U Hrvatskoj vjerojatno ne postoji osoba koja u nekom životnom razdoblju nije slušala Nove fosile. Bilo da ste bojili ploču “Za djecu i odrasle” i pjevušili “Tri plus deset lud je broj...” ili se zaljubljivali uz “Najdraže moje”, “Ako se rastanemo”, “Milenu” ili “Sanjaj me”, vjerojatno vam njihove pjesme i danas izmame osmijeh na lice. A iza većine tih pjesama stoji Rajko Dujmić, koji je lani proslavio 64. rođendan.
Rođen je 1954. godine u Zagrebu gdje je završio srednju glazbenu školu (smjer violina) te je potom apsolvirao na Pedagoškoj akademiji. Počeo je svirati klavijature u rock-sastavima, u Grupi Marina Škrgatića, Crno-bijelima, Klanu i Zlatnim akordima. U Novim fosilima bio je od 1976. godine i s njima postigao uspjehe o kojima današnji glazbenici mogu samo sanjati. Najveći je ipak pobjeda 1989. na Eurosongu grupe Riva s njegovom pjesmom “Rock Me Baby”, na tekst Steve Cvikića, kojom je ušao u povijest. Stoga je upravo Dujmić najpozvaniji za komentiranje povratka Dore, pjevačkog natjecanja kojim ćemo nakon punih osam godina ponovno birati našu predstavnicu na Eurosongu.
Htio sam Rivu, ne Fosile
– Nitko sretniji od mene što se Dora vratila jer mislim da je to bio najbolji način da se odabere pjesma koja predstavlja našu zemlju pred milijunskim gledateljstvom koje prati Eurosong. Također, veselim se njezinu povratku u Opatiju jer je ona mjesto u kojem smo se svi družili, sretali na cesti, imali vremena za kvalitetno druženje, što nam uvijek nedostaje u Zagrebu, a pogotovo zato što se vidimo i s kolegama koji žive izvan Zagreba.
Uvijek sam za to da glasuje žiri jer su to osobe koje stoje iza svojega glasa, pa koliko god o ukusima ne treba raspravljati, slali smo odlične pjesme čak i kad smo kalkulirali. A kad se u to upetlja tehnologija, puno se više može lažirati. Eurosong mi je ostao u sjajnom sjećanju. Probe, tehnički uvjeti, rasvjeta, pressice i sve što smo bili dužni snimati i odraditi toliko je profesionalno i dignuto na razinu onoga što je za naše uvjete bilo nezamislivo. I svi popratni sadržaji koje su domaćini organizirali za nas nezaboravno su mi iskustvo. Moram priznati da nisam znao način odabira prijašnjih godina, zašto su na Eurosong išli baš oni izvođači koji su išli – kazao je Rajko Dujmić pijuckajući kavu u svom omiljenom kafiću u zagrebačkim Ravnicama.
– Pobjeda je ono što se pamti. Za nastup na Eurosongu natjecao sam se devet godina zaredom i u devet godina sam tri puta prošao. Podsjetit ću da sam prvo bio četvrti s Novim fosilima i pjesmom “Ja sam za ples”, zatim šesti sa Srebrnim krilima i “Mangupom” i na kraju sam pobijedio s Rivom i pjesmom “Rock Me Baby”. Riva je bila moj odabir za tu pjesmu, premda su me forsirali da idu Novi fosili. Nisam htio. Sjećam se kad sam ih prvi put vidio kako sviraju na jednoj ljetnoj terasi. Odmah sam imao viziju što će biti s njima. Ukazali su mi se u plavom – prisjeća se Dujmić.
Sa Celine Dion
Zanimljivo je da je pjesmu “Rock Me Baby” trebala pjevati Vlatka Pokos koja je odlično otpjevala demo. Međutim, problem je bio što je te 1989. godine bila maloljetna. – Nema pravog recepta za dobru pjesmu. Treba imati dobru maštu i znati što bi se moglo svidjeti ljudima. Taj Eurosong je sad ionako postao show. Želio bih da Hrvatska opet pobijedi. No kad je Riva pobijedila, sjećam se da se više slavilo u Beogradu nego u Zagrebu. Nekad su i puno poznatiji izvođači dolazili na Eurosong. Pa kad su Srebrna krila nastupala s “Mangupom”, pobijedila je Celine Dion koja je predstavljala Švicarsku.
Nekima smeta i što sad svi pjevaju na engleskom. Pa ja sam još prije 30 godina u svoje pjesme ubacivao malo engleskog, u “Ja sam za ples” čuli ste “I Wanna Dance”, a “Rock Me Baby” imala je i naslov na engleskom. Kad pogledate povijest Eurosonga, ja sam 13. autor po uspješnosti. Zar to nešto ne govori? No, to je iza mene. Sad radim potpuno drugu glazbu. Trenutačno se najviše bavim filmskom glazbom i reklamama. Nisam više opterećen riječima, radim na svoj način. Osim toga, tih godina radio sam u kombinaciji sa Stevom Cvikićem, a njemu se to više ne da. Sad radim s Tomislavom Tržanom s kojim sam potpisao blues-pjesmu “Suze okrenute prema nebu” koju će Emina Arapović izvesti na Zagrebfestu. Žao mi je što se ta pjesma više ne vrti na radijskim postajama jer nije zaslužila “prazni hod” – iskreno će Rajko.
Dujmić prati zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni, a oduševljen je HRT-ovom A-stranom. Kaže da mu je malo krivo kad čuje da pjevaju na engleskom jer su vrlo dobri na hrvatskom.
– Drago mi je da smo dobili dosta kvalitetnih mladih pjevača, unatoč tome što vidim da mladi kod nas puno slušaju cajke. Nevjerojatno mi je da se te srpske cajke više slušaju kod nas nego kod njih. Tamo imaju Joksimovića i druge dečke koji ozbiljno rade. Sve se promijenilo. Možda su direktniji tekstovi, pa zato naši slušaju – kaže Dujmić.
Ove godine nije se prijavio za Doru premda se lani vratio festivalima i nastupio na CMC festivalu s pjesmom “Rijeka suza” za koju je napisao glazbu na tekst Zlatana Stipišića Gibonnija.
– Ta mi je pjesma posebno emotivna jer je nastala na jednom sada već davnom druženju s pokojnim Dinom Dvornikom kod mene u stanu. Počeo sam svirati melodiju, a on se priključio beat-boxanjem. No konačnu verziju ipak je aranžirao Fedor Boić. Često se sjetim tih godina i druženja s Dinom. Bili smo dobri prijatelji i puno smo toga zajedno doživjeli – s tugom u glasu rekao je Rajko.
Dujmić je posljednju godinu pripremao svoju Antologiju koja bi se trebala pojaviti vrlo brzo, a priprema i instrumentalni album.
– U Antologiji će se naći sve pjesme koje su bile veliki hitovi, ali i one koje nisu bile hitovi, ali su trebale biti zato što su ih “pogazili” veliki hitovi. Primjerice, takve su pjesme “Ako se rastanemo”, “Trideset peta” ili instrumental “Pjevaju šume”. Većina je tih pjesama nastala po stvarnim doživljajima i zato su mi posebno drage.
Upravo je za pjesmu “Ako se rastanemo” kružila priča da ju je Dujmić napisao nakon što je prekinuo vezu sa Sanjom Doležal. “Ako se rastanemo, neće se srušiti svijet, doći će novi stanari, u Moše Pijade 35”, pjeva Dujmić u toj predivnoj pjesmi.
Sreo sam Milenu iz pjesme
– To nije sasvim točno, mi smo živjeli u Moše Pijade 39. To neka vam Sanja kaže – nasmijao se ponovno Dujmić i dodao kako je tu previše istine iz njegova života. – Sve je to bolna istina. No, drago mi je da su se mnogi prepoznali u mojm pjesmama. Prije nekoliko godina vidio sam se i s Milenom iz moje pjesme. Ona je medicinska sestra u makedonskom gradu Negotinu, a upoznao sam je sredinom 80-ih u Herceg-Novom. Rekao sam joj da će završiti u pjesmi i nije mi vjerovala. U prvoj verziji pjesme Zrinko Tutić i ja napisali smo da miriše na varivo i živi kod svekrve. Tada je moja supruga rekla: “Pa, dečki, nemojte tako”, i onda je Milena u verziji koju znamo mirisala na jabuke i živjela kao podstanar. Ta je pjesma na neki način postala himna svih medicinskih sestara. Milena mi se javila kad smo bili na koncertu u njezinu gradu. Upoznala me i s obitelji – kaže Dujmić.
Posebno mjesto u Dujmićevu životu ima suradnja s Momčilom Popadićem - Popom s kojim je napisao neke od najljepših pjesama Novih fosila kao što su “Tonka”, “Neveni žuti, žuti”, “Ključ je ispod otirača” i “Košulja plava”. – Rado bih našao novog Popadića, ali jednostavno ne vidim takvog tekstopisca danas u Hrvatskoj. Nažalost, nedostaje takvih autora. Ne znam zašto je to tako. Ima ih nekoliko koji rade, no ne mogu dostići taj nivo. Recimo, Stevo Cvikić bio je lagan, ali je bio dubok. A oni bi trebali biti lakši od Cvikića. Ne smijem zaboraviti ni Deu Volarić. Ona mi je napisala ključne pjesme – od “E, moj Saša”, “Sanjaj me”, “Da te ne volim” i “Najdraže moje”. Naravno, za uzlet Fosila bilo je ključno i što smo imali takvu pjevačicu kao što je bila Đurđica Barlović. Moj prvi izbor za njezinu nasljednicu bila je Ljiljana Nikolovska, a Slobodan Momčilović - Moka htio je Sanju Doležal. Trebalo mu je tri mjeseca da me nagovori, no na kraju je njegova bila zadnja jer je ipak on bio osnivač grupe. Sad vam to otvoreno kažem – mislim da bismo s Ljiljanom doživjeli još veće visine, a ovako smo bili vezani uz šarm pokreta – otkriva Dujmić. Zna se da je Nikolovska na kraju postala pjevačica Magazina, ali su Novi fosili ipak najkomercijalnija domaća pop-grupa svih vremena.
– Pa samo nam je ploča “Budi uvijek blizu” 1981. prodana u 500 tisuća primjeraka, a najmanja naklada bila je 300 tisuća. Nastupali smo u tadašnjem Sovjetskom Savezu, SAD-u, Kanadi, Europi... A što se sad događa? Gase moju glazbu kao da nikad nije ni postojala. Imam osjećaj da me se gura dolje po nečijoj volji – tužno će Dujmić. Prije pet godina, Sanja Doležal, Marinko Colnago i Vladimir Kočiš-Zec odlučili su prekinuti suradnju s Dujmićem, no nastavili su pjevati njegove pjesme.
– Oni nastupaju kao Sanja, Marinko i Zec. Nek sviraju i pjevaju pjesme, no ne dam da koriste ime Novi fosili jer bez mene oni nisu Novi fosili. Teško mi je i kad vidim da Zec pjeva “Milenu” koju svi znaju po mojoj izvedbi. To je skrnavljenje djela. Zec je odličan pjevač, ali puno slabiji interpret od mene – iskreno će Dujmić koji je dodao da i dalje radi punom parom.
– Evo, sad jako puno slušam klasiku. I oni su se igrali sa svim što mi radimo i danas. Puno se promijenilo s elektronikom. Odjednom dolaze nova djeca s novim oblicima. Oni ne moraju znati glazbu, nego moraju znati kompilirati. Koliko je to dobro, vidjet ćemo – kaže Rajko.
Mi smo bili ispred vremena
U slobodno vrijeme najčešće ide u šetnju sa psom, a sa suprugom obožava zimi otići u svoju kuću u Gorskom kotaru. Ondje uživa u tišini. – Najljepše mi je doma, uživam sa suprugom i psićem. Često mi govore da je moj život kao filmska priča, a mogu vam najaviti da će prije biti knjiga. S Tonijem Volarićem, koji je režirao film “Vrati se, Pope”, napravio sam okosnicu svoje biografije, pa sad što Bog da. Trebamo još dodati nešto pikanterija i naći izdavača. No, ja nisam za pikanterije, ali to prodaje knjige. Napisao sam više od 1000 pjesama i radije bih govorio o njima. Sad se rađaju nove generacije koje ne pamte moje pjesme, a radio i TV postaje guše našu glazbu. To nije dobro. Fosili su kvaliteta koja je bila ispred svog vremena i tekstualno i harmonijski – zaključio je Dujmić.
Pogledajte i gdje su danas i što rade dance zvijezde 90-ih.
Samo nenormalna osoba može slušati te disonantne tonove, nesuvisle stihove i zavijanje njihovih nazovi pjevača.