Nikola Urukalo (67) jedan je od najpoznatijih šibenskih novinara, koji je karijeru počeo još prije 38 godina. Krenuo je u listu Aluminij, pisao je u Šibenskom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Panorami, radio na TV Šibenik, a posljednjih desetak godina na Radio Ritmu uređuje i vodi emisije "Gradsko uho", "Sridom u sridu", "Ogledalo", "Kulturna svaštarija", "Crtice iz gradske uprave", "Rećina". Voditelj je i moderator niza javnih priredbi, manifestacija i humanitarnih događanja, inicijator prijedloga za proglašenje "Šibenske balade" svečanom pjesmom grada Šibenika, dugogodišnji tajnik Lions kluba Šibenik, ali i hrvatski branitelj, s oko 600 dana u Domovinskom ratu. Nositelj je Spomenice 1991. i medalje Oluja
U novinarstvu ste cijeli život, kako ste shvatili da je to ono što želite raditi cijeli život?
Sklonost ili ljubav prema novinarstvu nosim još od najranijih dana, od petog-šestog razreda osnovne škole, no tada nisam uopće razmišljao o tome da će mi novinarstvo biti ili postati izvor egzistencije. Tek kasnije u tridesetim godinama života, nakon niza nekih poslova koje nemaju nikakve veze s novinarstvom, pružila mi se prilika raditi taj posao i s njim sam se ozbiljno počeo baviti radeći u bivšoj Tvornici lakih metala, u tadašnjem listu Aluminij. U redakciji Aluminija još su radili urednik Miroslav Jurlin i fotoreporter Radovan Goger i uspjeli smo napraviti novinu koja je u tadašnjim okvirima, a govorimo o novinama u velikim tvrtkama, bila među najboljima u bivšoj državi. U Aluminiju sam objavio „mali milijun“ tekstova, ponekad je više od devedeset posto tekstova nosilo moj potpis i – moram to istaknuti – to su mi bile iznimno lijepe godine u kojima sam istinski guštao u svom poslu. To su godine prije Domovinskog rata kada sam još surađivao i sa Šibenskim listom u kojem sam pisao uglavnom o tada aktualnim gospodarskim temama, no polako sam , na zahtjev urednika, ulazio i u neka druga područja, počeo raditi intervjue, pisati reportaže, zapravo sam na taj način brusio novinarski zanat. Za vrijeme Domovinskog rata, iako u uniformi i na prvoj crti, nisam prestao pisati. Štoviše, suradnja sa Šibenskim listom se nastavila, a po završetku rata potpuno sam se posvetio novinarstvu, počeo sam pisati u Slobodnoj Dalmaciji u kojoj sam do 2009. godine objavio preko dvije i pol tisuće tekstova, nekoliko godina surađivao sam s tjednikom Panorama, radio na TV Šibenik i na koncu se skrasio na Radio Ritmu. U tom poslijeratnom vremenu počeo sam voditi koncerte i razne druge manifestacije,kojih se do današnjih dana nakupilo više stotina.
Radili ste u novinama, na televiziji i sada na radiju, možete li usporediti sva tri medija? Koji vam je najdraži?
Slobodna Dalmacija, u kojoj sam u šibenskom dopisništvu, radio s ponajboljim šibenskim i hrvatskim novinarima, Davorkom Blažević, Ivom Mikuličinom, Jordankom Grubač, Zdravkom Pilićem, Marinom Jurković, Joškom Čelarom i mnogim drugima, otvorila mi je vrata kreativnosti i novinarske slobode na čemu sam posebno zahvalan tadašnjem šefu dopisništva Marijanu Džambi, koji je poticao upravo takvo novinarstvo. Rad u tiskanim medijima, za razliku onog na televiziji i radiju, ima svoje posebnosti i onaj tko se nije okušao u takvom mediju zapravo teško može relevantno svjedočiti o težini, zahtjevnosti, prednostima, manama, ljepoti i surovosti novinarskog zanata. Potpuno su različite situacije kad pred sobom imate praznu karticu teksta ili kad pripremate i vodite televizijsku ili radijsku emisiju. Istina, sve je to novinarstvo, ali svaki medij ima svoja pravila, svoj način rada, rekao bih i svoju logiku, pa je zapravo jako teško nešto smisleno ili suvislo odgovoriti na pitanje koji mi je medij draži. Iskušao sam se u različitim medijima i svaki mi je donio veliko zadovoljstvo, ali i trenutke boli i patnje.
Kad i kako ste počeli raditi na radiju? Je li bilo na početku treme ili kakvih problema s prilagodbom?
Na Radio Ritmu sam počeo raditi 2009. godine, dakle u vremenu kada sam već prošao pedesetu godinu života. Mnogi bi se u tim godinama poželjeli umiroviti, no meni je to bio novi životni i profesionalni izazov. Stigao sam kao potpuno izgrađen i iskustven novinar, koji je iza sebe imao niz odrađenih poslova voditelja raznih manifestacija tako da mi prilagodba – u smislu javnog nastupa - nije bila posebno teška. No, kako rekoh, svaki medij ima svoja pravila i svoju logiku, tako je i sa radijskim eterom gdje vam prethodno iskustvo ili novinarsko znanje ponekad baš puno i ne vrijede. Moraš naučiti neke nove stvari, neke nove vještine, moraš se prilagođavati kolegama i slušateljima, a kad si u eteru, kad vodiš program koji ide u živo, onda moraš biti i vješt improvizator, posjedovati imaginaciju i vještinu odlučivanja u djelićima sekunde. Radio Ritam je godinama najslušanija radio postaja na području Šibensko-kninske županije, no to je kolektiv s malim brojem zaposlenika tako da voditelj programa, osim elokvencije, ugodne boje glasa i općeg znanja mora imati i „ono nešto“ što slušatelja ostavlja uz određenu radijsku frekvenciju. Jako je važno kako se u eteru percipira onaj tko se javlja svojim glasom jer slušatelje ne zanima, niti oni to mogu znati, što je iza tog etera, kako se pripremaju emisije, razgovori, u kakvom je, na koncu, trenutnom duhovnom ili zdravstvenom stanju i raspoloženju njihov voditelj. Imao sam sreću što sam u redakciji Radio Ritma naišao na dobru ekipu, na iskusne i jako dobre novinare i radijske voditelje od koji sam puno toga naučio, ali i kojima sam mogao prenijeti ili pokazati svoja znanja i vještine. Nekoliko godina u eteru sam vodio program s urednicom Manuelom Čapalijom i to je razdoblje koje mi je bilo najljepše i koje mi i dan-danas nedostaje. Volio bih da se taj dio našeg radijskog života nastavio, ali prilike su bile takve da smo jednostavno morali drukčije podijeliti poslove, okrenuti se, posebno ja, nekim novim emisijama, tu posebno mislim na pripremu nekih potpuno novih programskih sadržaja.
Koje sve emisije danas vodite?
Kad sam došao na Radio Ritam zapravo sam vrlo brzo ušao u eter i postao voditelj programa, emisije su stizale kasnije, iz godine u godinu. Najprije sam počeo raditi Rećinu, emisiju o klapama i klapskom pjevanju, potom Sridom u sridu, emisiju u kojoj gostuju gradonačelnici i načelnici gradova i općina iz Šibensko-kninske županije , a onda sam preuzeo i Gradsko uho, kontakt emisiju s građanima u kojima oni postavljaju pitanja, a mi od nadležnih službi, ustanova, institucija ili pojedinaca tražimo odgovore, Gradsko uho ide svakog utorka u istom terminu i riječ je o zahtjevnoj emisiji koja od voditelja traži jako dobro poznavanje cjelokupnih gradskih prilika i dobro poznavanje gradske infrastrukture. Počesto u emisiji morate biti i rame za plakanje jer slušateljima je to možda i jedini način kada mogu javno izraziti nezadovoljstvo nečim ili zbog nekog problema s kojim su suočeni. Ako biste me pitali za takozvani feedback ove emisije, mogu samo reći da mi mnogi kažu kako im je to jedna od najomiljenijih emisija na Radio Ritmu. Uz navedene emisije, sve donedavno, radio sam i emisiju Ogledalo, koja se bavi temama iz znanosti i obrazovanja, zatim emisiju Kulturna svaštarija, koja donosi pregled kulturnih događanja u danima pred nama, a vrlo često sudjelovao sam i u kreaciji emisije Crtice iz gradske uprave čiji sam naslov upućuje na tematiku kojom se ta emisija bavi. Sve u svemu tjedno sam radio šest emisija i vodio nedjeljni jutarnji program. Trenutno vodim i uređujem Gradsko uho, Sridom u sridu i Rećinu.
Šibenik je mala sredina, svi se znaju. Vi se svakodnevno vidite u gradu s vašim slušateljima, što vam komentiraju, imaju li kakve sugestije?
Dakako, naši slušatelji reagiraju, ljudi me zaustavljaju, pitaju, hvale, sugeriraju, kritiziraju i traže objašnjenja. No, ako sam išta u karijeri naučio to je da su ljudi prije svega kurtoazni. Neće vam baš sve otvorena reći, posebice ako se radi o nekakvoj kritici nekoga ili nečega. Šibenik je grad s posebnim smislom za humor, njegovi ljudi imaju tu neku rugalačku crtu, a ako to spojite s onim čuvenim Arsenovim stihom iz Šibenske neviste – je, da jesu mrvu grezi, al su dobre čudi – onda dobijete teren na kojim lako možete poskliznuti ili potonuti u vlastitoj taštini. Izuzetno cijenim ono što mi slušatelji kažu na ulici, volim te njihove komentare, nastojim veliki dio toga ugraditi u svoj svakodnevni posao, iako je to teško jer se ne uklapa u naš koncept. Evo jedne zgodne anegdote koja možda i najbolje oslikava to stanje duha, komentare, primjedbe, sugestije ili nešto slično. Na središnjem gradskom trgu, na našoj Poljani, zaustavio me je jedan stariji slušatelji i rekao mi kako svake nedjelje sluša moju Rećinu, emisiju o klapama i klapskom pjevanju uz primjedbu da to, kao, nije loše, ali njegovo mišljenje ili njegova želja je da u emisiji budu neke druge klapske pjesme. Rekao sam mu da ga razumijem, ali i da on ima i jedan mali problem. Na pitanje koji problem, odgovorio sam mu, pa taj što niste vi, nego ja, urednik Rećine. Naravno, svi bi nešto htjeli uredovati i ja to razumijem, ali u konačnici jedino ja potpisujem tu i sve ostale emisije.
Pamtite li svoj najveći gaf u eteru?
Gafovi su neotuđivo i legitimno pravo i naslijeđe svakog spikera ili voditelja programa. Imao sam ih bezbroj. Bilo da sam krivo izgovorio neku riječ, pogriješio slovo, krivo izgovorio nečije ime ili prezime, krivo naveo nečiju funkciju, jednostavno pogriješio. Ali, to je tako ljudski i normalno. No, ujedno to je i prokletstvo ove profesije. Vi možete cijelo jutro voditi program, izgovoriti točno i precizno, recimo, deset tisuća riječi, a samo jednu krivo, mnogi će vam zapamtiti upravo tu krivo izgovorenu riječ i onda vam to prigovoriti. Selektivna pamet je čudo u ovom našem poslu
Tijekom karijere vodili ste niz koncerata i manifestacija i upoznali puno poznatih glazbenika. Tko je na vas ostavio najbolji dojam? Je li to Arsen s kojim ste se znali i privatno?
Kad bi me neko pitao koliko sam do sada vodio koncerata i raznih manifestacija rekao bih da ne znam. Nikad nisam o tome vodio statistiku, ali sigurno ih je bilo više stotina. Upoznao sam brojne poznate osobe, ne samo glazbenike, uvjerio se u skromnost, bahatost, znanje i neznanje, velike i male taštine tih ljudi, u njihove velike i male duhovne i intelektualne potencijale i uistinu je teško izdvojiti one koji su na mene ostavili najbolji ili najlošiji dojam. Primjerice, desetak godina sam bio i šef press služne na najboljem hrvatskom festivalu – Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku, a 2008. godine, zajedno s Barbarom Radulović vodio sam i večer starih skladbi. Prije toga, prisjećam se suradnje s Oliverom Mlakarom, kojem smo pripremali sinopsise za večeri koje je on vodio. Veliki profesionalac i divna osoba. Arsen je, pak, priča za sebe. Dakako, znali smo se jako dobro, surađivali smo na nekoliko projekata, radio sam s njim i nekoliko velikih razgovora, vodio sam nekoliko programa u kojima je on nastupao. Arsen je bio esencija Šibenika, genijalac u svakom smislu, satiričan, ironičan, zafrkant, ali poštenjačina i čovjek od riječi. Barem je moje iskustvo s njim takvo. Kad bi nešto obećao to bi i napravio. S njim me veže i jedna anegdota koju rado prepričavam. Naime, vodio sam koncert Šibenske narodne glazbe koja je svirala Arsenove skladbe i on je, dakako, s Gabi, bio gost šibenskih glazbara. Uzgred, Arsen je u djetinjstvu i prije odlaska u Zagreb bio član Šibenske narodne glazbe i s glazbarima je imao poseban, emotivan odnos koji je najčešće izražavao sentencom – jednom glazbar, uvik glazbar. Dakle, koncert je na pretrpanom trgu ispred katedrale i Gradske vijećnice i prije mog izlaska na pozornicu kako bih ga najavio Arsen mi sugerira; daj, molim te, nemoj najavu početi s jedinstveni, neponovljivi, genijalni i slično, nego samo reci Arsen Dedić. Ok, Arsene, kažem, izađem vani na pozornicu i najavim upravo onako kako mi je sugerirao da ne uradim. Mrtav ladan kažem ja: s nama je neponovljivi, jedinstveni, genijalni, naš Arsen što je publika popratila frenetičnim pljeskom. Poslije koncerta zove me Arsen za stol i kaže: znaš Urukalo, ona tvoja najava mog večerašnjeg nastupa bila je odlična, vidi se da si pravi profesionalac. To je bio Arsen. Nezaboravan i jedinstven.
U emisiji Rećina govorite o klapskoj glazbi. Što mislite o današnjoj klapskoj glazbi i možete li je usporediti s onom starijom, kada se pjevalo sve a capella?
Rećina se na Radio Ritmu emitira 13 godina i do sada sam uredio oko 650 emisija koje govore o klapama i klapskom pjevanju. Emisiju sam nazvao po starom šibenskom običaju da se za svakoga tko lijepo pjeva i imao sluha kaže kako ima rećinu u uhu. Klapska pjesma je nedvojbeno evoluirala, razlila se raznim pravcima i to je, po meni, dobro i normalno. Naravno, u svim im inačicama i izričajima, nakupilo se i puno toga lošega, ali to je problem kojim se trebaju baviti melografi, etnomuzikolozi , klapski skladatelji i tekstopisci. Moje je da kroz svoju emisiju pratim trendove i klapske novitade i da to prenesem slušateljstvu. Mislim da to dobro radim što mi potvrđuju i reakcije slušatelja. Rodio sam se i odrastao u srcu Šibenika, u staroj gradskoj jezgri gdje sam još od najranijih godina života slušao poj šibenskih tovernaških, klapskih i zborskih pjevača i a capella pjevanje. Ono je izvor, ali pitanje je koliko bi klapska pjesma danas bila popularna da svojedobno, recimo, klapa Šibenik, nije počela pjevati uz pratnju instrumenata. Uz instrumente klape su pjevale i prije pojave klape Šibenik, ali nekako je baš s klapom Šibenik udaren temelj koji je i danas postojan. Da je klapsko pjevanje ostalo na onom što sam ja slušao kao dijete, ne vjerujem da bi ono bilo baš popularno i imalo široku publiku kakvu klape imaju danas. A capella pjevanje apsolutno treba njegovati, to je prioritetno i zato je jako dobro što imamo Festival dalmatinskih klapa u Omišu i niz drugi klapskih smotri i susreta gdje se isključivo pjeva a capella.
Koji su vam daljnji planovi, imate li ideje možda i za neke nove emisije?
Planova i ideja uvijek ima, ali oni su uvjetovani nizom nekih faktora na koje gotovo ne možemo utjecati. Hoće li se roditi neke nove emisije – ne znam. Istinski, i ne vjerujem baš. Posao na radiju kombiniram s vođenjem koncerata i manifestacija, ali bez nekog nametanja jer tako nikad nisam ni funkcionirao. Ako me neko pozove da vodim program, dobro me pozvao, a ako ne, nema veze, obavit će to neko drugi. To je deviza koje sam se uvijek pridržavao, a pridržavat ću se je i dalje.