Ogadili su mi vožnju taksijem za sva vremena i s njima se više ne vozim

Ne znam postoji li netko tko se proteklih nekoliko godina koristio uslugama jednog od zagrebačkih taksi prijevoznika, a da mu prilikom vožnje nije "pljuvao" po Uberu ili Cammeu. Prije toga su se, podsjetimo se i na to mračno razdoblje gradskih prometnica, "pljuvali" međusobno... nekada čak i doslovno, na semaforu.

"Ono, koga briga, gospodo? Samo vozi...", pomislim svaki put kad mi započnu priču o tome kako su oni drugi skuplji, sporiji, ilegalniji, lošiji vozači ili, kako je jedan uvaženi gospodin za volanom nedavno ustvrdio; "kreteni koje treba po kratkom postupku!" Naravno, tu svoju nezainteresiranost za njihove probleme uvijek bih zadržavao za sebe, a za to kratko vrijeme koliko traje vožnja iz druge u prvu gradsku zonu, žestoko bih podupirao njihove teze.

"Ma, ne bih se s njima vozio ni da mi život o tome ovisi...", navodim svaki put vodu na šoferov mlin, pa tako i neki dan kada sam koristio njihove usluge i po tko zna koji put slušao jednu te istu priču.

Na radiju je istovremeno neki slušatelj naručivao da mu puste novu pjesmu mog imenjaka Škore u kojoj se on obračunava sa svojim političkim protivnicima, a ja sam se pitao ima li nešto gluplje od ljudi koji zovu, recimo, na ovaj neki domovinski radio koji je taksist slušao, ili bilo koju drugu radio stanicu, kako bi, eto, sami sebi naručili neku muzičku želju. Ajde, dobro ako je posvete nekome, svojoj ljubavnici na primjer, s kojom sve ionako rade u tajnosti i šifrirano, to još i razumijem, pa čak u nekim slučajevima i podržavam, ali ovo kada nazovu sami za sebe zbilja je za neku ozbiljniju psihološku analizu.

"Koji im je vrag? Nek' si puste pjesmu na kompu ili na mobitelu...", pomislio sam tom prilikom, a mislim da sam to čak spomenuo i taksistu. On, međutim, i nije baš najbolje razumio što mu govorim, niti ga je zanimalo, pa ja nastavio o svojim problemima.

"Neki Vam od njih, mladi gospodine, nemaju ni položen vozački ispit!", lagao je dalje mene i ovaj, od njihovih priča s taksi štanda itekako napaćeni narod.

Razmišljao sam tada kako bi centar grada izgledao kada bi i svi ostali, baš poput ovih naših taksista, svoje klijente opterećivali pričama o problemima u poslovanju na koje svakodnevno nailaze. Na razini minus jedan u supermarketu Centra Cvjetno tako bi vam se prodavačica na odjelu suhomesnatih proizvoda, taman kada se spremate naručiti dvadeset deka kulenove seke, požalila kako jedna susjeda nije pristala na gram salame više nego što je zatražila. Ona je slučajno narezala malo više, a kako ova na to nije pristala, morala je to skidati s vage i vraćati u frižider. Sreća da kulenova seka može duže stajati inače bi vam se zasigurno pokvarila dok vam djelatnica na mašini za rezanja ispriča sve što je muči. Svaki konobar iz Bogovićeve ulice, prije nego što primi vašu narudžbu, mogao bi vam tako satima govoriti o svim onim filozofima koji su kod njega naručivali velike kave u malim šalicama, kave s vrućim mlijekom bez pjene do pola šalice i pola natrena ili, štajaznam, kavu s nekim drugim mnogobrojnim pridjevima koje u posljednje vrijeme vežu uz taj jednostavni crni napitak.

Kumice s placa bi vam, nadalje, satima mogle pripovijedati o tome koliko je mukotrpno uzgojiti kvalitetno povrće, zauzeti dobro mjesto na placu, sve to dotegliti do prodajnog mjesta, a onda još i privući kupce koji će za to platiti manje nego što plaćaju za slabije kvalitetnu uvoznu robu u nekom od trgovačkih lanaca. A, to ne bi, nota bene, bilo ni približno svemu onome s čime bi vas mogao opteretiti neki pripadnik gradske Čistoće dok onako nehajno mete nogostup...

Gornjogradski nažigači, koji sa svojim dvometarskim štapom pale na one zidne fenjere i tako donose svjetlo Gornjem gradu, ali i onaj tip što svaki dan u podne aktivira top u kuli Lotrščak, a koji su i jedni i drugi ozbiljno ugroženi od izumiranja njihova zanimanja jer, jasno, nismo više u 19. st., oduzeli bi vam cijeli dan kada bi samo na trenutak dobili priliku da vam se malo potuže na brige koje ih svakodnevno more.

Isto vrijedi i za novonastala zanimanja poput ovih plavih, žutih i zelenih momaka i djevojaka što na biciklima dostavljaju hranu po gradu. Kada bi oni samo na tren odložili onu glomaznu torbu što je nosaju na leđima, bicikl prislonili na zid ili oslonili na onu malu nožicu, te vam se počeli jadati o tome kako ih se ne poštuje u prometu, da se nitko ne sjeti ostaviti im napojnicu jer se plaćanja vrše preko mobilne aplikacije i da, eto, u djetinjstvu nisu baš sanjali o ovoj pedalirajućoj karijeri, hrana koju je naručila neka gladež prelijena da si je sama pripravi, nikada ne bi stigla dovoljno brzo za konzumaciju pa bi i njihove ocjene u aplikaciji tog dostavnog servisa bile mizerne.

Nisam baš siguran da bi centar grada na taj način mogao baš najbolje funkcionirati, ali sam sasvim siguran da bih, gdje god je to moguće, izbjegavao koristiti usluge tako neprofesionalnih i nadasve dosadnih pojedinaca pa to neću, evo, više činiti ni prilikom prijevoza.

Pri tome, a ovo je vrlo važno napomenuti, to njihovo konstantno prigovaranje na uvjete rada, pretjerano pametovanje o svakoj temi za koju se smatraju pozvanima dati svoje mišljenje klijentu kojega voze jer, eto, oni su ti koji drže volan u rukama, slušanje najgorih mogućih radio stanica koje postoje u eteru i na početku spomenuto bezočno laganje o konkurenciji, smeta mi još i više nego ono što bi zapravo trebalo biti najvažnije prilikom donošenja odluke o načinu prijevoza - jednostavna činjenica da već dugo vremena nitko od njih nije ni toliko povoljan kako se posljednjih godina predstavljaju. Ni oni koji su na tržište upali na način da niskim cijenama ruše tadašnji monopol onih "šahista", već neko vrijeme po tom pitanju nisu konkurenti. Cijene su im kao u New Yorku, napravljena je nedavno neka službena usporedba, a usluga - po mom osobnom izračunu - kao u Bangladešu. O tome kako mnogi vozači ne poznaju gradske ulice, jer su, čini mi se, nakon sezone na Jadranskoj obali došli voziti po Zagrebu, pa one navigacije s kartama grada uključuju i za vožnju od Mesničke do Streljačke, bolje da ni ne govorim...

Bio bih tako samo jedan od njih - tih vječnih jamravaca, a s kojima se više ne želim ni voziti, kamoli uspoređivati. Ogadili su mi vožnju taksijem za sva vremene! Ubuduće ću, odlučio sam stoga čvrsto, koristiti isključivo javni gradski prijevoz. Istina, i tamo ima puno luđaka, ali barem ne sjede za upravljačem...