Osvojila je Oscara, a identificira se kao 'bijelo američko smeće': Željela sam isprobati sve što nije uključivalo krv i iglu

Cijeloga je života sanjala samo jedan san. Ima tome dvadesetak godina otkako je svome suprugu rekla da će, kada napuni 65., promijeniti svoje ime u Fern, zapaliti Lucky Strike, sa sobom ponijeti bocu bourbona i krenuti kamperom diljem Amerike. To je i učinila, na filmskom platnu. Frances McDormand u “Zemlji nomada” utjelovila je sredovječnu ženu po imenu Fern koja se, nakon što ostane bez supruga i bez posla u tvornici građevinskog materijala, preseli u kamper, pridruži se zajednici suvremenih nomada i krene “on the road” kako bi pronašla i posao i smisao svoga postojanja.

Štoviše, za tu je ulogu nagrađena Oscarom, jednim od čak tri zlatna kipića koje je “Zemlja nomada” osvojila, uz onaj za najbolji film, a i redateljica Chloé Zhao itekako ima razloga za slavlje jer se upisala u povijest postavši tek druga žena koja je dobila Oscara za režiju. Frances je redateljicu Zhao upoznala prije tri godine i nemalo se iznenadila što je baš nju, glumicu u šezdesetima, odlučila angažirati u svojem novom projektu, u glavnoj ulozi. No Frances je bila upravo ono što je Zhao tražila.

“Filmska industrija ne voli godine, a osoba poput Frances McDormand istinski je autentična, nije pokušala izbrisati bore na svom licu ili ih prikriti kako bi se uklopila u industriju. Ona će za mene uvijek biti među najboljima upravo zbog toga” izjavila je Chloé Zhao za New York Times. Pritom, redateljica itekako dobro zna o čemu govori. Njezina glavna glumica pet je mjeseci živjela u kamperu u neprekidnom pokretu, obavljala nuždu pred kamerom, brčkala se gola u potoku, kako bi film bio što autentičniji. a koliko je u tome uspjela, potvrđuje podatak da joj je neki lokalac ponudio aplikaciju za posao misleći da je nezaposlena nomatkinja. Uistinu, kazala je poslije Frances McDormand, bezbroj je sati utrošeno na stjecanje stvarne slike o nomadskom načinu životu pa je redateljica Zhao provela puno vremena u domovima svojih glumaca, s njima i njihovim obiteljima, kako bi oblikovala svoje likove od istinitih priča. Pitanja brige ljudi jednih o drugima, solidarnosti i slobode protežu se filmom, a glavna glumica smatra da su ona danas aktualnija nego ikada prije.

“Ne, moji roditelji nisu bijelo smeće”

Tijekom dodjele nagrada američke filmske akademije u pandemijskim uvjetima, međutim, svu je pažnju otela Frances McDormand, neformalno odjevena, bez trunke šminke. Primajući nagradu, zavijala je poput vuka, kao hommage dizajneru zvuka Michaelu Wolfu Snyderu koji si je oduzeo život početkom ožujka. Mladom čovjeku koji se borio s depresijom naposljetku je i posvetila osvojeni Oscar, treći u njezinoj iznimnoj karijeri. Iznimnoj dijelom i stoga što je njezina karijera išla zapravo obrnutim smjerovima. U posljednjih deset godina, dakle u životnoj dobi kad njezine kolegice prisilno prihvaćaju uloge u niskobudžetnim filmovima, McDormand preuzima glavne uloge u velikim i uspješnim ostvarenjima. I to je samo djelić priče o neobičnoj filmskoj zvijezdi koja o sebi nikada nije mislila na taj način. Jednom se prigodom, gostujući na nekoj američkoj lokalnoj postaji predstavila ovako: “Pozdrav. Moje ime je Frances Louise McDormand, nekoć poznata kao Cynthia Ann Smith. Rođena sam u Gibson Cityju, Illinois, 1957. godine. Identificiram se kao rodno normativna, heteroseksualna i kao bijelo američko smeće”.

A onda je zbunjenim slušateljima pojasnila: “Ne, moji roditelji nisu bili bijelo smeće. To je bila moja biološka majka.”

Rasla je uz roditelje koji su je odabrali i voljeli: Noreen, medicinsku sestru, i Vernona McDormanda, pastora Crkve Kristovih učenika, koji su je s navršenih godinu i pol posvojili od majke Kanađanke, za koju se smatra da je bila jedna od jako mladih župljanki u crkvi u kojoj je Vernon obavljao svećeničku službu.

Bila je posljednje dijete koje su usvojili McDormandi. Nakon osam sinova i kćeri, kasnih 50-ih usvojili su i djevojčicu Cynthiju kojoj su dali ime Frances. Njezin otac imao je talenta za pokretanje novih crkvenih zajednica stoga bi se obitelj u pravilu selila u radničke kvartove na jugu i srednjem zapadu Amerike, a adrese su mijenjali svakih nekoliko godina.

Budući da Noreen nije mogla zatrudnjeti, usvajali su djecu gdje god su mogli. Obitelj se uglavnom kretala između malih poljoprivrednih zajednica kao što su Hillsboro, u Kentuckyju, Statesboro u Georgii i Chattanooga u Tennesseeju, a živjeli su čak i u blizini gradskog smetlišta. McDormand je, tada u drugom razredu, zaključila da je to odlično mjesto jer bi tu nalazila mnoga ‘blaga’. Najduže su se zadržali u Monessenu, gradu poznatom po proizvodnji čelika, nedaleko od Pittsburgha, gdje su postrojenja mljela i žarila se neprekidno, dan i noć.

Od djetinjstva stoga dobro poznaje radničku klasu: “To su ljudi koji su me odgojili i podigli i usadili mi radnu etiku koju imam”, kaže. Zato i danas dolazi prije predstava da bi sama postavila rasvjetu, na snimanja dolazi sama, sama se šminka i sama si radi frizuru.

U kasnim tinejdžerskim godinama Francis je imala priliku upoznati biološku majku, ali je to odbila. Gnjev koji je osjećala kao neželjeno dijete postao je previše važan dio njezine psihologije, smatra danas Frances.

Eksperimentirala s drogama

No, baš u Monessenu u srednjoj školi prvi put je dobila ulogu Lady Macbeth. Imala je 14 godina, a učitelj engleskog jezika postavljao je s učenicima Shakespearea nakon škole. “Provodila sam dosta vremena čitajući knjige u samoći, a sad mi se prvi put pružila šansa da književnost podijelim s drugim ljudima na javnom mjestu”, rekla je Francis McDormand.

Upisala je Bethany College u Zapadnoj Virginiji, jer je bila povezana s Kristovim učenicima i mogla je dobiti stipendiju. Tamo je bila jedina zadužena za kazališne priredbe u svojoj klasi, vozila je kombi preko granice u Pennsylvaniju kako bi njezine kolegice mogle kupiti kontracepcijske pilule i manevrirala između tri glavne zanimacije: seks – droga –vulgarnost.

“Prije nego što sam upisala fakultet, bila sam dobra i poslušna djevojka. Pa ipak, rasti u obitelji u kojoj je otac svećenik nije bilo jednostavno. Uvijek su pratili kako se ponašam i radim li nešto pogrešno. U malom je gradu samo jedna pogreška dovoljna da vas društvo osudi. Nakon što sam otišla od kuće, prekršila sam određena pravila i prešla neke granice”, priznaje glumica koja je otvoreno govorila o mladenačkoj fazi dok još nije bila poznata.

“Imala sam popis stvari koje moram napraviti. Među prvima bilo je izgubiti nevinost”, otkrila je Frances, koja je priznala da je u studentskim danima eksperimentirala s drogom. “Željela sam isprobati sve što nije uključivalo krv i iglu. Bio je to veliki lunapark za mene. Eksperimentirala sam s raznim drogama, ponajprije onim halucinogenim i kanabisom”, rekla je Frances koja se 2003. pojavila na naslovnici High Timesa s džointom u ruci.

Ljubav prema glumi otkrila je još u srednjoj školi. Studirala je na dramskom fakultetu univerziteta Yale, gdje joj je cimerica bila Holly Hunter. S 24 godine diplomirala je glumu i dobila ulogu u filmu “Blood Simple”, što je obilježilo početak njezine profesionalne karijere, kao i dugogodišnje veze i braka s redateljem Joelom Coenom. Njihova ljubavna priča započela je davne 1983. godine na audiciji za njegov spomenuti debitantski film, dok je Frances tek bila na početku svog glumačkog puta. Ipak, držala se poprilično nedostupnom te je čak odbila pojaviti se u drugom krugu audicije, no na kraju je upravo ona dobila ulogu. Evo i kako. “Frances je dobila ulogu u filmu, no kad sam je nazvao da je obavijestim o tome, nije se javljala. Poslije smo se čuli, a ona mi je mrtva-hladna odgovorila da jednostavno nije mogla dignuti slušalicu jer je baš gledala epizodu sapunice u kojoj je glumio njezin tadašnji dečko”, otkrio je godinama kasnije Joel Coen.

Između njih dvoje ubrzo je počelo iskriti, a povezala ih je knjiga “Poštar uvijek zvoni dvaput” koju su čitali u pauzama snimanja i o njoj raspravljali.

”To je bilo otkriće. Da mogu imati ljubav s kojom sam također mogla raditi, a da me to ne zastrašuje”, priznala je McDormand. U prošlim odnosima, kako kaže, borila se protiv osjećaja podređenosti.

Par se vjenčao nepunih godinu dana nakon prvog susreta, a prsten koji je dobila pripadao je Joelovoj bivšoj ženi, od koje se razveo 70-ih godina. Glumici to nije smetalo jer, kako je sama jednom istaknula, “vrlo je praktična i ne voli bacati stvari”. “Šteta ga je bilo baciti, a nije nam donio lošu sreću, naprotiv”, rekla je McDormand na tu temu. Par je pokušavao imati biološko dijete, no nikada se u tome nisu mogli ostvariti. “Uistinu smo se trudili i pokušavali, ali priroda mi, čini se, nije dala tu moć da rodim. Još od ranog djetinjstva vidjela sam se u ulozi majke i zaista mi je to bila najveća životna želja. Kad smo doznali da to baš neće ići tako jednostavno, odnosno da ne mogu imati biološku djecu, to me psihički slomilo”, otkrila je.

Naposljetku, nekoć posvojena Frances je 1996. sa suprugom posvojila dječaka iz Paragvaja: ime mu je Pedro McDormand Coen i taj 24-godišnjak danas radi kao osobni fitness-trener.

“Pedro je divan sin. Primjerice, kod nas se u kući mnogo psuje. Meni su psovke dio vokabulara, moj suprug psuje, a Pedro je potpuna suprotnost”, rekla je o sinu.

Osim ranih filmskih uloga McDormand je glumila lik Connie Chapman u petoj sezoni televizijske policijske serije “Hill Street Blues” i lik Stelle Kowalski u kazališnoj drami Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan čežnja” za koju je bila nominirana za nagradu Tony. Tu je nagradu dobila ipak kasnije, za ulogu u predstavi “Dobri ljudi”.

U međuvremenu, postala je kućna glumica braće Coen, glumeći nakon “Blood Simple” i u “Arizona junioru”, “Millerovu raskrižju”, “Bartonu Finku” te potom “Fargu”, “Čovjeku kojeg nije bilo”, “Spaliti nakon čitanja” i “Ave, Cezare”. “Možda je činjenica da spavam s redateljem napravila svoje”, rekla je u šali zašto često glumi u filmovima supruga Joela s kojim ima, za hollywoodske prilike, neobično čvrst i sretan brak.

Ne želi glumiti zvijezdu

Frances zna biti jako, jako uvjerljiva u epizodnim ulogama zanimljivih žena, uloga kakve su joj većinom nudili. No, jedna je od onih glumica za koju nema razlike između glavnih i epizodnih uloga. “Svakoj se treba dati u potpunosti”, kaže, s dosta gorčine dodajući kako su ženske uloge nažalost vrlo često tek “sporedne” uloge uz glavnu mušku.

“Nikad nisam igrala glavne uloge, ali sam obožavala sporedne likove koji su bili puni života – koji su vrištali, rušili se u nesvijest”, rekla je, prije nego će joj “Zemlja nomada” donijeti prestižnog Oscara za glavnu ulogu.

Prethodna dva zlatna kipića osvojila je za uloge u filmovima “Fargo” i “Tri plakata izvan grada”, a za Akademijinu nagradu bila je nominirana i za uloge u filmovima “Mississippi u plamenu”, “Korak do slave” i “Sjeverna zemlja”. Osvojila je i dva Zlatna globusa, BAFTA-u i jedan Emmy.

Pa ipak, Frances je posve atipična glumačka diva. “Smatram se glumicom, ne zvijezdom. Ja sam karakterna glumica, kratko i jasno. Smatram se vrlo jednostavnom i običnom osobom. Ne mislim da sam glumačka zvijezda i moram reći kako čak imam sposobnost uvjeriti ljude da nisam zvijezda. Glumačka karijera je vrlo prolazna. Glumci rade pa onda opet ne rade, zatim nakon nekog vremena ponovno rade. Glumački je posao jako prevrtljiv. Tko se još brine o karijeri? Dajte, ljudi, nađite si život. Morate se odmaknuti od kina i filmskog seta, ako konstantno radite, živite u svijetu fantazije i nemate ponuditi ništa drugo nego fantaziju”, izjavila je svojedobno u jednom od svojih rijetkih intervjua. Jednostavno, ne voli ih davati.

Kad je fanovi prepoznaju na ulici, ne želi se s njima fotografirati, niti im dijeliti autograme. “Kada mi netko priđe i zatraži od mene autogram, nonšalantno odgovorim: Žao mi je, taj dio mene otišao je u mirovinu, sada samo glumim. Radije ih zagrlim i s njima porazgovaram. Postala sam glumica, ne zato da bih se fotografirala niti da bih bila slavna, nego zato što želim s ljudima podijeliti nešto ljudsko”, kaže Frances McDormand.

Uživa u starenju

Uistinu, svih ovih desetljeća uspješno je uspijevala zaobići glamour Hollywooda. Na set ne dolazi s vojskom privatnih vizažista, a ako je make-up baš neizbježan, onda ga sama nanosi. Ova neobična filmska umjetnica, totalno drukčija od drugih, oduvijek je težila prirodnosti i za razliku od nekih drugih kolegica koje su protiv godina odupirale plastičnom kirurgijom, smatra kako je starenje zapravo veliko zadovoljstvo i dar za čovjeka.

“Veličanstveno je u starenju upravo to što je tvoj život ispisan na tvom vlastitome licu”, kazala je u intervjuu za New York Times. “Mnogo o tome razgovaram s Joelom. Nikada ništa nisam mijenjala na sebi, volim reći da u ovih 60-ak godina nisam ‘mutirala’ zahvaljujući operacijama kojima se gotovo svi moji kolege podvrgavaju. Suprug me toliko puta spriječio da prigovorim kolegama i prijateljima zbog korekcija. Puna sam bijesa i strahujem za njih zbog svega što napravili od sebe. Cijeli Hollywood odijeva se poput tinejdžera, mijenjaju svoje lice, svoju kosu pa se ponekad pitam jesu li to zaista oni”, govori Frances, koja njeguje prirodni izgled, ne skrivajući bore na licu, ne pomažući svome tijelu da se “pomladi” u nekoj ordinaciji, sklanjajući se tako s puta brojnim hollywoodskim klišejima.

Živi u svom malom osobnom svijetu, podalje od blještavila i stalnog pojavljivanja u medijima. Vodi potpuno uobičajen život žene iz susjedstva pa je se često može vidjeti u kupnji namirnica, šetnji parkom ili pak javnom prijevozu, kojemu je i nakon stečene slave ostala vjerna. Već je više od dvadeset godina stalna članica glumačkog ansambla eksperimentalnog teatra Wooster Group u New Yorku.

Kazalište joj pruža utočište, ne samo u umjetničkom smislu nego i u smislu pripadnosti jednoj skupini. Kao napuštenom i posvojenom djetetu koje u njoj nikada nije zamrlo, to joj je važnije od mnogo čega.

Kad ode u mirovinu, želja joj je, kaže Frances, raditi na svom omiljenom radiju. “Znam da ne primaju nove ljude, ali potrudit ću se da barem neko vrijeme moj glas bude u eteru. Pokušat ću ih osvojiti svojim glumačkim šarmom”, zaključila je Frances McDormand. No mirovina je, kako je krenulo, na sreću vojske njezinih obožavatelja još uvijek na dugom štapu.

VIDEO Kim Kardashian proglašena je milijarderkom

Video: Vecernji.hr