Za kulturu nema godišnjeg odmora. Štoviše, kao da je živnula, razasula se po obali, a njezin dobar poznavatelj HRT-ovac Dražen Ilinčić svakog utorka obavještava nas o njezinim glavnim zbivanjima u svojoj novoj emisiji “Kulturni kolodvor”.
Zašto kolodvor i kamo nas na put vodite ovo ljeto?
– Naziva se dosjetio kolega Gordan Nuhanović i mislim da odlično odgovara ovom tipu ljetne emisije. Ljeto je, naime, vrijeme ne samo turističkih nego i kulturnih putovanja. Riječ je o intenzivnim kulturnim migracijama pa je slika kolodvora ono što prvo pada na pamet. Naravno, nije zanemarivo ni to što je kolega Nuhanović iz Vinkovaca, maloga grada s velikim kolodvorom. A naš kulturni kolodvor usmjeravat će gledatelje prema raznim događajima, tako da nije pitanje kamo vas vodimo, nego kamo vas ne vodimo.
Moja prva filmska uloga
Kod nas, čini se, svako ‘selo’ danas ima filmski festival... Mislite li da ih je previše?
– U jednoj od emisija imali smo temu o filmskim festivalima, kojih zbilja ima iznimno puno. Ipak, festivali pomažu filmskom životu, osobito u sredinama koje su siromašne kinodvoranama. I ne samo to: nekomercijalni filmovi danas se uglavnom mogu pogledati samo na televizijskom programu ili na festivalima, tako da su festivali postali i neka vrsta prikazivačke točke za tu vrstu filmova.
Koji ćete ljetni kulturološki događaj pratiti s posebnim guštom?
– Bio je to Pulski filmski festival jer ondje sam svake večeri predstavljao filmove u Areni. To mi je bila prilika da na jednome mjestu pogledam cijelu godišnju produkciju, a dodatno sam bio znatiželjan oko filma Darka Šuvaka “Happy Endings” u kojem sam imao i minijaturnu, ali i prvu filmsku ulogu.
Nadam se da ćete se ovo ljeto i odmarati, a ne samo raditi?
– Već godinama ljetujem u Novom Vinodolskom, pa će tako biti i ovog ljeta. Ritual odmaranja je jednostavan – puno novina i dupli espresso, negdje oko podneva u kavani na glavnom trgu. I pokoja knjiga također. Premda odem i do mora, meni pojam odmora ne mora nužno biti plaža. Osobito ljeti, kada su plaže prepune, a ne vozim auto niti imam čamac da odem nekamo gdje je mirnije.
Odrasli ste u Zagrebu na glavnom trgu, a u centru živite i danas. Po čemu pamtite djetinjstvo?
– Djetinjstvo pamtim po prometu koji se tada odvijao Jelačićevim trgom, odnosno Trgom Republike. I po Krašu, koji se i danas nalazi u zgradi u kojoj sam odrastao, pa oni koji bi nam dolazili u posjet nisu imali izgovor da mi nisu stigli kupiti čokoladu ili slatkiš. Pamtim i godišnja doba koja su tada dolazila prilično točno, te smo imali i proljeće i ljeto i jesen i zimu. Ne bih rekao da je Jelačićev trg romantičan, nekako je prevelik za to. Volim ga kao mjesto djetinjstva, ali danas mi je puno draži Cvjetni trg zajedno s okolnim ulicama.
Kako ste i kada zapeli u novinarstvu?
– Neplanirano. Studirao sam engleski jezik i komparativnu književnost i nisam imao ideju što ću raditi nakon diplome. Kako sam u srednju školu išao u tadašnji Centar za kulturu i umjetnost, u novinarski razred, ostala je veza s Vjesnikovom kućom i njihovim Centrom za izobrazbu novinarskih kadrova. Onima koji su bili zainteresirani ponudili su povremenu praksu. Iskreno, nije me to zanimalo, no moj pokojni otac dao mi je dobar savjet: Otiđi ponekad, nije ti to veliki napor, a možda dobro dođe... I dobro je da sam ga poslušao. Dospio sam u mentorsku grupu Seada Saračevića, koji je uređivao legendarni Start i bio direktor Vjesnikovih revijalnih izdanja, a to mi je kasnije otvorilo put prema Večernjem listu, gdje sam proveo sedamnaest lijepih godina.
Odbijaju me intelektualni snobovi
Često večerate i družite se s Brankom Kamenski i Hloverkom Novak Srzić. Čujem da volite i kuhati. Tko bi od vas troje pobijedio u kulinarskom natjecanju?
– Ne znam za kulinarstvo, ali pobijedili bismo sve troje u disciplini druženja za stolom. To je naš način života, mi smo druželjubiva redakcija i razumijemo da se stvari i ideje u novinarstvu, kulturi, umjetnosti, uvijek rađaju za stolom, u razgovoru, dosjetkama, šali, raspravama, a ne u uredu.
Jedna ste od rijetkih javnih osoba u Hrvatskoj koja otvoreno govori o svojoj seksualnoj orijentaciji. Je li teško biti gay u našoj zemlji?
– Odgovor je da. Mislim da biti gay nigdje nije lako, ali negdje je malo lakše. Kad je o Hrvatskoj riječ, najlakše je u Zagrebu, teže u manjim sredinama.
Čujem da pišete i četvrtu knjigu u kojoj se vraćate u Berlin?
– Ta knjiga tek je u planu i bit će, zasad, peta. Naime, jedna se knjiga ‘ugurala’ prije nje, riječ je o knjizi u kojoj govorim o svom radu na televiziji. To je trebalo biti nešto dokumentarno, opisno, malo esejistički, ali nije mi išlo jer jednostavno ne znam i ne mogu govoriti o sebi kao o stvarnoj osobi. Pa sam onda to počeo romansirati i tako mi je lakše.Koji su vam spisateljski rituali i tko su vam spisateljske muze?– Nemam ni muza ni rituala. Najbolje pišem ujutro, ali nemam kondicije za duge sate pisanja, napišem nekoliko kartica i to je to. Ponekad mi je lakše kada nekamo otputujem, osjećam se koncentriranije i mirnije. Tako ću i za vrijeme godišnjeg odmora na moru raditi na ovoj aktualnoj knjizi.
Jesu li vam intelektualci i dalje dosadni?
– To sam izjavio misleći na intelektualne snobove. Oni me izrazito odbijaju i često se pokazuju uskogrudnima, iako se vole hvaliti svojim širokim pogledima. U našoj je sredini najveći problem što ljudi uopće ne slušaju jedni druge, već se opredjeljuju po unaprijed prihvaćenim obrascima.
Dražen je u ropstvu nastrane tijelesne požude i to je jedan od težih oblika ropstva na ovom našem proputovanju dok smo na zemlji. Sloboda je jedino u jedinstvu sa Kristom u Božanskoj Ljubavi koja je beskrajno uzvišenija od ove naše jadne sposobnosti da volimo.