Kružeći nedavno među prašnjavim knjigama i ljudima na Interliberu, toj pijaci knjiga na Velesajmu, a koja jednom godišnje na nekoliko dana postaje središte svih zbivanja, pa ti veliki paviljoni postaju ono što je inače Bogovićeva ili, što ja znam, Gajeva ulica, malo sam se umorio. Vruće je unutra, prevelike su gužve i nekako sam naglo ožednio. Odlučio sam stoga malo sjesti na jedan od mnogih slobodnih stolaca koji mi se našao u blizini, ali pri tome nisam primijetio da to činim ispred pozornice na kojoj je neki srednjoškolac čitao tekst o odrastanju.
Pomislio sam kako taj pročitani tekst i nije nešto posebno originalan, ali s obzirom na to da balavac ima svega petnaestak godina - i nije tako loše!
To jest, da budem precizan: mali ima potencijala da jednog dana, za nekih dvadesetak godina, kada ovaj današnji tekst baci u kantu za smeće, po mogućnosti onu za papir, te počne pisati manje pretenciozno i dosadno, možda napiše nešto čitljivo.
U svakom slučaju, pomislio sam, pohvalno je da se neki tako mlad čovjek zanima za pisanu riječ. U njegovim godinama ja nisam pokazivao interes ni za što drugo osim prekrasnih tankih gležnjeva kolegice iz razreda koja je sjedila u klupi ispred mene, a koje ni nakon dvadeset godina ne mogu prestati misliti...
Mali je onda završio s čitanjem i izrekao nešto što me ostavilo vidno iznenađenog te me natjeralo da ostanem još malo sjediti iako sam se već bio dovoljno odmorio:
"Ovo je bio ulomak iz romana...", rekao je taj mališa, a onda naveo jednog poznatog pisca koji je odmah zatim izašao na pozornicu.
Nikada u životu, priznajem, nisam pročitao ništa od tog autora, iako kotira kao ozbiljna spisateljska faca, a što zapravo ni ne sumnjam da jeste. Svjestan sam, dakle, činjenice da osim što je to moja sramota, na temelju ovog jednog polovičnog ulomka iz romana koji sam samo onako usput načuo, ne mogu donositi vrijednosnu ocjenu o piscu. Odlučio sam stoga ostati i, evo, saslušati ga. Osim što ću se još dodatno odmoriti, možda me nagna da ipak pročitam nešto njegovo pa da ne ostane sve samo na ovom prvom, djelomično negativnom dojmu.
Elem, visok tip s kapom na glavi, poprilično šlampavo odjeven, popeo se na pozornicu, uzeo mikrofon i zahvalio tom srednjoškolcu što je čitao njegov tekst. Nakon toga je htio ispasti simpatičan pa se kao nešto pokušao našaliti na račun svoje kape, koju je svakako trebao skinuti, ali sudeći po reakciji publike - nije mu uspjelo. Prije nego što je prešao na svoju knjigu, osjetio je, međutim, snažnu potrebu da s publikom podijeli nešto što ga očito strašno tišti.
"Vidim ima puno praznih stolica...", započeo je svoje izlaganje te odmah ponudio i objašnjenje za tu situaciju, "to je zato što su svi na jednom niže pozicioniranom štandu gdje neka gospođa iz Beograda, koja je prije pljačkala banke, a sada, eto, piše knjige, djeci dijeli autograme."
"Kakva se poruka time šalje mladima!", poentirao je snažno te naveo još da mu je bio poprilično mučan osjećaj u trbuhu kada je vidio kako se kod nje formirao dugačak red.
Da pojasnim: Bivša košarkašica te najpoznatija ženska članica svjetski poznate lopovske bande Pink Panther, Olivera Ćirković, objavila je prvo knjigu o svom bijegu iz grčkog zatvora, zatim neku drugu koja mi je promakla, vjerojatno slične tematike, a sada zaključuje trilogiju s pričom o tome kako se uspjela izvući iz svijeta kriminala.
Jedino što je gore spomenutog pisca tu moglo iziritirati, pomislio sam, je da to, ovako na prvu, zvuči tisuću puta zanimljivije od njegove knjige o odrastanju i čupanju trave u nekom pasivnom kraju države, a o kojoj je nakon toga opširno i dosadno govorio.
U trenutku kada se bližio kraj njegova izlaganja i kada je odlučio odgovarati na pitanja, jedan gospodin iz zadnjih redova se javio za riječ.
"Onaj štand s gospođom iz Beograda koji ste spomenuli...", započeo je taj nepoznati gospodin, te brzo ponudio sjajan kraj ovoj mojoj crtici s Interlibera, "možete li mi molim vas pokazati u kojem je smjeru? Tražim ga već pola sata..."
Nakon toga više nije bilo nikakvih pitanja. Svima je odjedanput postalo sve jasno, a i ja sam ustao sa svog mjesta te lagano krenuo za ostalima u smjeru knjiga koje ne odgovaraju visokim literarnim standardima našeg uvaženog pisca, ali očito i mnogo više od toga - strogog kritičara društvenih zbivanja.
Elem, već za jednim od idućih štandova sreo sam Darija Srnu kako potpisuje svoju autobiografiju od čije prodaje će se sav prikupljeni iznos donirati ukrajinskoj djeci koja su trenutno u Hrvatskoj bez svojih roditelja. Bolji mu je taj potez, rekao sam mu uz stisak ruke, i od onog kada je iz slobodnog udarca za naše vodstvo prebacio australski živi zid na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. (Uf... kakav je to gol bio!). Zajec Zeko prisjećao se, nadalje, za jednim štandom na kojemu su se s deset posto popusta prodavale njegove debele knjige, kako je prije četrdeset godina kapetanski poveo Dinamo do osvajanja prvenstva Jugoslavije. "Bez Ćire...", objašnjavao je jednoj za tu temu zainteresiranoj mladoj novinarki, "ništa od toga ne bi bilo moguće!". A, svega nekoliko metara dalje, na pozornici je s mikrofonom u ruci stajao legendarni Željko Bebek. Umjesto da onim svojim jedinstvenim glasom raspali o tome kako je to kada ljubi Bosanac, on je iz svoje knjige čitao neke pikanterije koje se tiču njegova odnosa s Bregom.
Eh da, skoro sam zaboravio, i ona ranije spomenuta lopovica iz Pink Panthera je bila tamo. Ruka joj je skoro otpala koliko je knjiga potpisala, ali bolje i to - našalio sam se onako više za sebe - nego da je u tuđem džepu. Ono što mi je, međutim, bio najbolji pronalazak na ovoj pijaci knjiga, te zbog čega se napuštanje centra grada na nekoliko sati ipak isplatilo, bila je knjiga Davora Butkovića: "Memoari gastrokritičara".
Ta domaća inačica Bourdainova hita "Dosje kuhinja", s malom razlikom da se radnja ovdje ne događa u kuhinji, nego u blagovaonici, vjerojatno također ne bi zadovoljila visoke kriterije onog dosadnjakovića kojega sam maloprije slučajno slušao, a čitati ga neću ni slučajno, ali meni je tih petnaestak poglavlja u kojima se Bule nadahnuto prisjeća raznih zanimljivosti i indiskrecija koje je doživio tijekom dvadesetak godina života po zagrebačkim restoranima, ono što je njemu prisjećanje na djetinjstvo i čupanje trave negdje na selu.
Svi ti restorani koje on tamo spominje, a u kojima se odvijao važan dio hrvatskog javnog života, sa svim onim najistaknutijim protagonistima hrvatske političke, poslovne i kulturne scene koje se u knjizi ne libi imenovati, natjerali su me ne samo da se vratim u svoju mladost koja je bila obilježena upravo tim mjestima i zbivanjima, već i da odmah sjednem u auto pa da, evo, i svoju sadašnjost njima obilježim.
Interliber zamijenio sam, dakle, odmah Bogovićevom i Gajevom ulicom, a prašnjave paviljone Velesajma, gdje čovjek treba biti iznimno oprezan s odabirom mjesta gdje će sjesti kako bi malo predahnuo, kafićima i restoranima u kojima dosada nije ni opcija. Ono o čemu se na Interliberu nekoliko dana u godini piše i čita - podsjetio sam se iznova zašto je onaj uobičajeni centar bolji od svih ovih povremenih - ovdje se tijekom cijele godine događa.