Jdna od naših najpopularnijih pjevačica i televizijska voditeljica ovog puta našla se u kuhinji IN magazina Nove TV u kojoj, zbog svoje mladolikosti i neiscrpne pozitivne energije, privlači velik broj gledatelja. U razgovoru za Večernji list, kao i uvijek, Sanja Doležal bila je iskrena i otvorena.
Govorila je o tome kako se snašla u novoj ulozi kuharice, o Novim fosilima, prisjetila se svojih početaka u Prvoj ljubavi, s nama je podijelila i mišljenje o političarima te nam otkrila da je, iako su mnogi pisali da je pronašla novu ljubav, ipak sama i sretna.
Ponovno ste TV zvijezda, ovaj put zvijezda Nove TV. Kako uspijevate ostati popularni i u svakoj novoj generaciji, kao da ste neuništivi?
Televizija je moj odabir i izazov još od 1992. godine i već 20 godina radim razne projekte na televiziji. Uvijek sam govorila da volim kameru i taj timski rad, svaki mi je projekt novi izazov i jako me razveselilo kada su me s Nove TV nazvali upravo za rubriku Kuhanje je IN, tim više što sad IN magazin slavi deset godina i najgledanija je i najdugovječnija lifestyle emisija. Riječ je o svakodnevnom emitiranju, treba to izdržati i napuniti kvalitetnim sadržajima. Posebno me razveselilo kada su me zvali jer su tu godinama kuhali profesionalni kuhari i sada su željeli da kuha jedna, ajmo reći, domaćica, i to onako kako kuha sebi doma. S obzirom na to da znaju da volim kuhati, ali i jesti, vjerojatno je zbog toga pao odabir na mene.
Kako ste se nakon uloga pjevačice i voditeljice snašli u ulozi kuharice?
To je bila ideja Nove TV. Htjeli su promijeniti percepciju. Vjerojatno su imali više kandidata. Ja sam došla na probno snimanje, ne jedina, i vjerojatno im se svidjelo ili sam im možda dobro skuhala taj prvi put. (smijeh)
Kako se pripremate za emisiju?
U cijelu tu priču ušla sam s idejom da kuham sve što sam posljednjih 35 godina kuhala doma. Većina tih recepata nasljeđe je onoga što me učila mama. Tako funkcionira gotovo svaka žena, kuha kako joj mama pokaže. Kako je broj emisija rastao, na internetu sam našla izvanredne ideje i recepte pa ih malo “preuredim” za naše podneblje. Kći mi je postala vegetarijanka prije tri godine pa sam već tada malo zaronila i u taj svijet, u to vegetarijansko kulinarstvo. Bilo je tu jako puno iznenađenja, strašno puno namirnica za koje nikad nisam čula. Ali, evo, sada kada moja kći dođe kući, uspješno kuham vegetarijanska pa čak i veganska jela.
Vašoj simpatičnosti i omiljenosti među ljudima zasigurno pridonosi i to što ste stalno nasmiješeni. Kako vam uspijeva održati taj pozitivan gard iz dana u dan, kao da nikada niste doživjeli nikakvu tugu?
Prije svega, za sebe uvijek kažem da sam životni optimist. Najteža je ona rečenica “proći će”. Ali time ja sebe tješim i u najgorim situacijama i svjesna sam toga da sve prolazi. A nisam ni tip koji svoju intimu i osjećaje voli izlagati javnosti. Upravo zato imam taj osmjeh i vedrinu, a trenutke koji su mi teški čuvam duboko u sebi. Kao i svaki čovjek, i ja imam vrlo teških trenutaka, vrlo bolnih, znala sam biti zatvorena u sobi i plakati, ima trenutaka i kad sam ljutita, jadna, očajna, razočarana, ali s obzirom na to da sam već od 16. godine javna osoba, što god to značilo, jednostavno mislim da ljudi koji me prate i vole imaju pravo na najbolji dio mene.
Kada smo razgovarali zadnji put, rekli ste da je prošlo najteže razdoblje od smrti vašeg supruga i da je, što se tiče novih ljubavi, vaš stav “nikad ne reci nikad”. Pa je li se dogodilo što na tom planu?
Prije svega moram reći da sam sretna. Nakon sedam godina počela sam skupljati komadiće života i graditi ga ispočetka. Onog što je trajalo 24 godine više nepovratno nema i to nije jednostavno. Svi koji su to prošli jako dobro znaju. Nikada nisam voljela govoriti o svojoj intimi, ali novinari uvijek nešto iskopaju, ali moram vam priznati da sam sama i da se dobro osjećam.
Podsjećaju li vas još i danas svakodnevno neke stvari na pokojnog supruga?
Apsolutno. Vrijeme, neću reći da liječi rane, ali nosi to da lakše živiš s takvim ožiljcima. Na kraju krajeva, moje me dvoje djece svakodnevno podsjeća na period života kojeg više nema. Danas čak mogu puno mirnije razumjeti i razmišljati o svemu. Imala sam one nekakve tipične faze žalovanja, od bijesa, neprihvaćanja, kod nas se u kući nije dugo o tome govorilo jer sam imala osjećaj da ono o čemu ne govoriš i ne postoji. To je sasvim krivo, sada to znam. Tek sada, nakon sedam godina, mogu ovako mirno razgovarati i sagledavati, razmišljati o tome što sam imala i što se dogodilo. Rupa i praznina u srcu ogromne su i dalje, ali danas znam kako s tom prazninom živjeti, disati, hodati, pa čak i ono što je najvažnije – veseliti se svakom novom danu.
Rekli ste mi tada i da želite putovati, pa gdje ste sve bili?
Iskreno, nisam otišla na putovanja koja sam poželjela. Nadam se da ću neka ostvariti tek ove godine u svibnju. Obožavam Portugal i spremam se otputovati tamo, naučiti fado, obići neke kulinarske radionice u Portugalu. Nisam išla na putovanja iako sam maštala o njima jer, jednostavno, kad imaš dvoje studenata, prioritet je financije podrediti njima. Tako da sam im nedavno rekla: “Dajte već jednom završite fakultete jer poslije neću moći putovati”.
Znam da vaša djeca ne vole da se o njima govori, no jesu li se sada već osamostalila ili još živite zajedno?
Nisu sa mnom. Lea studira na jazz-akademiji u Londonu, a Luka na PMF-u u Zagrebu, ali ne živimo zajedno.
Koliko vam vjera znači u životu?
Vjera mi znači jako puno. Sama ta činjenica da ovaj trenutak, sada i tu, i ovaj život koji živimo nisu sve, vrlo je utješna. Vjera mi je pomogla u najtežim trenucima. Tada je još bio živ i fra Zvjezdan Linić s kojim sam svakodnevno bila u kontaktu. Zaista mogu reći da vjera pruža utjehu, nadu i mir. I priroda je ono što me izuzetno ispunjava posljednjih godina i što osjećam da puni moje baterije koje se nemilosrdno prazne. Priroda je zapravo Božje djelo. Priroda, životinje... zato sam se i preselila na Mrežnicu jer nakon dana provedenog na snimanju ili u Zagrebu, odlazak u prirodu punjač je mojih baterija.
Nekako se čini da ste vi više na liniji blagog i donekle lijevog pape Franje nego desničarskih hrvatskih biskupa?
Ja sam vrlo tolerantna. Što sam starija, to sam tolerantnija. Sama sebi objašnjavam da je to zato što danas puno lakše vidim, puno lakše prihvaćam svoje nedostatke i slabosti. Ego je sve manji i manji, a ne sve veći. I onda, ako sebi dopuštam da imam mane i slabosti, zašto ne bih i drugima. Ono što je najvažnije jest to da nikoga ne osuđujem.
Bili ste u bliskim odnosima s fra Zvjezdanom Linićem, on je još jedan dragi čovjek iz vašeg života koji je umro. Kakve su danas uspomene na fra Zvjezdana?
Na fra Zvjezdana Linića nosim najljepše uspomene. Uvijek sam govorila da je bio živući svetac. On je bio upravo ljubav. Bio je osoba koja je jednostavno voljela sve ljude. I one koje su pali i one koji su se digli, one koje su griješili i one dobre, one koji su mislili da su dobri... Zato je bio toliko omiljen. Tu količinu ljubavi koju je širio i dijelio svima, cijelom svom stadu, ljudi su osjećali.
Zašto Rajko Dujmić ne želi dogovor o korištenju imena Novi fosili, s obzirom na to da bi publika svakako željela ponovno vidjeti taj bend na pozornici?
Ja to stvarno ne znam. Trebali biste njega pitati. To je stvarno velika tragedija. Nažalost, Novi fosili još uvijek su na sudu jer nas je Rajko Dujmić tužio zbog imena Novi fosili. Zabranio nam je upotrebu tog imena. Još traje nekakav proces. U međuvremenu ne nastupamo pod tim imenom, ali nastupamo puno Zec, Marinko i ja s cijelom ekipom koja je i prije nastupala. Jedino što ću reći jest da mi je žao da se sve ovo dogodilo jer mislim da takav bend kao što su Novi fosili, koji ove godine slave 50 godina postojanja, nije zaslužio jednu ovakvu mrlju u svojem postojanju. Dakle 1969. godine naš Marinko Colnago i Slobodan Momčilović osnovali su Nove fosile. Nemojmo zaboraviti da je Rajko Dujmić genijalac, najbolji stvaratelj glazbe na ovim prostorima. Njegov je opus nešto što je rijetko tko napravio. Međutim, nažalost, bori se s bolešću i to je jedini razlog.
Rajko Dujmić nedavno je otkrio da s njegove strane vi niste bili prvi izbor za nasljednicu Đurđice Barlović?
To bi trebalo pitati dečke, ali da, ja sam čula da su tu bile i Jasna Zlokić, Lidija Asanović, Ljiljana Nikolovska tada je već bila u Magazinu, zapravo onaj koji je presudio da ja dođem u bend bio je Slobodan Momčilović Moka koji je imao vjere da ću ja to uspjeti izgurati i unijeti neku svježinu.
Čega se lijepoga sjećate iz doba Novih fosila, a što je bilo najteže?
Sjećam se svih predivnih trenutaka, baš kao što Gabi pjeva pjesmu “Pamtim samo sretne dane”. Ja sam u grupu došla 1983. godine. Sjećam se prvog koncerta s Fosilima u Mariboru, umrla sam od straha, čudo da mi nije srce otkazalo. Sjećam se predivnih koncerata po Americi, Kanadi, Australiji, u regiji, 11 koncerata zaredom u Lisinskom... Puno je toga bilo, zatim Eurovizija koja je bila kruna karijere. Bilo je predivnih trenutaka. Voljela sam putovati, pjevati i po dva koncerta dnevno. Naravno, bila sam mlađa i mogla sam to fizički izdržati što bi danas bilo teško. To je jedan period života kojeg se jako rado sjetim. Jako mi je drago da je ostalo toliko pjesama koje se slušaju. Danas čak i klinci koji nemaju pojma tko su Novi fosili, koji ne znaju ni kako izgledamo, vole te pjesme. To je uistinu jedan lijep osjećaj. Onda znaš da si napravio nešto smisleno.
Jesu li vas “ubijale” turneje po Sovjetskom Savezu? Kako objašnjavate da su bendovi s ovih prostora bili tako popularni u SSSR-u? Tamo ste harali vi, Srebrna krila, Bijelo dugme...
Nama je bilo zanimljivo. U dva mjeseca i nekih 50, 60 koncerata, svaki dan u drugom mjestu, vidjeli smo mnogo toga što tada ljudi nisu mogli vidjeti. Ulazili u neka područja koja većina ljudi sa Zapada nije mogla vidjeti. Ono što pamtim s tih koncerata jest da je ta publika bila željna glazbe, pogotovo glazbe koja, po njihovu mišljenju, dolazi sa Zapada. Mi smo ipak bili jedna brana između Zapada i zatvorenog Istoka. Prekrasni su to bili koncerti. Publika je znala aplaudirati i po deset minuta. Prije svega bilo je to veliko iskustvo.
Koja vam je najdraža pjesma Novih fosila?
Strašno volim pjesmu “Još te volim”. U dobar dio tih pjesama, kada sam ih otpjevala, ugradila sam svoju priču, trenutačnu, svoj komadić života. Da bi interpretator mogao emotivno iznijeti pjesmu, baš kao i da bi glumac mogao ući u ulogu, mora negdje u sebi naći te osjećaje. Tako da ima tih nekih pjesama u koje sam ja ugradila svoje mladenačke boli, patnje, ljubavi... Volim pjesmu “Ja sam dijete sreće” koja nije nikada bila veliki hit. Mene dan-danas zaboli srce kada je čujem i otpjevam.
Zašto danas nemamo bend koji je poput Novih fosila bio tako, da tako kažemo, mekano prilagođen svim generacijama?
Moram reći da nikada prije nije bilo toliko dobrih pjevača i toliko dobrih instrumentalista. Je li to zahvaljujući tehnologiji, pa ti mladi mogu upisati Berkley, učiti svirati doma... No, meni se čini da je nastupila neka kriza autora. Ja, zapravo, posljednjih desetak, petnaestak godina ne vidim jako autorsko ime za koje bih mogla reći: “E, ta će pjesma ostati”. To su sve skočne pjesmice kratkog daha. Možda je uzrok tome i ovo društvo koje prihvaća sve što dolazi. Danas nemaju vremena za čitanje dugih članaka, na portalima je sve to skraćeno, ne da im se gledati neke ozbiljne filmove. Sve mora biti brzo, kadrovi moraju biti brzi. Ne da im se poslušati cijeli album, jedna pjesma O. K. i ajmo je sada potrošiti mjesec-dva pa onda drugu i tako redom. Imam osjećaj da sve mora biti nekako brzo i potrošno. Ali da ne bude sve crno, izranjaju neke mlade nade. Izdvojila bih mladu Miju Dimšić koja je iskočila jer je drukčija od drugih. Super su mi i pjesme mlade Antonele Doko. Super mi je i grupa Detour.
Vi volite glazbene 80-e koliko se sjećam. Kakvu muziku danas slušate?
Danas slušam ono na što mi pozornost usmjere moja djeca, točnije moja kći. Jer ja sam u zabavnoj, pop-glazbi i nekakvom soft rocku, zapela sam u 80-ima. Kada sam doma, ili ne slušam ništa jer volim tišinu, pogotovo kada sam na Mrežnici. Tu je zvuk slapova, prirode, zaista mi ne treba ništa, ali ako mi zatreba glazba za opuštanje, u posljednje vrijeme sve više posežem za klasikom.
Najavili su vraćanje Dore, što kažete na to?
Mislim da je to odlično. Nakon prošlogodišnjeg neuspjeha na Eurosongu pokrenule su se razne priče i ja sam rekla da sam za povratak Dore. To je izvrsna platforma da predstavite pjesmu. Na Doru mogu ići i mladi i poluanonimni ako imaju dobru pjesmu, a mogu ići i velika imena. Hrvatska će biti zasigurno bogatija za nekoliko dobrih pjesma. Hrvatska glazba dobit će jedan obol u samom tom događanju oko Dore. Uživala sam u prijašnjim Dorama, sudjelovala i vodila ih. Mislim da je to pravi način za odabir pjesme.
Prepoznaju li vas ljudi na ulici, zaustavljaju li vas, smeta li vam to?
Naravno da me prepoznaju i ne mogu reći da mi to smeta s obzirom na to da se s tim nosim već 40 godina. Ali ima trenutaka kada nisam baš nešto raspoložena. Privatno se baš i ne šminkam, a nemam ni frizuru, osim kada radim. Ponekad izlazim i u nekoj trenirci koja je već malo i poderana i, kad vidim neke zapanjene poglede, to mi malo smeta.
Neću vam brojiti krvna zrnca, ali vi ste rođena Zagrepčanka, dakle prava purgerica. No odakle su vam korijeni?
Ajme meni, koja kombinacija. To je gemišt Dalmacije, Slavonije, Austrije, moja je mama djevojački Pilinger, pradjed je iz Splita, mamin dio obitelji iz Slavonije. Tata je rođen u Karlovcu... Zaista jedan čudan gemišt.
Ima li u Zagrebu dovoljno kulture i je li danas kultura na cijeni kao nekad?
Nije, kratko i jasno. Zemlja koja izdvaja mizeran postotak iz proračuna za kulturu i ne može imati kulturu. Postoje divni ljudi koji se bore da bez obzira na manjak sredstava stvaraju... Nesretna sam jer je hrvatska kulturna scena jadna, jer je ne podržavaju oni koji bi trebali, a to je vlast koju smo mi birali. Znate kako ono kažu, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, mi smo očito narod koji je ne treba. A narod bez kulture je... mrtav narod.
Od našeg posljednjeg razgovora izgubili smo dva velikana, Arsena Dedića i Olivera Dragojevića?
Tuga, tuga, tu nema riječi. To su zaista istinski velikani. Arsen je pjevao u kvartetu kada sam se rodila. To mi je bila velika tuga, a za Hrvatsku nenadoknadiv gubitak. Za razliku od političara, ono što ostaje iza umjetnika upravo su ta djela koja će živjeti. S Oliverom smo Neno i ja bili jako dobri. Oliver i Neno voljeli su kartati i znali smo zajedno ići i na turneje i putovanja. Kada je Oliver umro, skoro mi je srce puklo. Užasno mi je teško govoriti o tome.
Pogledajte što je pjevačica Sanja Doležal u intervjuu otkrila našem novinaru Hassanu Haidaru Diabu
Najbolji hrvatski bend zabavne glazbe ikad. I svi pojedinačno su izvanredni ljudi. Također Sanjin preminuli muž i legendarna Đurđica Barlović. Nadam se, da će međusobne nesuglasice riješiti. A Rajko Dujmić je legenda hrvatskih skladatelja. Sve divni glazbenici i ponos Hrvatske.