U osamdesetim godinama prošlog stoljeća odigralo se i ogledalo puno toga. Kao rijetko koja dekada, osamdesete su nam priuštile izravan pogled na trendove u društvu, globalno u svijetu i lokalno kod nas, na neke "istine" i navike koje će u tih deset godina narasti, propasti i završiti rušenjem Berlinskog zida kao globalnom metaforom, potpunom transformacijom društva i promjenama koje nekoliko godina ranije nitko nije mogao zamisliti, premda su ih mnogi priželjkivali.
Od Titove smrti početkom svibnja 1980. do smrti Jugoslavije desetak godina kasnije, raspad države, sustava i svega što je do tada bilo zadano i uobičajeno, tih deset godina potvrdile su kao jednu od najzanimljivijih dekada. Ako ste ih proveli kao tinejdžer poput mene, ispred očiju događale su vam se promjene kao na vrpci. Od Live Aida 1985. do Eurovizije i hita "Julie" Danijela Popovića do pobjede Rive s "Rock Me Baby" 1989. na eurovizijskom natjecanju u Švicarskoj – što je priredbu dovelo u Zagreb iduće godine, gdje je Toto Cotugno u Lisinskom otpjevao "Insieme", s tekstom o ujedinjenoj Europi – promjene su se odigravale pred očima publike brzinom munje.
Što se kulture tiče, pa i one masovne, bile su to godine u kojima smo svjedočili najboljem i najgorem. Od dolaska MTV-ja 1982. do proboja Walkmana 1985. (premda je prvi model napravljen 1979.), činilo se da demokratizacija scene i korisničkih potreba publike nema granica. Kao ni projekti poput britanskog Band Aida 1984., koji ove godine slavi 40. godišnjicu, kad se činilo da svi želimo "nahraniti" Afriku, pa i Bob Geldof, koji je smislio cijelu priču i prije nekoliko mjeseci nastupio u zagrebačkoj Tvornici sa svojim bandom The Boomtown Rats. Sada već Sir Bob Geldof, u Zagrebu je prvi put gostovao u novovalnim danima 1978. u Domu sportova, a zasigurno ni on nije očekivao sve ono što će se u osamdesetima dogoditi. Ni s njim ni s planetom.
Bila je tu i Univerzijada u Zagrebu 1987., zbog koje smo dobili i dvoranu Cibone, danas KC Dražena Petrovića, dok je početak Omladinskog radija 1984., kasnijeg Radija 101, demokratizirao medijsku scenu po volji mlađe publike. Sve se nekako činilo poluružičasto, iako su napukline ispod takve fasade upućivale na promjene. Osamdesete godine, u kojima je rock-glazba sve više gubila utrku s rastućim narodnjacima i folk-pop scenom, donijele su svega.
Osim toga, upravo su osamdesete omiljena dekada domaće publike koja i dandanas hrpimice posjećuje koncerte tadašnjih imena, i domaćih i stranih, a puno manje sluha i zanimanja pokazuje za one došle kasnije. Programi domaćih radijskih postaja velikim su dijelom i danas uglavljeni upravo u osamdesete godine, iz kojih su pjesme i danas omiljeni nostalgični soundtrack mnogima. No valja upozoriti da se tada moglo čuti svašta pa nije bilo svejedno jeste li poklonik novovalnih rock-imena, pop-eskapizma novog romantizma koji je smijenio prijašnji nihilizam punka, zabavne glazbe ili "narodnjaka". Svi oni ostavili su velikog traga, na što vas može podsjetiti i ovogodišnje ponovno okupljanje Bijelog dugmeta u povodu 50 godina osnivanja ili Novih fosila, koji obilježavaju 55 godina postojanja.
Upravo ta okupljanja Bijelog dugmeta i Novih fosila pokazuju domaći "stari romantizam" masovne publike, uvijek sklone bijegu u prisjećanje na "dobra stara vremena", poput odlaska na skorašnji koncert grupe Duran Duran u pulsku Arenu. A i oni su, poput nedavnih gostiju Depeche Mode, neki od onih koji su u osamdesetima ostvarili najveće proboje na kojima žive i danas.
Poznato je da su neka razdoblja u umjetnosti bogatija prijelomnim djelima, stvaralačkim procesima i kasnije priznatim povijesnim značajem. No također je poznato da nakon dovoljnog protoka vremena neke "blijede" dekade i žanrovi koji izvorno nisu iznjedrili bogzna kakve umjetničke trijumfe postaju zanimljive za ponovnu "obradu" u suvremenom svijetu šoubiznisa kojem je korporativni profit jedan od glavnih interesa. U trenutku kada je retroopcija pogleda u bolju prošlost već nekoliko desetljeća omiljen proces ne samo u popularnoj glazbi, sličan slučaj događa se na svjetskoj diskografskoj sceni upravo s ranije "prezrenim" osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Radilo se o dekadi koja je posvjedočila o općem padu kriterija generacije startale u šezdesetima, sumraku punka i novog vala i posrtanju artističkih svjetova mnogih veterana poput Boba Dylana, Rolling Stonesa, Davida Bowieja i drugih, koji su, srećom, kasnije pronašli "put natrag". Osim američke rock-scene s Replacementsima, Pixiesima i Husker Du te novih izvođača poput Princea ili U2, ili blockbustera Madonne, Michaela Jacksona, Georgea Michaela i sličnih megazvijezda, osamdesete nisu ostavile velikog traga, ali zadnjih su godina upravo one došle "na naplatu" pop-industriji uvijek željnoj profita.
Ondašnji Jugoton pod svojom je izdavačkom kapom imao prestižna imena tadašnjeg novog vala i šire, a davna kompilacija "Rock 'n' roll: Ravno do dna (1980. – '89.) "svojim presjekom pokazuje neke tada važeće odnose na sceni. Za "potpis" (diskografskog ugovora) često se išlo u Zagreb. Od urbanih Šarla akrobate, Električnog orgazma, Idola i Partibrejkersa, filmskog albuma Šapera i Krstića do Zane, ruralnog Balaševića i zagrebačke Azre, Haustora, Filma, Bijelog dugmeta i Leba i soli, popularna glazbena scena pokazivala je raznolikost. Čak i dinosauri poput Bijelog dugmeta, na toj kompilaciji uključenog perifernim hitom "Kosovska" iz 1983., otpjevanog na albanskom jeziku, pokazivali su ideološku oštricu i provokaciju. Druga uključena Dugmetova pjesma možda najbolje pokazuje utjecaje Branimira Štulića: "Polubauk polukruži poluevropom" jest već tada kružio i Balkanom, a ovaj "poluangažiran" proizvod utjecaje je vukao od Bregovićeve neobjavljene suradnje sa Štulićem koncem 1982., kad je trebao producirati album Azre, a Johnny mu pokazao svoje nove pjesme.
Tadašnje pokušaje angažmana "protiv struje" već na sljedećim albumima Bijelog dugmeta zamijenit će konzervativnija i pomirljiva, integralistička jugoslavenska Bregovićeva vizija, koja će uz bitno spuštanje glazbenih kriterija presudno utjecati na ionako "novokomponiranu" jugoslavensku estradu i odlazak Željka Bebeka iz postave, dolazak Tife i slika "Kosovke djevojke" na albumu iz 1984. Ukratko, od 1983. domaći novi val definitivno postaje stvar prošlosti pod utegom nove faze turbofolk-rock asocijacija. Cijela novovalna idila trajala je relativno kratko, malo tko je očekivao da će samo nekoliko godina kasnije, sredinom osamdesetih, rock'n'roll na ovim prostorima neslavno propasti.
Tadašnja rock-kritika ispravno je shvatila i protumačila značaj punka za ovdašnja glazbena zbivanja. Najkraću i najtočniju konstataciju dao je kolega Darko Glavan, koji je u nezaobilaznoj knjizi "Punk: Potpuno uvredljivo negiranje klasike?" 1980. na samom početku vrlo eksplicitno i jasno ustvrdio: "Punk rock je najznačajniji i ujedno jedini značajan događaj u rocku tijekom sedamdesetih godina". Najkraće, značaj punka koncem sedamdesetih godina za domaću rock-scenu nipošto se ne može precijeniti, kao što je, i iz današnje perspektive, teško precijeniti vrijednost i važnost albuma koji su se tada pojavili. Vremena punka i neposredno zatim novog vala pokazala su neočekivanu sukladnost s inozemnim glazbenim zbivanjima, a prodavši ploču "Crno bijeli svijet" u više od 150 tisuća primjeraka, "sretno dijete" iz Prljavog kazališta pokazalo je da nove zvijezde utječu na sve oko sebe.
Znajući da smo za neke bili iza željezne zavjese, istovjetnost događaja na domaćoj rock-sceni s inozemnim prilikama bila je i tada ispravno protumačena kao korak rock-glazbenika prema globalizaciji u koju se danas svi kunu. Nekoliko prvih albuma domaćeg punka, poput prvijenca Prljavog kazališta ili "Dolgcajta" Pankrta artikulacijom ideja i uspjelom izvedbom odmah se upisalo na liste najznačajnijih albuma i tu poziciju čvrsto drže do danas, a tek su kasnije stigli Film, Azra, Idoli, Šarlo akrobata, Električni orgazam i drugi.
Prvi punk-skandali i problemi s cenzurom vezani su upravo za ta dva albuma; nakon što je prvi album Kazališta predložen za nagradu "7 sekretara SKOJ-a" (forumska nagrada Omladinske organizacije) bio odbijen 1979. i još dobio etiketu "poreza na šund", nagradu je napokon dobio "Dolgcajt", čemu se usprotivio mladi novosadski kantautor Đorđe Balašević, poznat po pjesmi "Računajte na nas", kojom se oni iz "pedeset i neke" zaklinju na vjernost Titovim idealima. Razlika doista nije mogla biti veća; vjerojatno i ne znajući, Balašević je kao premijerni unitarist najavio skorašnji nalet jugoslavenskog integralističkog folk-rocka Dugmeta i bio protiv besprizornih mladića u "najboljim godinama", kojima je Maršal "crko", barem u idealima, i prije nego se pokvarilo pojačalo Zabranjenom pušenju na koncertu u Rijeci.
Već 1987. Darko Glavan pisat će negativnu recenziju albuma "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" Bijelog dugmeta, a beogradski rock-kritičar Dragan Kremer godinama prije sličnog ekscesa Sinead O'Connor u televizijskoj će emisiji demonstrativno pocijepati omotnicu albuma koji je artistički pokopao ranije domete Bijelog dugmeta. Ako to nije značilo polarizaciju scene i neslaganje s njom od dojučerašnjih promotora "novih tendencija" u rock-glazbi osamdesetih, ne znam što jest. I obojica su bila u pravu, ne zbog nove folklorizacije, estradnog "unitarizma" novih folk-zvijezda poput Lepe Brene, nego zbog činjenice da je album bio loš i da su takvu retoriku prihvatili dojučerašnji rokeri i obukli svjetlucave estradne sakoe.
Nakon sumraka novog vala, jedina dva zanimljiva pokreta na tadašnjoj sceni donijeli su Laibach, sa slovenskog sjevera, i "novi primitivizam" iz Sarajeva, grada u republici u sredini bivše države. Stoga su i oprečne silnice ta dva pokreta vukle svaka na svoju stranu. Iako su dijelom izrasli na utjecajima Dugmeta, dolazak "novog primitivizma" iz Sarajeva s Plavim orkestrom i Zabranjenim pušenjem dao je puno bolje kreativne rezultate od sarajevskih Valentina, Crvene jabuke i sličnih zabavljačkih artikala koji su od Bregovića preuzeli samo lagodan pristup top-ljestvicama.
Novi primitivizam bio je, kao i "Top lista nadrealista", ključan proizvod estetike koja je snobizam zamijenila ironijom i sarkazmom, a namještenu pozu razornom duhovitošću. Radilo se o sasvim novom pristupu koji je za ovdašnje televizijske ekrane značio pomak poput onoga britanskog "Monty Pythona" krajem šezdesetih. Glumci i glazbenici iz Nadrealista imali su promociju koju su "iskorištavali" na albumima, od kojih su oni Zabranjenog pušenja i Plavog orkestra imali najjači odjek. Izjava Nele Karajlića "crko nam Maršal" s pozornice u Rijeci bila je dosjetka koju se prije nitko nije usudio upotrijebiti.
Rastući Laibach i estetiku Neue Slowenische Kunsta, a pogotovo Laibachovu militarističku ikonografiju i slogane, tih godina pokušali su preuzeti i drugi, ali s različitih ideoloških pozicija. I Bregović i Plavi orkestar bili su površinske manifestacije "radikalnosti" i opčinjenosti simbolima socijalizma (zvijezde, modificirane uniforme, satovi s Titovim likom, scenografije pozornica i plakati) pa se činilo da je svatko od te nove estetike uzimao što mu je trebalo. Omotnice Dugmetovih albuma s likom Kosovke djevojke ili kineskim balerinama s puškama u rukama, upotreba partizanskih pjesama poput "Padaj silo i nepravdo", naslovi albuma poput "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" ili "Smrt fašizmu" Plavog orkestra pokušavali su svakodnevne simbole socijalizma koristiti u pop-kontekstu.
Danas se čini da su neki stihovi pjesama bili proročanski.
Kontrast populističkom unitarizmu Bijelog dugmeta u pjesmi/albumu "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" iz 1987. bila je novopronađena budnica Prljavog kazališta "Mojoj majci" s albuma "Zaustavite zemlju" godinu kasnije. Iako se radilo o slučajno istovremenoj igri riječi, bez obzira na to koju je zemlju trebalo zaustaviti, a koja je trebala pljunuti i zapjevati, ta dva stiha možda najbolje ocrtavaju nove odnose masovne publike i političke scene tadašnje države. Pri čemu se Bregović "naslonio" na tadašnji zvuk ZZ Topa, a Houra na U2, što pokazuje da su se popularni svjetski modeli koristili za masovan uspjeh na domaćem tržištu.
Pjesma "Mojoj majci", ili "Ruža hrvatska", izdvojeno je mjesto u ikonografiji domaćeg rocka osamdesetih, a cijela priča koja je krenula nakon objavljivanja pjesme 1988. promijenila je ne samo govor rocka nego je i utjecala na puno šira društvena zbivanja. Iz kasnije perspektive činilo da su na simboličkoj ravni upravo "Mojoj majci" i nešto kasnije Bobanov skok na narodnu miliciju na Dinamovu stadionu označili jasnu razdjelnicu između onog prije i kasnije, s kotrljajućom masom poklonika koji su "Mojoj majci" ispravno shvatili kao prvi masmedijski doprinos odleđivanju situacije i znak prekida famozne hrvatske šutnje.
Radilo se o ploči čiji je utjecaj velikim dijelom proizlazio iz neglazbenog, vanjskog sadržaja, prouzročenog reakcijom publike, šuškanjima o zabrani, entuzijazmom radiopostaja koje su otkrile "Ružu" i okolnostima koje su dnevno dobivale na brzini. Krajem 1989. Jasenko Houra na prvom koncertu Prljavog kazališta na Trgu Republike izjavit će preko mikrofona izravno u uši nekoliko stotina tisuća ljudi: "Nemojte mi srušiti Trg, tu dolazi konj!" O kojem se konju radilo, nisu znali samo maloljetni i "konji", a ni jedni ni drugi nisu mogli ponoviti iskustvo jer je dotična izjava, kao i nekoliko drugih, izbrisana iz kasnije televizijske snimke.
Te 1989. godine Prljavo kazalište popelo se na pozornicu postavljenu na tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike i probilo kodiranu poruku koja razdvaja rock-smrtnike od enciklopedijske vječnosti. Enciklopedijski elementi postali su jasniji nekoliko sati kasnije, a ni samo penjanje na binu nije prošlo lako, jer su ih skoro skinuli s pozornice prije nego što je koncert počeo. Okolna zbivanja na Trgu potvrdila su staru tezu da je rock-glazba najuzbudljivija kada u sebi sadrži neke dodatne, društveno relevantne sastojke. Je li bila riječ o političkom naboju, mladenačkom buntu ili nečem trećem, u konačnici je sasvim svejedno.
Još više shizofrenije unijela je pjesma "Lijepa naša", zadnja na zadnjem albumu "Ćiribiribela" Bijelog dugmeta iz 1988., u kojoj je Bregović spojio stihove hrvatske himne "Lijepa naša" i srpske pjesme "Tamo daleko". Ono što se moglo činiti zanimljivim potezom na papiru, na koncertima Bijelog dugmeta 1989., neposredno uoči raspada države koji se već osjećao u zraku, pred razuzdanom publikom dovodilo je do gromoglasnog zviždanja i otpora jednom od dva dijela refrena pjesme i ovisilo je na kojoj lokaciji se koncert održavao, u Zagrebu ili Beogradu.
Sve to skupa bio je popkulturni završetak osamdesetih, koji će uskoro puno manje kulturno završiti ratnom agresijom JNA i Miloševićevih vojnih formacija na Hrvatsku u krvavom ratu devedesetih i priču oko osamdesetih kod nas nastaviti na tragičan način.
VIDEO Goran Višnjić na predstavljanju Rimčevog robotaksija
Odličan tekst i užasan naslov.