'Oliver umro? Takvi ljudi su oduvijek tu i ostat će zauvijek'

– Zar vi doista mislite da je Oliver umro? – pitao me vrlo ozbiljno Jakša Fiamengo kada sam ga jučer nazvao i zamolio da mi kaže što mu je na srcu i kako se osjeća zbog odlaska Olivera Dragojevića.

– Zar takvi ljudi uopće mogu otići? – nastavio je s pitanjima književnik i pjesnik, i nastavio odgovarati, meni i sebi.

– Ako i odu, otići će samo fizički, ali duhovno nikada. S Oliverom sam odrastao, iako je on samo godinu dana mlađi od mene. Kao da su oduvijek bile oko mene pjesme koje je pjevao, a koje su bile jednako njegove, kao i Runjićeve ili moje. Ja sam ih samo počinjao, a on ih je završavao. Zapravo, završavala ih je publika koja ga je prihvaćala kao svoga, sebi dragoga, sebi ravnoga, sebi najmilijega. Njegove pjesme su zaista nešto što se ne ponavlja. Ja sam uvijek, a osobito u početku, kada bih pisao neku pjesmu vidio Olivera kako viri iza makine, onog pisaćeg stroja. Oliver je bio jedan i jedinstven, dio naše kolektivne emocije, dio našeg djetinjstva, naših života, dio svega našega – izrekao je Fiamengo naizust cijeli mali esej o Oliveru, glasom ispunjenim ljubavlju kakva ne prolazi i tugom koja u sebi sadrži i utjehu.

Pjevao kao što se govori

– On ne može samo tako otići, bez pozdrava, premda smo svi strepjeli hoće li se to dogoditi, a opet vjerujući da se to nikada neće dogoditi. Ali eto, dogodilo se. I što sad? Kako nastaviti bez njega? Pjevati ga i biti makar u duhu s njime – kaže Fiamengo.

– Mnogi kažu da se s Oliverom mogu identificirati. Zašto? Zato što on nije impostirao i mijenjao svoj glas. On je pjevao onako kao što govori. Pjevajući je govorio i govoreći pjevao. To je ostalo zapisano u svim našim memorijama i emocijama. Oliver je bio nepogrešiv u onome što kazuje pjesmom. Drugi mogu pogriješiti, Oliver nikada. Znao je prepoznati i sebe i ono što pjesma hoće reći. I zato mi je drag i zato mi je ostao kao nešto što ne prolazi, što ne odlazi, što je vječno – kaže Fiamengo.

Teško je ne pomisliti na “Galeba” i kako se Oliver sada sav uzdigao negdje tamo u visine, kamo je već prije njega otišao Zdenko Runjić. A autor druge Oliverove amblematske pjesme, “Cesarice”, ostao je iza njega, zajedno sa svima nama koji Olivera, baš poput Fiamenga, osjećamo kao nekog svog najmilijeg tko ne može otići.

– Ja to ne mogu objasniti, ali što god da mi razum govori, jednostavno još uvijek ne mogu prihvatiti da njega doista više nema. On je jedan od onih ljudi koji su oduvijek tu i koji će zauvijek biti tu – govori mi Gibonni.

Pitam ga kada je upoznao Olivera?

– Uz njegov glas i njegove pjesme smo odrastali, pogotovo mi u Dalmaciji. Njegov glas bio je sveprisutan, kao što je i nebo, zemlja, kuće, fasade... neodjeljiv od pejzaža. Znam da smo se upoznali tamo negdje 1986. ili 1987., ali to su ona upoznavanja kada upoznajete nekoga koga znate. I znam da nas je mnogo koji tako osjećamo – govori Gibonni, a onda se prisjeća nastanka “Cesarice”.

– Zamolili su me tih ratnih godina da napišem još neku pjesmu za festival, da ne pišem samo za sebe. I kad sam je napisao, znao sam da je ona moja, ali da je ja jednostavno ne mogu otpjevati. Rekao sam to Zdenku Runjiću, a on je rekao da je pokažemo Oliveru, pa mu se možda svidi. A ja nisam mogao u tom trenutku ni zamisliti da bi Oliver pjevao moju pjesmu – priča Gibonni, a onda prelazi na najbitnije.

Uvijek spreman na akciju

– Sve znamo o njegovu glasu i pjevanju, ali sada mi je najvažnije da ljudi znaju da je bio nevjerojatan altruist. Sve je stavljao ispred sebe. Svima je bio spreman pomoći, dati ruku. Čini mi se jako važnim reći da on nikada nije počinjao ni završavao rečenicu s “ja”. Svi su mu, i sve, bili važniji od njega samog – kaže Gibonni, a isto nam potvrđuje i dugogodišnji suradnik i prijatelj Olivera Dragojevića Ante Gelo.

I ističe kako ga je pokretala “mjuza”, kako je uvijek bio spreman na akciju, ništa mu nije bilo teško, bio je u stanju, kad bi stvar tonula, sve sam izvući.

– Kad bi ljudi samo znali kakav je on bio “strašan” tip! Bog ga je dotaknuo i dao mu talent. A on ga je nesebično dijelio – rekao je Gelo.