Nisam monogaman iako sam u braku, ne vjerujem u hollywoodsku ljubav

Ne morate uopće voljeti ili pratiti kulturu, ali HRT-ov novinar Dražen Ilinčić već je legenda javne televizije. Upravo je izdao novu knjigu što je bio povod za otvoren, iskren, živopisan razgovor u kojem je Ilinčić otkrio svoje novinarske početke, ali i govorio o svojem gej braku, o svojim pogledima na ljubav, monogamiju, seksualnost...

Napisali ste novi roman, “Neobičan slučaj novinara N.”?
To nije uopće trebao biti roman, nego knjiga u kojoj ću ja publicistički pisati o svojim iskustvima s televizijom. Tako je prije deset godina bilo dogovoreno s tadašnjim izdavačem, a uz knjigu, koja bi dala kontekst, trebao je ići i DVD s izborom mojih najboljih priloga iz TV emisije “Pola ure kulture”. Međutim, meni to nikako nije išlo. Volim literarizirati, stvarati likove, ne volim o sebi pisati u prvom licu. Moja tadašnja nakladnica sugerirala mi je da priču prebacim u treće lice i na kraju sam odustao od prvog koncepta te je nastao čist fikcijski roman s autobiografskim elementima. To je sve skupa trajalo deset godina, napisao sam 80 kartica teksta, osam kartica po godini. Vrlo solidan rezultat (smijeh).

Koliko u svojem romanu pišete o novinarstvu u smislu otkrivanja detalja iza paravana?
Govorim o novinarskoj tuzi i muci. O tome koliko god bio kvalitetan i prepoznat novinar, uvijek ostaneš po strani. Ljudi koji se bave umjetnošću ili nekim klasičnim djelatnostima dobivaju veća priznanja i društveni status nego što to ima novinar. Novinarstvo nije samo praćenje događaja...

Vi ste ipak prepoznatljiva zvijezda kulturnog programa, više ste od novinara koji korektno radi priloge?
Ali manje od nekoga tko slika, pa dobije monografiju. Moj rad neće ostati zabilježen i vrednovan na pravi način. Jesam više od prosječnog, ali kad prođem ja, proći će i sjećanje na mene. Moja je knjiga vrlo ironična i autoironična, jedan je moj prijatelj davno rekao da sve što ja radim ima izraz; smijeh kroz suze. Tako bi se moglo opisati i ovu knjigu koja govori o svim snalaženjima novinara kojemu je na raspolaganju dnevna kamera i montaža, a on bi htio napraviti prilog daleko bolje od onog što mu je tehnički na raspolaganju. Sve je to i tužno, ali i duhovito. Uvijek sve nastojim promotriti s ironijske strane.

Pa, i život je takav, malo sretan, malo tužan.
Da. Mene cijeli život u poimanju svijeta vodi misao da čovjek ne smije sebe preozbiljno doživljavati.

Kako ste odabrali novinarstvo?
Novinarstvo je odabralo mene. Studirao sam komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. A s novinarstvom sam došao u dodir preko srednje škole, to je tada bila “šuvarica”. Pohađao sam Drugu gimnaziju koja se tada zvala Centar za kulturu i umjetnost. Zanimanje novinskog izvjestitelja odabrao sam, ne zbog novinarstva, nego zato što je taj smjer nudio najviše društvenih predmeta. Ali nikad se nisam mislio baviti novinarstvom, nije to meni bilo nešto blisko. No, u srednjoj školi predavali su nam ljudi iz Vjesnikove kuće, Dalibor Foretić, Mirko Galić i Drago Migić. Vjesnikova kuća, koja je tada bila zaista moćna, imala je svoj Centar za izobrazbu novinarskih kadrova, pa su nas zvali da se u to uključimo. Moj prvi novinarski zadatak bio je na drugoj godini studija kada sam bio na praksi u Gradskoj rubrici Vjesnika. Pisao sam o nestašici autodijelova. Pojma nisam imao o autima. Ali lektori su bili zapanjeni kako sam super napisao tekst. Legendarni Sead Saračević, nekadašnji urednik Starta, bitno je utjecao na to da ostanem u novinarstvu. Saračević me preporučio Večernjaku koji je tada bio pokrenuo Plavu devetku. On je smatrao da bih ja trebao biti reporter, ali moja je želja bila da se bavim kulturom i filmskom kritikom. Tako sam počeo u kulturnoj rubrici Večernjeg lista.

Kako biste usporedili osamdesete godine, to vrijeme Jugoslavije, s današnjim vremenom?
Ne kažem da nam je bilo posebno loše i da smo patili, ali kada živite u društvu koje nema pluralizma, ne može biti dobro. Pisali smo između redaka. Naravno, bilo je autora o kojima smo pisali koji su itekako bili povezani s CK. Ja sam se s druge strane uvijek usudio, pa sam loše pisao i o nekim redateljima koji su bili jako moćni. To je bila polovica osamdesetih, sve je to pomalo olabavljivalo, i ne mogu reći da me netko sprečavao u pisanju. Čak mi je jedan od tih redatelja rekao: “Mi smo navikli da nas Dražen popljuje”. Ali ono što mogu izdvojiti kao izuzetno pozitivno iz tog razdoblja jest standard pisanog novinarstva. Pamtim epizodu kad nam je na zamjeni u Kulturnoj rubrici bio tadašnji lektor Milan Ivkošić, čovjek koji o pisanju sve zna. Čitao je jednu moju kratku filmsku kritiku i rekao: “Ilinčiću, odličan ti je tekst. Ali nemoj se umisliti, to bi trebao biti standard, pa naviše”. I to sam zapamtio za cijeli život.

Kakav ste odnos imali s roditeljima?
Moji roditelji, koliko god su bili različiti, bili su veliki slobodari. Voljeli su svoju slobodu i drugima su je davali. Bili smo troje individualaca u obitelji.

To vas pitam jer ste vi deklarirani homoseksualac, kada ste to rekli roditeljima?
S 18 godina. Nije to njima bilo lako prihvatiti, ne zato što bi oni imali nešto posebno protiv. Nego svaki roditelj svojem djetetu želi sve najbolje u životu, a znali su da je ovo teži put. Većina ljudi, njih 90 posto, partnera traži među suprotnim spolom, a mi smo svedeni na 10 posto populacije u društvu. A tu su onda svi; i gejevi i lezbijke i transrodni. A od tih 10 posto 90 posto je užasno opterećeno i ne živi slobodno.

Vi ste s 18 godina imali hrabrosti izaći iz ormara, a neki i danas, u slobodnija vremena, kriju svoju seksualnu orijentaciju.
Nema pravila. Moj životni partner Alen Kovač, on je iz malog sela Drenja pokraj Đakova sa svega 400 stanovnika. Ali način na koji su Alenovi roditelji, prekrasni ljudi, njegova sestra, šogor i njihova djeca prihvatili nas dvojicu je kao da smo na Manhattanu. Istodobno, u Zagrebu, u vrlo uglađenim, obrazovanim krugovima imate ljude koji ne žele prihvatiti da su im djeca gejevi. Teško je uspostaviti pravilo, ovisi o svakoj obitelji.

Jeste li ikada imali djevojku?
Nisam. Bio je neki mali, sitni pokušaj možda, ali onda sam shvatio da to nije za mene.

Vama žena uopće nije privlačna?
Ne. Po Kinseyu, a on je krajem 40-ih godina proveo istraživanje o seksualnom životu Amerikanaca, vrlo je mali broj čistih strejt osoba i čistih gej osoba. Ja spadam u taj mali broj čistih gejeva. A velik broj odraslih muškaraca, njih 37 posto, u tom je istraživanju izjavilo da su tijekom života imali barem jedno homoseksualno iskustvo. Puno je to sivlje nego što mislimo, ali činjenica je da se ljudi koji su u toj sivoj zoni s tim teško nose.

Seksualnost je sama po sebi i dalje dobrim dijelom tabu, a kamoli homoseksualnost.
Da seksualnost ne bi bila tabu, potrebno je biti duhovno prosvjećeniji. Uvijek citiram Michela Houellebecqa koji kaže da je naša civilizacija tehnološki predivna, a da smo mi duhovno bijedni. Po meni bi se duhovnost trebala učiti od osnovne škole.

Duhovnost kroz vjeru?
Bilo koji oblik duhovnosti, kroz upoznavanje sebe, pa i self help, što ljudi često pljuju. To uopće ne mora biti loše, danas više nitko nema vremena za klasičnu psihoanalizu.

Vi ste vjernik, kad smo kod duhovnosti?
Nisam klasični vjernik i ne vjerujem u organizirane religije. Vjerujem u duhovnost u sebi. Vjerujem da postoji neka viša sila, bio to svemir, Bog, stvoritelj... Vjerujem da se sve događa s razlogom, samo mi te razloge moramo vidjeti i prepoznati.

Vaš je partner mlađi od vas 17 godina. Kad muškarac ima 17 godina mlađu ženu, onda je on frajer. Kako je to kod gej osoba?
Mogu vam reći da je razlika premala (smijeh). Ne svađaju se godine, nego karakteri, kaže poslovica. Bitno da se slažemo.

U jednom ste intervjuu rekli da je sasvim drukčiji odnos između muškarca i žene i između dva muškarca.
To je i znanstveno tako i sasvim je logično jer je različita biokemija. Premda je ljubav, ljubav. Ali “boys will be boys”, pa čak i ako su gejevi. Na razini navika, ponašanja, nismo u istom kalupu. Ali i muškarci i žene čupaju se iz kalupa pa današnji brakovi nisu poput onih otprije 50 godina. Ljudi su sve komotniji, ne žele se maltretirati.

Možda i monogamija kao koncept sve više zastarijeva.
To je veliko pitanje. Ima ljudi koji su prirodno monogamni i u tome uživaju, ali mislim da je većina ljudi u sivoj zoni. Gledao sam na televiziji razgovor s jednom španjolskom spisateljicom koja je zanimljivo rekla: “Riješili smo dosta tabua u društvu, i gej i biseksualno, ali sljedeći izazov je – poliamorija”. I, zaista, netko voli više osoba i više puta, zašto bi onda patili zarobljeni u monogamnoj vezi.

Jeste li vi za koncept monogamije s obzirom na to da ste u braku, odnosno registriranom partnerstvu?
Ne, nisam.

Znači vaš brak je otvoren?
Da, i takva nam je bila veza od prvog dana. Mi ništa jedan drugome ne krijemo. Nemamo tajni.

Vi ste u braku, ali istodobno imate i druge partnere?
Da. Ili imamo ili nemamo, već kako bude.

A ljubomora?
Ako tako krenete otpočetka, onda je nema.

U teoriji to zvuči O. K., ali je li zaista izvedivo da sve prođe bez problema?
Očito je izvedivo kad smo mi i dalje skupa, već skoro 10 godina.

I nije bilo drame zbog drugih partnera?
Stvar je prioriteta.

Dakle, vi kažete svojem partneru “ja sam se zaljubio u drugoga”?
Ljude najviše upropaštavaju laž i neiskrenost. To je otrov koji uništava tkivo bilo kojeg odnosa, posebno ljubavnog. Jedna naša prijateljica prekrasno je rekla – sloboda veže.

A imate li neka pravila, morate reći tko je ta treća osoba?
Nema pravila. Ali uvijek se zna o kome je riječ.

Te paralelne veze potraju?
Neke možda i potraju dulje.

Možda sam indiskretna s ovim pitanjima, ali čini mi se da vi imate i svojevrsnu prosvjetiteljsku ulogu, u ovim ste stvarima očito ispred vremena.
Lijepo je to čuti, nije mi najjednostavnije o tome govoriti. Zapravo, dosad o tome nisam ni govorio.

Kako čovjek uspije nadići frustraciju koja dolazi ulaskom treće osobe u vezu?
Svi smo to u životu prošli, kao da ja nisam. Dok se nisam umorio od toga, od tog hollywoodskog koncepta savršene ljubavi. Shvatio sam da je većina ljudi nesretna jer nemaju ono što smatraju da bi trebali imati. A to je ta savršena hollywoodska priča. Sve te priče nama se nekad i dogode, ali to što su imale elemente hollywoodske priče ne znači da je to za nas bilo dobro. Onda sam shvatio da je puno bitnije ono što trebamo od onoga što želimo. Luda glava svašta poželi.

Vi ste to dobro racionalizirali.
U našoj modernoj civilizaciji dogodilo se drogiranje zaljubljenošću. To je klasična droga kao i svaka druga. Kad ljudi kažu: “Joj, da mi se zaljubiti pa da osjećam leptiriće!” Pa tako mogu reći: “Joj, da mi je uzeti kokain!” Dakle, stvara se ovisnost o nečemu izvana što te čini sretnim. Čovjek mora biti sretan i zadovoljan sam sa sobom. Nitko se nije rodio pametan. Svašta sam ja prošao u životu, i ljubomore i svega. Onda sam razmišljao, razmišljao kao prof. Baltazar i shvatio neke stvari. (smijeh)

Je li predrasuda da su homoseksualci promiskuitetniji od heteroseksualaca?
Ima tu i one dečki su dečki jer dva su muškarca dvije testosteronske bombe. Međutim, vjerujem da i strejt ljudi dosta vole šarati, da to narodski kažem. Ali zatvoreniji su kad je o tome riječ. Razdvojio bih dvije stvari; postoji užitak u seksu, a postoji i promiskuitet. Postoji užitak u vinu, a postoji i opijanje... Nije čak ni pitanje granice, nego namjere, svrhe i tonaliteta. Ako se čovjek stalno seksa i mijenja partnere da bi sebi nešto potvrdio, onda je to promiskuitet. A ako je tako posložen da u tome uživa, onda to nije promiskuitet.

Kada je bio referendum o braku, tumačili ste da je filozofija homoseksualnih osoba drugačija od strejt osoba?
Barem dijela homoseksualaca. Meni je naziv registrirano partnerstvo super, baš odgovara životu mene i mog partnera Alena. Kad čujem brak, pomislim na klasični brak. Mi ne živimo tradicionalni brak, zašto bismo onda inzistirali na tome da se zove brak.

Homoseksualci inzistiraju na braku radi posvajanja djece, vi nemate želju imati dijete?
Ne. Postoje ljudi koji su majčinski i očinski tipovi, to nema veze sa seksualnošću. Ima i strejt osoba koje svjesno odluče ne imati djecu, isto tako ima gejeva koji žele imati djecu. Nitko nikome ne smije uskratiti želju za roditeljstvom, ali u naš stil života dijete se ne bi uklopilo. Tu smo realni. Nemamo čak ni kućnog ljubimca.

Prošlu subotu bio je Gay pride, sudjelujete li vi u povorci?
Prvih godina nisam išao jer je bilo preopasno, lani sam bio prvi put i bilo je krasno. Divno je kad hodaš u toj povorci, a ljudi ti s balkona mašu s malom djecom u naručju. Ove godine nisam bio jer sam bio poslovno zauzet. Ići ću dogodine.
Možete li vi i vaš suprug proći kroz centar Zagreba držeći se za ruke, možete li se poljubiti?
Znali smo se poljubiti na Trgu, ali ne forsiramo to. Mi se za rukice ne držimo ni usred Berlina, gdje to možemo, nismo ti tipovi. Jedanput sam ulazio u tramvaj, Alen je ostajao na Trgu, poljubili smo se i sjećam se da su nas ljudi malo gledali u čudu.

Kakav tip muškarca vam se sviđa?
Sportaši, sportski tipovi.

Onda ćete pratiti Svjetsko nogometno prvenstvo?
Reprezentaciju gledam, premda sa sportom veze nemam. Niti sam se ikada volio baviti sportom.

Ali volite sportaše?
Da. (smijeh)

A tko ih ne voli.
Baš sam originalan (smijeh).