Otokara Levaja ne trebam puno predstavljati. Njegova zvijezda ne blijedi već više od pet desetljeća, briljira gdje god da se pojavi, na svim glumačkim platformama, a u posljednje vrijeme i na Facebooku. U moru negative, njegovi nas statusi zabavljaju pa slovi za jednu od najduhovitijih osoba na hrvatskom fejsu. Da otvori nalog na popularnoj društvenoj mreži nagovorio ga je najmlađi sin Marin. Kasnije će se ispostaviti da mu je ta odluka potpuno promijenila život jer je ondje pronašao staru ljubav iz mladosti te se odselio s njom na Floridu, no o tome nešto kasnije. Pisanje statusa na Facebooku prilično ga zabavlja, kazuje mi Otokar Levaj dok čavrljamo na terasi kafića Mojo. - Stvarnost je danas sve više nalik vicu pa lako pronađem inspiraciju - govori kroz smijeh. Smisao za humor naslijedio je, kaže, od majke.
- Moja majka Ljerka Rechnitzer bila je niska rastom, ali imala je sjajne štosove. Njen otac Otokar Rechnitzer, po kojemu sam dobio ime, bio je jedan od prvih fotografa u Hrvatskoj. Najprije je radio u Osijeku, a potom su preselili u Zagreb. Moj otac Josip Levaj je Dalmatinac, tako da sam mješavina Zagreba i Dalmacije - objašnjava.
Zanimljivo je to što obje grane njegove obitelji vuku porijeklo iz Nađkanjiže (Velike Kaniže) u Mađarskoj. To je otkrio slučajno, kada je sredinom šezdesetih pred Akademijom dramskih umjetnosti čekao rezultate prijemnog ispita.
- Kraj mene je stajao jedan mladić, kasnije sam saznao da je to glumac Vlatko Lala Dulić, i gledao u popis. U jednom trenu pitao je "Tko je ovaj Mađar Levaj". "Pa to sam ja i nisam Mađar, tu sam iz Zagreba", odgovorio sam mu. "Ma ti si Mađar, to je mađarsko prezime. Ja sam iz Subotice, Vlatko Dulić i točno znam, vi Levaji ste muzičari tamo u Mađarskoj", rekao je Lala. I stvarno, puno Levaja ima u Hollywoodu, na 80 posto odjavnih špica bude barem jedan. Ako nije glumac, onda je kompozitor. A ima i jedan glumac u sapunicama, mislim brazilskim, čini mi se da se zove Raoul i baš je onako, zgodan, mišićav, markantan - hvali moj sugovornik umjetničku genetiku Levajevih. Svi oni, nastavlja, potječu od židovskog prezimena Levy, samo se različito pišu. Otokar Levaj rođen je u Zagrebu 17. travnja 1943. u Petrovoj bolnici. Zagreb njegova djetinjstva, kaže, bio je sasvim drugačiji grad.
- Rođen sam u Petrovoj, živjeli smo u Vojnovićevoj, u osnovnu školu sam išao tu u Draškovićevu, a u srednju najprije u Križanićevu pa u Babonićevu tako da mi se prvih 60 godina života odvijalo ovdje, u centru, sve do mirovine kada sam odselio najprije u Prečko, a potom na Floridu - priča dalje Levaj. Kao dijete, s glumom se nije bavio jer je, priznaje, bio jako sramežljiv.
- Bojao sam se glumiti, baš sam bio jako stidljiv. U Mesićevoj gimnaziji bio sam u dramskoj, ali u tehničkoj službi s dva prijatelja koji su imali spretne ruke pa su radili scenografiju za predstave, a ja sam im pomagao. Imao sam prijatelja u razredu koji je glumio u kazalištu za mlade. I ja sam to htio, ali sam znao da me moji ne bi pustili da ne pokvarim ocjene - kaže. Strast prema glumi otkrio je na sasvim neobičan način.
- Bio sam nemiran pa su mi nastavnici davali da čitam naglas lekciju i da tako pazim na satu. To mi je čitanje pričinjalo veliko zadovoljstvo, a razredni kolege bili su moja prva publika. Smijali su se i slušali me pozorno pa sam tada shvatio da moram biti glumac. Naravno, svi su bili protiv - prisjeća se. Njegov otac Josip, naime, smatrao je da u glumi nema kruha te da mora izabrati neko tehničko zanimanje.
- Išao sam zbog toga u arhitektonsku školu sa Stevom Krnjaićem, Tomislavom Svetićem i Petrom Večekom, koji su svi kasnije završili u kazalištu. Neko sam vrijeme čak i radio u jednom projektnom birou, a onda sam iza vojske upisao Akademiju jer sam prije toga glumio amaterski u Ivanu Goranu Kovačiću - priča dalje Levaj. A za to što je upisao Akademiju, najzaslužniji je književnik i njegov budući profesor Ranko Marinković.
- Vidio me u jednoj predstavi i svidjelo se kako ja glumim i rekao "Daj tog malog pošaljite na prijemni." A na prijemnom me najviše podržao Georgij Paro. On mi je kasnije kroz čitavu karijeru bio neka vrsta duhovnog mentora i veliki prijatelj - navodi Oto. Na Akademiju je upao 1966. Tada je imao 23 godine. Nakon prve godine rasporedili su studente po klasama pa je tako završio u onoj legendarnog Koste Spajića, na što je i danas iznimno ponosan.
- Sa mnom su studirali kapitalci. Rade Šerbeđija, Drago Meštrović Foka, Božidarka Frajt... Dobro su nas stesali. Ispiti su znali trajati satima, morali smo znati Držića napamet, svašta smo igrali uvjereni da smo već veliki glumci - prisjeća se zlatnih vremena. Bili su to slavni dani i za Dubrovačke ljetne igre. Otokar Levaj u Dubrovniku je proveo 13 godina bez prekida, od 1966. do 1979. igrajući u povijesnim predstavama poput "Areteja", "Kristofora Kolumba", "Eduarda II"...
- Bile su to prekretnice, nismo bili ni svjesni koliko je to veliko. Igrao sam i u "Dubrovačkoj trilogiji" s papom Rogozom koji je imao devedeset godina i s Linom Šaprom koji je imao skoro sto. Bili su živuće legende. Divili smo se i Božidaru Bobanu, on nam je bio idol - prisjeća se. Dubrovnik je tih dana, kaže, bio centar svijeta.
- Tada sam zezao plivača Željka Rogošića jer je plivao maraton duž jadranske obale. Rekao sam mu da se pravi važan i da se brčka u Jadranu, a ja pedeset dana u godini idem preko Oceana doma. A Ocean je bio birtija u Dubrovniku gdje smo rundali svaku večer iza predstava. To se čak i rimuje, 57 dana preko oceana - smije se. Mnogi su tih dana dolazili ondje, kaže, kao i na skaline gdje je pjevao mladi šansonijer Ibrica Jusić.
- Bili smo dovoljno mladi, imali smo novaca, dobre dnevnice, ljeto, sloboda, bilo je to doba seksualne revolucije za razliku od ove sad, konzervativne. Živjeli smo - prisjeća se Oto kojeg mlađe generacije pamte po sinkronizacijama crtića. I u tom je poslu završio slučajno.
- Hodao sam Zvonimirovom i naletio na Damira Mejovšeka koji me pozvao na piće i pitao me zakaj ti ne bi išao u crtiće. Najdraža mi je rola starog psa u Tom i Jerry Kids. Snimao sam Boba Graditelja, drag mi je bio Talični Tom, odnosno Lucky Luke, Obitelj Kremenko - priča Oto koji je kasnije režirao sinkronizacije. Jedna od najboljih i politički najznačajnijih predstava u kojoj je igrao, kaže, bila je u drami Borivoja Radakovića "Dobro došli u plavi pakao" u Kerempuhu u režiji Petra Večeka. U predstavi je igrao ostarjelog Bad Blue Boya, a izvedbu pred BBB-om, nikad neće zaboraviti.
- Sa mnom je igrao Kerekeš, tek se čulo za njega, Mili Elegović to je bila prva uloga, Kukićka... Uživali smo to raditi, no bili smo u strahu jer nismo znali kako će proći, hoće li im se svidjeti, hoće li dobacivati. A predstava je protekla u gotovo pobožnoj tišini. Kada je završila, sve je stalo, kao u filmovima. Nakon toga grunuo je aplauz koji se nije stišavao. Trajao je i trajao, nismo se usudili maknuti sa scene, da ih ne uvrijedimo. Dvadeset minuta su pljeskali. Ti su Boysi bili fantastični. Tijekom cijele predstave Elizabeta kuha ajngemahtec, čisti grincajg, dodaje meso i na kraju predstave je to gotovo pa smo jeli. E pa na kraju te izvedbe, ajngemahtec je bio hladan, toliko je taj aplauz trajao - sjeća se on. Najljepše je dane u karijeri, kaže, proveo u Komediji.
- Zvao me Žorž Paro, rekao mi je imam glavnu ulogu za tebe, predstava se zvala "Muholovka" i tako sam došao u Komediju i ostao. DO 90-ih je bio to uspješan brak. Igrao sam dvije glavne uloge po sezoni - priča on. A u uspješnom je braku, izvan teatra, bio tri puta. Prvi put se, u vrijeme dok je studirao, oženio za opernu pjevačicu Elenu Hristovu. Za to ga razdoblje veže jedna simpatična anegdota s profesorom Kostom Spajićem koji je tada također bio oženjen za opernu pjevačicu Janju Hanžek.
- Bio sam na drugoj godini Akademije u vrijeme kada se HNK adaptirao pa su se predstave izvodile u Domu armije u Zvonimirovoj. Jedanput je tako igrala opera "La Boheme" i ja sam išao po suprugu da je skupim sa svojim fićom. U dvorištu sam naletio na profesora Kostu Spajića. Pitao me što radim pa sam rekao da mi žena pjeva. "U zboru?", pitao me. "Ne, profesore, ona je Musette'', velim ja. "A jel? Moja je Mimi". I tak smo šetali, a ja sam bio gord što moja žena pjeva u operi - smije se Otokar. Njegov prvi brak trajao je osam godina i iz njega ima kćer Elu i dvije prekrasne unuke, maturantice na koje je jako ponosan. S drugom suprugom, legendarnom kostimografkinjom Rutom Knežević, u braku je bio do kraja njena života. Da Ruta nije umrla od Alzheimerove bolesti, kaže, ne bi se ženio treći put.
- Kada se razboljela, preselili smo se na more, 24 sam dana sam bio s njom - govori Levaj koji je u Omišu, gdje je živio sa suprugom, u spomen na svog punca, velikog slikara Joku Kneževića, u dvorištu svoje kuće svakog ljeta igrali predstave. Krajem pedesetih, kao maturant, upoznao je i svoju treću suprugu Dunju s kojom danas živi na Floridi. Život ih je razdvojio, a Facebook spojio.
- Moja susjeda iz Babonićeve išla je s njom u razred u medicinsku školu i slavili smo kod nje skupa Novu godinu 1960. Tamo smo se prvi put poljubili. Čekalo se ponoć i čestitanje, bila je to izlika za poljubac. I tako smo neko vrijeme hodali, godinu dana smo se muvali i onda se razišli, svaki na svoju stranu. Sretali bi se u gradu, ona i njen suprug su imali butik u Preradovićevoj pa smo se znali vidjeti u prolazu, sve dok ona nije otišla u Ameriku - priča Levaj. Godinama se Dunja i Oto nisu vidjeli ni čuli, sve dok nije upisao njeno ime u Facebook tražilicu i poslao joj zahtjev za prijateljstvo.
- Javila mi je da dolazi na godišnji u Šibensku Rogoznicu. Ja sam joj rekao da ja ljetujem u Lokvi Rogoznici kod Omiša i da navrati jer je udaljenost ta dva mjesta oko 80 kilometara. Pozvao sam je da dođe na moju predstavu "Stranka ljubavi" Milana Grgića 23. kolovoza 2014. i došla je pa sam ja skočio i do nje. Pozvala me u Ameriku, ja sam došao, pitao sam hoćemo se oženiti, pristala je i sada radimo sve što vole mladi - smije se Levaj. Žive idiličnim životom u Floridi.
- Florida je raj za umirovljenike. Temperatura je ugodna za život, ljeti zna biti malo prevruće, ali onda dođemo u Hrvatsku na more. Deset mjeseci godišnje je ugodno, zbilja se lijepo živi. Osim kad je hurricane kao sad, onda je malo nezgodno - priča dalje. Uragan Ian, malo ih je 'štrajfnuo', no sve je prošlo u redu. I on će uskoro za Dunjom na Floridu gdje rado odlaze u kazalištu.
- Ostao sam malo duže jer je trebalo početi snimanje druge sezone "Dnevnika velikog Perice", no na kraju je to odgođeno - kaže Levaj. U hit seriji Vinka Brešana utjelovio je gospodina Fulira, nezaboravno lice iz kultnog fima "Tko pjeva, zlo ne misli" kojega je ondje ga je igrao Relja Bašić.
- Nisam ga išao imitrati, ali sam kao i Relja isto dobro odgojen zagrebački dečko. Kad sam bio nešto mlađi, često su mi govorili da sam novi Relja, ali razlika u godinama među nama je takva da je on odnio te sve te zagrebačke, fulirovske uloge koje su mene zapale malo kasnije - smije se, a mi se nadamo da će se nove epizode simpatične serije ipak početi snimati kada se Oto vrati iz Amerike.
VIDEO Susret kralja Charlesa s premijerkom Truss postao je hit na društvenim mrežama
U Floridi, ne na Floridi.