Jedan od najboljih dočeka Nove godine na kojemu sam bio, onaj je iz 2003. koji sam s društvom slavio u kafiću nekadašnjeg Dinamovog nogometaša Komljenovića - Koma. Dva moja prijatelja su, sjećam se toga vividno, barili istu curu, i to, nota bene, moju! Igor Cvitanović je naišao pred ponoć u kariranom odijelu poput imaginarnog detektiva iz crtanih filmova Nik Praskatona, nije nikog uspio zbariti, a naš cjelokupni račun od nekih desetak tisuća kuna - bez da je trepnuo okom - platio je otac jednog od mojih prijatelja, profesor Jasenko. Ušetao je u Komu pred kraj tuluma lijep poput Alaina Delona, popio jedno pićence na šanku sa sinom i njegovim prijateljima, pitao što Igor Cvitanović tu radi i zašto je tako odjeven, te podmirio taj zasigurno pretjerano napuhani račun. Nije ni sekundu gnjavio kako to starci u takvim situacijama obično znaju činiti. Ne sjećam se da sam ikada u životu vidio većeg kulera... Takav ću i ja, odlučio sam tada čvrsto, jednog dana biti otac, ali kao i s većinom drugih novogodišnjih odluka, ni ovu, je...ga, nisam ispunio.
Puno se tada i neiskusno pilo, a ispred kafića smo se, koliko se sjećam, s nekim malo i potukli, ali i bez da se uspijevam prisjetiti baš svih detalja, znam da me uz tu novogodišnju proslavu oduvijek veže neki osjećaj da je bila najbolja te da se, eto, nešto slično više nikada neće ponoviti.
Kako smo samo bili mladi, jaki, glupi, lijepi... Uf! Nismo znali što nas čeka kasnije u životu te da će to biti jedno veliko ništa, a nije nas, iskreno govoreći, bilo ni briga. Dva moja prijatelja su, ponavljam, barili istu curu! I to, hej, onu s kojom sam ja došao...
Bilo je, naravno, još mnogo dobrih novogodišnjih proslava; već iduće godine bili smo u Mambu na Šalati gdje smo svi povraćali od nekih užasnih "swimming pool" koktela po čijoj boji se već moglo vidjeti da ti kasnije danima neće biti dobro, a u Saloonu godinu dana poslije toga jedan od one dvojice ranije spomenutih prijatelja dobio je šamar od plesačice iz Colonije koju možda...khm,khm... i nije baš on uštipnuo za guzicu. Bila je to, kako ću mu kasnije priznati, kada crvenilo na njegovom obrazu malo popusti, osveta za onaj ljubavni brodolom koji mi je priuštio prije par godina. (Onaj drugi od njih dvojice, kasnije će - pazite molim vas ovu igru sudbine - oženiti upravo tu djevojku s novogodišnje proslave pa sam njemu oprostio i nije bilo potrebe za nikakvom osvetom. Veću kaznu od toga, shvatio sam, ionako ne može dobiti). Sve one Nove godine, nadalje, koje smo kao društvo dočekali u Papaji, Gjuri, Pepermintu i Sokolu, pa čak i u Aquariusu u koji smo ulazili s lažnim osobnim iskaznicama iz kućne radinosti, bile su po nečemu upečatljive, ali ona koju ću uvijek posebno isticati kao najbolju bit će ipak ta iz dvije tisuće i treće godine koju smo dočekali u jednoj kvartovskoj rupi nazvanoj po bivšem nogometašu.
Od tada je prošlo točno dvadeset godina i ta novogodišnja slavlja su iz godine u godinu postajala sve ozbiljnija. Nije se više ljubovalo s tuđim partnericama, sve se manje povraćalo, šlatalo plesačice po klubovima pa onda za to okrivljavalo svoje prijatelje skoro nikako, a kako nam je oporavak od batina počeo sve duže trajati - nismo se više ni toliko tukli. Počelo se onda slaviti sa suprugama, prvo po restoranima, onda u nečijim kućama i stanovima, a kada su se prva djeca počela rađati, nikome više nije bilo do izlaska. Ono poprilično iritantno pitanje "Gdje ćeš za Novu?", a koje se počinje postavljati najkasnije od početka prosinca - bez stvarne nakane da se sazna gdje će taj upitani zaista ići, već više da se pohvali vlastitim odabirom mjesta za provod - sve više zamijenilo je pitanje o novogodišnjem programu na našim domaćim TV postajama.
Taj otkucaj sata u ponoć, koji se nekoć dočekivao s velikim uzbuđenjem, pa čak i nadom, u većini slučajeva sada se ne uspije ni dočekati. Umorni od onih tristo šezdeset i pet dana koji su prethodili, mnogo otkucaja sata prije tog svečanog trenutka padne se u nesvijest na fotelji ispred televizora. Umjesto poljupca i lijepih želja, a bez čega se nekoć nije mogao ni zamisliti ulazak u novu godinu, prvo što nas sada dočeka je upit od Netflixa (jer, naravno, domaći TV programi su ponovno zakazali) da li još uvijek gledamo neku glupu seriju namjerno tako napravljenu da nikada nema kraja.
Ne, ne gledam je, niti sam je, eto, ikada želio gledati - dragi streaming servisu - ali jednostavno sam ostario i Nove godine više ne proslavljam ni približno onako dobro kako sam to nekoć činio.
Ne slavim ih više ni s društvom s kojim sam ih svojevremeno slavio, ali se ponekada tijekom posljednjeg dana u godini ipak znamo naći u centru grada i popiti jedan do dva pelinkovca. Najčešće to bude u Pifu gdje gledamo neke od djevojaka koje su onda također bile u Komi, ili su to barem pokušavale biti, a sada su mlade odvjetničke vježbenice, revizorice u nekim brokerskim kućama ili, štojaznam, neko drugo zanimanje koje zahtijeva da se važno drže, ubrzano hodaju i nose bež balonere. Prisjetit ćemo se tom prigodom nakratko i s kim su sve bile, onako muški i kronološki, a ako se netko od nas nađe na toj listi - što rijetko kada nije slučaj - dat' ćemo si i haj fajv. One jedva da će nam u prolazu i kimnuti glavom u znak pozdrava... Prerasle su nas! Onda ćemo malo o nogometu, tek okončano Svjetsko prvenstvo neiscrpna je tema, isto kao i priča o tome da li je protiv Argentine bio penal ili nije, a u jednom trenutku, vidjet ćete ako se nađete u blizini, spomenut će se i Ivana Knoll pa neka pati koga smeta...
Moguće, međutim, da se uopće ni ne nađemo na Silvestrovo, već tek za tri, četiri dana. Ili, također moguće, već debelo u 2023. godini. A, možda se i samo načelno, putem sms-a, dogovorimo da bismo se trebali vidjeti i popiti piće za Novu godinu bez da to, zapravo, ikada i realiziramo. Kao što smo to uostalom proteklih godina prečesto i činili...
Nije uopće važno!
Ne moramo zapravo nikada više obilježavati taj datum jer svi ionako znamo da niti jedna noć ne može biti ni približno onako luda kao što je to bila ona prva u 2003. godini. Ili je to, eto, barem ono u što se posljednjih dvadeset godina uvjeravamo, pa i na ovim stranicama legendarnog Večernjakova priloga Ekran, samo kako ne bismo opet morali prolaziti kroz taj mukotrpni proces organiziranja slavlja koje u pravilu rijetko kada - baš kao i godina koja nakon toga slijedi - opravda velika očekivanja.
VIDEO Slavni koji su nas napustili u 2022. godini