važan obrazovni dio njegova odrastanja:

– Cijelo to iskustvo kroz hrvatsko debatno društvo neki je oblik obrazovanja. Tako smo otkrivali sadržaje koji se ne nude u školi. Mogli smo razgovarati o društveno uređenim skupinama, o demokraciji, njenim prednostima i manama, o umjetnoj oplodnji, smrtnoj kazni... To su teme koje se nisu obrađivale u školi, a mi smo ih imali priliku raditi.

U današnju redakciju na HRT-u došao je na poziv urednice Ane Jurišić, također članice hrvatskog debatnog kluba.

– Ana je bila prominentna članica debatnog društva i prije osam godina na HRT-u je pokrenula novi projekt za koji su joj trebali voditelji koji bi radili priloge za emisiju. Odabrala nas je troje da radimo priloge, što se nama činilo fora, bilo nam je interesantno i nije iziskivalo puno vremena. I prije tri godine krenula je emisija “Ni da ni ne” u kojoj sam bio voditelj s Tamarom Sertić i Vandom Jakir. One su nakon nekog vremena zbog drugih obveza odustale i ostao sam jedini voditelj – priča 26-godišnji David. Do kraja studiranja dijeli ga još jedan ispit i diplomski rad i zato je sve snage usmjerio na ostvarenje tog zadatka. – Na pitanje koje je trenutno područje mog interesa odgovor je teorija ubikviteta, cijepanje ugovornih statuta... Nadam se da ću to uspješno svladati do jeseni i konačno diplomirati na radost moje majke – kroz smijeh kaže. Obvezno pravo, potrošači, građansko i privatno pravo zanimaju ga više od od javnog.

– Privatno pravo je ono čime bih se volio baviti, pogotovo to pravo potrošača koje se intenzivno razvija, posebno na području Unije s nekim novim postulatima koji nisu klasični u klasičnom pravu. To je nešto novo i dinamično, a čovjek inače baš ne može reći za pravo da je jako dinamično, i tu ima zanimljivih stvari – kaže voditelj. Nije mu problem zamisliti se jednog dana kako sjedi u odijelu i s aktovkom u nekoj sudnici, ali isto tako može se zamisliti i kako kopa na polju.

– Načelno imam svakakvog radnog iskustva i uz HRT radim i u knjižnici na fakultetu, radio sam svakakve stvari, od primarnog do kvartalnog sektora. Ako bude prilika da radim u struci i ako prilika bude dobra, prihvatit ću je, ali s druge strane, sebe mogu zamisliti i u odijelu i s motikom u ruci – priznaje. Iako je završio u području društvenih znanosti, David je odmalena pokazivao i interes za prirodne znanosti pa je zato i upisao matematičku gimnaziju, a prije upisa na fakultet zaključio je kako će ljubav prema društvenim i prirodnim znanostima spojiti upisom na studij književnosti i kemije. No taj način razmišljanja nije se svidio Davidovoj mami, inače profesorici kemije i biologije.

– Htio sam studirati kemiju i književnost i onda je majka sazvala savez prijatelja da me odgovore od toga jer kako ću živjeti od književnosti, bit ću kruha gladan. Onda sam dva mjeseca prije upisa na fakultet odlučio napraviti salto mortale i upisao sam pravo. Tada sam vagao i između kemije, medicine i književnosti – priča nam svestrani mladić za kojeg prijatelji često kažu da ima i previše interesa. Uskladiti obveze s hobijima i drugim željama nije jednostavna misija i zato je David uvijek u potrazi za savršenim danom.

– Ja sam uvijek u potrazi za savršenim danom koji bi počeo učenjem i sportom, uvijek mora biti svega jer želim u 18 sati u danu sve iskoristiti i ništa ne izgubiti. Idealno je kada u takvom danu još stignem pogledati utakmicu i ispeglati veš, to bi bio savršen dan – sanjarski i kroz smijeh priča. Važno mu je i vrijeme koje provodi sam sa sobom, dnevno je to barem sat i pol vremena, koliko traje vožnja autobusom iz njegove Bistre do Zagreba, a vožnja na toj relaciji, kaže David, poseban je doživljaj.

– Bistranski bus poseban je doživljaj i on nikada ne prašta ako zakasniš, čekat ćeš idućih oko pola sata. Bistranski bus ne prašta ni loše ponašanje, ima stroge socijalne prohtjeve, moraš biti najkomunikativniji i prepoznati priliku kada ćeš ustati starijem od sebe, s kim ćeš o čemu razgovarati, podijeliti savjet. Naravno, uvijek mi neka bakica kaže: “Sinek, gledala sam te na TV-u, ali joj kakvu su ti to frizuru napravili”. To su lijepe anegdote iz malog mjesta – prepričava David.

Cjenkanje za kavu

Iako se rodio u Osijeku, gdje su njegovi roditelji studirali, tata mu je u Hrvatsku došao iz Nigerije u studentskoj razmjeni, a prije upisa u osnovnu školu s obitelji se preselio u Bistru. Malo mjesto u blizini Zagreba odlično je prihvatilo novog sumještanina i David ne pamti da je ikada imao ikakvih problema ili da se susreo sa zadirkivanjem na rasnoj osnovi.

– Ljudi to često krivo percipiraju, manje mjesto uglavnom je zainteresirano za pojedinca koji u manjem mjestu živi. Osim možda prvih mjesec ili dva, kada je svima bilo čudno što smo se doselili onamo, nikad nikakav problem nisam imao. Imam sjajan odnos sa svima i u Bistri je lijepo to što te ondje ljudi ocjenjuju po karakteru i ako si spreman uklopiti se i postati dio zajednice, prihvatit će te – objašnjava nam David. U posjetu rodnoj zemlji svog pokojnog oca bio je samo dvaput.

– Prvi put sam u Nigeriji bio kao dijete, drugi put 2008., a nadam se da ću Nigeriju posjetiti opet kad diplomiram. To je čudno bizarna zemlja u kojoj ne možeš popiti kavu bez cjenkanja, u kojoj je ljeto cijelu godinu i koja nudi niz različitih poslova o kojima ne mogu reći da ne razmišljam – priznaje David.