'Opasno je da se kultura svede na gledanje TV serija i konzumiranje pizza i piva'

Kad bismo trebali podvući crtu, onda bi iznad nje pisalo da su iz bivše države, od ljudi s dugim karijerama, samo Goran Bregović i Vlatko Stefanovski uspjeli svoju verziju svoje “domaće” glazbe prodati u svijetu. Uronjenost Stefanovskog u makedonsku kulturu bila je jasna od samog početka rada Leba i soli 1977., a s godinama je on samo dodatno modificirao pravilo “misli lokalno, djeluj globalno”.

Mnogo toga dogodilo se u te 43 godine, možda i previše, ali svakako je bilo zanimljivo. Zadnji put Vlatka Stefanovskog gledao sam uživo ispred zagrebačkog HNK u lipnju ove godine, kad je korona malo popustila, a on održao sjajan nastup na otvorenom ispred posebno osvijetljena HNK, samo u društvu svojih gitara. Prošle godine objavljen blu-ray disk “Live at Lisinski” pokazuje o kakvom se programu radilo, a gotovo tisuću ljudi koji su se nagurali iza prvih redova odvojenih i epidemiološki razmještenih stolaca pokazalo je da ni korona ne može spriječiti zbijanje redova kad je riječ o koncertu s ovakvim imenom i prezimenom.

Nakon koncerta ostali smo sjediti i razgovarati do dva ujutro pokraj hotela Westin, u kojem je odsjeo, sa Želimirom Babogredcem iz Croatia Recordsa, koji je i objavio Vlatkov novi album “Taftalidze Shuffle”, Vlatkovim menadžerom Amirom Bahtijarevićem i Dubravkom Tomeković, u duljem nevezanom razgovoru, spominjući mnoge s kojima je Stefanovski surađivao i družio se. Od Gibonnija, Rade Šerbedžije, Branimira Štulića, Matije Dedića do Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana ili Bijelog dugmeta, na čijoj je “Uspavanki za Radmilu M.” gostovao, a istoimenu pjesmu odsvirao je i ispred HNK.

No govorio je i o nekoliko stotina kilometara dugom putu automobilom od Skoplja do Zagreba, na kojem je vrtio reminiscencije svega onoga što se dogodilo svih tih godina, a što se jasno čuje i na namjerno starinskom, antiknom novom albumu “Taftalidze Shuffle”, na kojem je gitarističku pirotehniku električnih albuma s trijem ili etničku, world-music pozadinu zadnjih albuma “Seir” i delikatnog “Mother Tongue” stavio u drugi plan, a u prvi postavio konkretne pjesme s vokalima i tekstovima koji govore o onome o čemu je razmišljao i na putu do Zagreba.

No da bismo razjasnili današnju poziciju Stefanovskog, moramo se vratiti u prošlost. Koliko je Bijelo dugme sedamdesetih donijelo bitan pomak na području masovno prihvaćene, komercijalne domaće rock-glazbe, toliko su Leb i sol bili važni na terenu ozbiljne, zahtjevne svirke. Nakon mnogih pretencioznih prog-rock i jazz-rock pokušaja jugoslavenskih glazbenika, Korni grupe, Timea, Dade Topića, Septembera, koji su nakon boljih debitantskih albuma bezuspješno vrludali područjem između banalnih estradnih pokušaja i neuspjelih sviračkih komplikacija, s grupom Leb i sol napokon je 1977. stigla artikulirana i instrumentalistički vrhunski sposobna jedinica koja je s obje ruke i noge, čvrsto i beskompromisno djelovala u području jazz-rocka.

Dok pretenciozni domaći pseudorokeri i “estradni progresivci” prethodnih generacija nisu “ni piškili ni kakili” i u svojim su karijerama besramno spajali banalne festivalske pjesmuljke i pretenciozne konceptualne albume, sve to promijenili su Vlatko Stefanovski i Leb i sol, čija se važnost u opismenjivanju rock-scene može usporediti s onim Buldožera, Bijelog dugmeta ili novog vala. Lakoća s kojom su spajali zahtjevne instrumentalističke dionice s jasnim i preglednim pjesmama bila je prvi, ujedno i najuspješniji spoj vrhunske sviračke tehnike i jakih skladateljskih sposobnosti. Suptilan jazz-rock Leba i soli, pojačan etničkim utjecajima makedonskog folklora, označio je početak smislenog pristupa virtuoznoj glazbi kod nas, lišenog isprazne tehničke pirotehnike dotadašnje konkurencije. Većinu tih premisa Vlatko Stefanovski zadržao je do danas, kao i 1982. kad sam ga gledao na nekoliko koncerata Leba i soli u Kulušiću, gdje je snimljen i koncertni album, kad je Stefanovski samo mijenjao boje All Stars tenisica iz večeri u večer, a sve ostalo bilo je isto, odlično.

Na albumu Stefanovskog mnogo je gostiju; Andrijana Janevska pjevala je prateće vokale, Theodosii Spassov odsvirao je dionice trube, a Tihomir Pop Asanović Hammond orgulje. Matija Dedić na jednoj je pjesmi odsvirao klavir, Vasil Hadžimanov, Kiril Džajkovski, Damir Imeri i Diran Tavitjan svirali su klavijature, a glumac Nikola Ristanovski govorom se pojavljuje u pjesmi “Dijaspora”.

Kako je na vas utjecalo ovo razdoblje korone? Za muzičara vašeg kalibra vjerojatno je najgore kad ne može svirati pred publikom?

Ovo je jedan veliki reset za cijelo čovječanstvo i vjerujem da svima pada teško, naravno i meni. Ali posljednjih godina moja malenkost naputovala se i nasvirala dovoljno i uzduž i poprijeko, i ova pauza čak mi je i dobro došla. Prihvatio sam situaciju onakvu kakva je.

Kakva je situacija u Makedoniji, je li sve u kulturi stalo ili ipak ima nekih događanja? Vaša je pjesma “Global warming – local freezing” s novog albuma jazz-rock instrumental, ali čini mi se kao najbolja metafora stanja oko nas. Kakva je lokalna situacija u Skoplju i Makedoniji, kako se korona i politika manifestiraju na kulturnu scenu?

Kultura je prva kapitulirala. Teško mi je gledati kako se i ono malo koncerata, festivala i manifestacija stidljivo provlači kroz iglene uši. Izvođačke su umjetnosti najugroženije i svi se ispričavaju kada se treba dogoditi nekakav kulturni događaj. I umjetnici i organizatori i menadžeri kulturnih zbivanja. Sve je na mala vrata, ili poluilegalno, s 30 posto, s 40 posto publike, uz poštovanje protokola i mjera. Kao da se krade neki prostor, nečije vrijeme, pažnja ili interes. Naravno, ovo govorim uz dužno poštovanje prema liječnicima i medicinarima, koji sad zavređuju golem kredit zbog svojih napora. Ali bojim se da je opasno da se kultura svede na gledanje TV serija i konzumiranje pizza i piva…

I nova pjesma “Dijaspora” komentar je događaja oko nas, iseljavanja i kontaktiranja putem društvenih mreža, na kojima se svatko javlja s raznih strana svijeta, sa slikama kuća i bazena. Možda je najvažniji stih “život je brz, a pečalba spora?”

Imam i rođake, a i bliske prijatelje koji žive daleko. Iz raznih motiva život ih je odveo na razne strane. Ne kritiziram niti sudim, već samo konstatiram da je svijet postao jedna velika dijaspora. Svi su negdje, a zapravo nigdje. I svi bi da su negdje na drugom mjestu, samo ne tamo gdje jesu.

Je li ovaj lockdown donio išta pozitivno, možda rad u studiju? Imate svoj vlastiti studio pa, pretpostavljam, možete raditi i snimati kako vam dođe inspiracija?

Prvi put osjetio sam prednosti kućnog studija. Ima jedna cinična fraza koja kaže – kad posjeduješ kućni studio, napreduješ samo u lemljenju kabela. Ima istine u tome, ali u situaciji lockdowna, kućni studio je oaza kreativnog i duhovnog spasa. Jedno veliko, prazno, bijelo platno, na koje možeš nabacivati razne boje, pisati i brisati po volji… i to u pidžami i u papučama.

Nakon gotovo 45 godina rada, što vas danas zanima u vezi glazbe koju radite? Ima li još izazova i kakvi su?

Uvijek me zanimala magija stvaranja i razmjena energije između muzičara. Muzika dolazi iz nekog nepoznatog mjesta. U toj buri kreacije, malo remetiš tišinu, a malo spoznaješ sebe. Ja sam kronično nezasitan na tom planu. Još uvijek tražim nešto što dosad nisam pronašao. Kao u vrijeme zlatne groznice, pokušavam u pijesku pronaći zrno zlata.

Na novom albumu “Taftalidze Shuffle” vratili ste se pjesmama s vokalima i sasvim je drukčiji nego zadnji “Mother Tongue”. To je baš klasičan album na tragu “Putujemo” ili “Kao kakao” Leba i soli. Ima tu i jazz-fuzije i drugih žanrova, ali i vaših prepoznatljivih polubalada, no sve skupa djeluje kao rock-album s porukom. Koju ste poruku željeli prenijeti, ako se ne varam, Taftalidze je ime kvarta u Skoplju u kojem živite?

Taftalidze je naselje u kojem živim dulje od pola stoljeća. Moja poruka je, pogled oko sebe, pronalaženje kolorita u sivom okruženju, mira u kaosu, radosti u dosadi i u monotoniji, pogled u retrovizor, ne iz nostalgičnih razloga, nego kao podsjetnik na ono što je iza nas. A, nažalost, ili na sreću, ono staro redovito zvuči bolje od ovoga što je novo. Moja ideja je da je novo, a da zvuči kao starp, vintage, relic. Imam dva vodeća kursa u svojoj glavi i svom srcu. Jedan je kantautorski, ili songrajterski, a drugi je svirački ili shrederski. Pokušavam balansirati i kontrolirati te svoje različite kreativne impulse.

Vidi se i refleksivnost u tekstovima, od “Ogledala” do “Nemam pesna za tebe” i “Raskrsnice”, kao da ste probali pobrojiti životna iskustva... Zapravo, hoću reći da mnogi, kad je riječ o ovako sjajnom gitaristu kakav ste vi, ne vide da je riječ i o odličnom skladatelju i tekstopiscu?

Stvari moraju sedimentirati, i voda se mora pročistiti, a talog ili pijesak ostati dolje. Distanca prema mojoj mladosti je dovoljno velika, i moj pogled prema tom periodu čist je kao suza. Žao mi je ako netko ne razumije dovoljno makedonski jezik, na kojem su napisani i otpjevani tekstovi, ali ovaj put napisao sam sve što mi je ležalo na srcu. Odrastanje, naiva, iluzije, zablude, radost, tuga i sreća. Hommage prema vremenu koje je bilo malo sporije, ali čini mi se, mnogo sretnije.

Nekoliko je instrumentala, ali ono što fascinira je vaša ekonomična i artikulirana svirka. Ona je sjajna, ali osjeti se da ste baš išli u smjeru pjesama. Hoću reći da mi se čini da vam danas nije važno svirati najbrže što možete, da je muzika za vas cjelokupno iskustvo?

Mogu još uvijek svirati brzo, ali ne moraju svi u publici imati brze uši za ono što radim. Virtuoznost je samo jedan aspekt muziciranja. Emocije i zanos, strast i fokus su presudni. I na kraju, najvažnije je imati dobre pjesme i dobru muziku. Danas ima mnogo “flashy” gitarista i muzičara, čije albume mogu slušati do treće pjesme na albumu.

Imate puno gostiju na albumu, je li to jedan od tih trenutaka koji vas zanimaju, druženje i suradnja s muzičarima koje znate odavno? I vaš sin Jan svira na ploči. On je odličan bubnjar, je li sve zapisano u genima, barem što se tiče muzikalnosti?

Treba podijeliti radost stvaranja s dragim ljudima i muzičarima sličnog senzibiliteta. Zahvalan sam svima koji su podijelili malo svog vremena, talenta, znanja i iskustva. A Jan Stefanovski izrastao je u veoma talentiranog i spretnog bubnjara. I to neprimjetno, preko noći. Ni u jednom trenutku nisam vršio nikakav pritisak na njega. Prve Yamahine bubnjeve dobio je kad je imao pet godina, a druge Sonor kada je maturirao. Sad studira na jazz-akademiji u Štipu, kod iskusnih mentora. Ovo mu je album prvijenac, i njemu i basistu Ivanu Kukiću, i toj nasmijanoj ritam-sekciji želim puno sreće u daljnjem radu.

Radili ste s mnogim svjetskim zvijezdama, ali i s puno regionalnih još iz Jugoslavije, ima li razlike u pristupu kad radiš sa strancima i “domaćima” i jesu li domaći svjetska klasa?

Imamo i mi sjajne talente, muzičare, kompozitore. Nikada se nisam osjetio inferiornim u odnosu na “strance”. Mi se uzbuđujemo kada uđemo u studio Abbey Road u Londonu ili u legendarni dućan Many’s Music u New Yorku, a oni se uzbude kada probaju našu hranu, vino i kada bace pogled na geografiju ispred sebe.

Ljetos ste nastupali i održali sjajan recital pred zagrebačkim HNK. Posljednji put s bendom gledao sam vas prije nekoliko godina, ali ovi solistički nastupi prilika su da vas se čuje u solo izdanju, kakva rade i svjetske zvijezde koje to mogu. Zapravo je prošlogodišnji Blu-ray “Live at Lisinski” dokument tog dijela karijere.

Malo njih ima hrabrosti stati pred publiku s jednim instrumentom. Solo recitali prilika su da se vidi tko je tko u muzičkom svijetu. Možda je lakše početi koncert, ali držati pažnju do kraja koncerta, It’s a kind of magic. Drago mi je što mogu i sam nastupati, uz pomoć gitare, i dvije, tri pedale. Moj zanat, moj zanat...

Kako doživljavate razliku između solo nastupa s vašim gitarama i rada s bendom, električne glazbe? Čini mi se da je publika dovoljno otvorena da prihvati nekoliko vaših lica u raznim izdanjima?

Kao što sam i maloprije napomenuo, moj ukus i zanat građeni su na dva principa. Kantautori i rock-bendovi iz 60-ih i 70-ih te fusion scena iz 70-ih godina. Izlizao sam albume Hendrixa, Mahavishnu Orchestra, Soft Machine, Focus, Yes, Weather Report, i po tom receptu formirao Leb i sol. Ali, evo, i sad slušam Dylana i novi album Brucea Springsteena. Pritom nisu virtuozi. Volim meditirati s akustičnom gitarom i distorzirati s električnom. Sve je legitimno i legalno.

Makedonski kod uvijek je upisan u vašu glazbu. Bili ste jedan od pionira etničke glazbe još u sedamdesetim godinama. Danas, kad se to zove world music, jeste li ponosni na to što ste makedonsku glazbu prenijeli u svijet i što ste zapravo od početka s Lebom i soli zauzeli stav da je tradicija s kojom živiš logičan pogon nečije umjetnosti?

Ako želiš biti autentičan i točan, okreni se oko sebe. Sve je tu. I sve je nadohvat ruke. Moj izbor da posegnem za tradicionalnom muzikom Makedonije bio je na nesvjesnoj razini. Imao sam 19, 20 godina kada sam te prve stvari radio s drugovima iz benda. Recept se pokazao uspješnim. Primjer su kasnije slijedili mnogi, netko s manje, netko s više uspjeha.

Radili ste mnoge prestižne projekte tijekom godina na raznim stranama svijeta, koje biste naveli kao najzahtjevnije ili najambicioznije?

Sigurno je to projekt “Balkan Fever” s Miroslavom Tadićem, Theodosiijem Spassovom i s dirigentom Kristjanom Jarvijem. Koncert s Londonskim simfonijskim orkestrom bio je moje osvajanje Mount Everesta. Suradnja s Tommyjem Emmanuelom i Stochelom Rosenbergom u Kings of Strings, ukrštavanje gitara s Janom Akkermanom, ponovno okupljanje Leba i soli… Sve što radim u isto je vrijeme i veoma skromno i veoma ambiciozno.

Ako sam dobro čuo, radite i na albumu sa simfonijskim orkestrom koji te snimali u Ljubljani, o čemu se radi? I kakva su vaša iskustva s nastupa s prestižnim velikim orkestrima po svijetu?

Nastupao sam s mnogo orkestara i big bandova, filharmonijama Monte Carla, Leipziga, bečkim Tonkunstler orkestrom, s Makedonskom filharmonijom, pa čak i sa Zagrebačkom filharmonijom. To je veliki zvuk i velika su to iskustva. Možda bude i album na tu temu uskoro. Ali šira publika nije čula muziku koju sam radio za važne filmove zadnjih godina. A da i ne spominjem i memoare koje pišem za eventualnu autobiografiju.