"Ovo je grad Pariz u Francuskoj. On je poput svakog drugog velikog grada - Londona, New Yorka, Tokija - no razlikuje se u dvije stvari. U Parizu ljudi bolje jedu. Uz to, u Parizu vode ljubav - dobro, možda ne bolje - ali svakako češće. Oni to čine u svako doba dana, na svakom mjestu. Na lijevoj obali, na desnoj i između! Oni to rade danju i oni to rade noću... To rade pudlice. Rade to i turisti. I generali. Povremeno čak i egzistencijalisti..."
Divni, duhoviti Wilderov film "Ljubav poslijepodne" (1957.) započinje s ovom pričicom koju izgovara glumac i šansonijer Maurice Chevalier dok gledamo pariške krovove s Eiffelovim tornjem u daljini. Dan je, prozoru prilazi veoma dotjerana žena i - spušta roletu. Kako je Wilder bio filmski rječit! Potom slijede prizori ljubavi, strasni poljupci na ulicama Pariza, u parkovima, pored fontana, na brodu na Seinei... "Egzistencijalisti" su u filmu neopisivo smiješni: on ima neku besmisleno oblikovanu polubradu, a njegova djevojka kosu koja skriva cijelo lice pa je on mora pomaknuti kao zastor da bi je poljubio.
Film sam jednom gledala u malom kinu u pariškom Petom arondismanu i baš tamo, na licu mjesta, uvjerio me u legendu koja živi sama stoljećima - Pariz je grad ljubavi. Wilderov američki film sniman je doista u Parizu, u legendarnom hotelu Ritz, u pariškoj operi, u kavani Flore, na ulicama grada, pored štandova sa cvijećem i onih s knjigama... Toliko dražesnih filmova - najčešće američkih! - napravljeno je u gradu svjetla i ljubavi. U mnogima, kao i u "Ljubavi poslijepodne", glumi Audrey Hepburn, sinonim za neponovljivo elegantni, ali zaigrani pariški chic gospodina Givenchyja.
Sad kad više nemamo Hepburn na ulicama, u kavanama, u restoranima Pariza, imamo Lily Collins u Netflixovoj seriji "Emily u Parizu". Za brojne fanove serije: kad završe pariške Olimpijske igre, kad nam već dosadi dugo toplo ljeto, krajem kolovoza, kreće prvi dio četvrte sezone "Emily u Parizu".
Bez obzira na to što mnogi Parižani smatraju da ta serija nudi neprirodno fotošopiranu, "američki plastičnu", "botoksiranu" verziju njihova grada, s ulicama čistim kao neugaženi snijeg, s ugodno polupraznim trgovima i glavnom junakinjom koja u metro ne zalazi i cijeli grad može prijeći pješice u štiklama, pariška gradonačelnica Anne Hidalgo oduševljena je s Emily. Nedavno je u intervjuu Daily Telegraphu rekla da je ta serija učinila za Pariz ono što je "Seks i grad" učinio za New York. Na nedavnom komercijalnom letu iz New Yorka u Pariz gradonačelnici je prišao stjuard i šapnuo da na letu imaju još nekoga tko je za Pariz učinio koliko i ona. Začuđeno je digla obrvu, no kad je čula da se radi o Emily, odnosno glumici Lily Collins, bila je oduševljena.
VEZANI ČLANCI:
Odmah se prošetala do Lily i zahvalila joj za sve što je učinila za Pariz. Lily, kći poznatog glazbenika Phila Collinsa, koja je sa 18 godina svečano "zakoračila" u svijet društvenih događanja upravo na glasovitom pariškom balu debitantica, samo je ciktala, onako američki, s previše entuzijazma, i ponavljala "O moj Bože" kad je shvatila da joj je prišla gradonačelnica Emilynog voljenog Pariza. Za intervju Hidalgo je dodala da je serija dakako "vjerna koliko i razglednica", "pomalo karikaturalna", ali "tako je to na filmu". Odmah je dodala: "Istovremeno, ona je i istinita!"
Mnogi, naročito stariji Parižani, ne bi se složili. Na Twitteru već nekoliko godina postoji stalna rubrika #saccageparis (razaranje Pariza), gdje građani fotografijama dokumentiraju kako to više nije grad svjetla i kulture nego prljavi grad smeća, štakora i stjenica. Gradonačelnica, koja se izrazito loše nosi s kritikama, demonstrativno je ukinula svoju prisutnost na Twitteru koji je nazvala "divovskom globalnom kanalizacijom". No, nije zaustavila #saccageparis, fotografije koje prikazuju nesigurni grad divljanja i uličnog dilanja, ne samo droge nego i kojekakve ukradene robe na ulicama koje ti prodavači sami zatvaraju za promet. Iz grada nestaju čak i tradicionalne, drvene zelene klupe i zamjenjuju ih nekakvi betonski elementi na kojima bi trebalo sjediti. Tu su i one ružne, išarane betonske barijere koje onemogućavaju prolaz autima. Čak se i veliki kontejneri za smeće bore protiv automobila jer su postavljeni na mjesta koja su nekad bila parkirna. Moram li naglasiti da je upravo Anne Hidalgo uzor našem gradonačelniku Zagreba i njegovoj stranci.
Prošle godine, u vrijeme žestokih priprema za ovogodišnje Olimpijske igre, grad koji jedva da još nalikuje onom s Monetove slike "Boulevard des Capucines", pokrenuo je inicijativu, eklatantan primjer gubitka zdravog razuma. Formirana je komisija koja bi trebala istražiti na koji način bi tri milijuna građana Pariza moglo živjeti u mirnoj kohabitaciji (!) sa šest milijuna štakora. Ne, kako ih se riješiti, već kako ih prigrliti inkluzivnom gestom. Grupe za zaštitu prava životinja te zeleni aktivisti oduševljeno su pozdravili inicijativu koja se suprotstavlja po njima odurnoj, politički nekorektnoj, kulturalno duboko usađenoj predrasudi prema štakorima, što se po novom naziva "rat shaming", posramljivanje štakora. Tako su i antropomorfizirani, dobili odlike, osjetljivost ljudskih bića.
Gradska vijećnica Douchka Markovic valjda bi željela biti veći papa od pape pa predlaže da se čak ukine uvriježena riječ štakor (rat u francuskom kao i u engleskom) jer je puna mržnje za životinje koje su po njoj korisne u eko sustavu. Ne znam na što točno misli jer nisam biolog, no znam iz povijesti da su u europskim gradovima štakori bili jedino korisni u širenju kuge i nekih drugih bolesti. Duška, ako joj smijem ime napisati po Vuku, predlaže službeno uvođenje neutralne riječi surmulot. Anne Hidalgo (65), članica socijalističke stranke, već je deset godina gradonačelnica Pariza. Ta kći španjolskih imigranata, koja je dobila francusko državljanstvo tek kao tinejdžerica, vatreni je zeleni aktivist. U određenoj mjeri uzor joj je još radikalniji mladi aktivist, njezin 22-godišnji sin (treće dijete, iz drugog braka), koji je 2018. oborio rekord kao najmlađi Francuz koji je preplivao La Manche.
Hidalgo se sa sinom počela baviti plivanjem u hladnoj vodi u rijeci izvan Pariza, no obećala je da će zaplivati Seineom neposredno prije svečanog otvaranja Olimpijskih igara 26. srpnja, koje će se u cijelosti održavati uz Seineu. Pozvala je i predsjednika Macrona da joj se pridruži i skupa skoče u rijeku i tako dokažu da je Seinea sada dovoljno čista da se u njoj može i kupati. On nije potvrdio da će se Parižanima i svijetu pokazati u kupaćim gaćicama, no Hidalgo je odlučna da će se prvo ona, a ubrzo i Parižani kupati u svojoj rijeci.
Gradonačelnica je naročito strasna u borbi protiv zagađenosti zraka. Čak razmišlja i o mogućnosti zabrane pušenja na čitavom području Pariza, što bi, sigurna sam, dovelo do većih i ogorčenijih demonstracija čak i od recentnih, protiv jačanja desnice u Francuskoj. Hidalgo se kandidirala i na predsjedničkim izborima 2021., no Francuska izvan Pariza nije glasala za nju i njezine politike; osvojila je samo 1,8 posto glasova. Kao gradonačelnici Pariza, budimo pravedni, bilo joj je teško. Prošla je horor nekoliko velikih islamističkih terorističkih napada 2015. u kojima je poginulo više od 130 ljudi i isto toliko bilo ranjeno ili osakaćeno. Sve je počelo s napadom na satirični časopis Charlie Hebdo, potom na židovsko, košer samoposluživanje, a onda je uslijedila i bomba u koncertnoj dvorani Bataclan za vrijeme koncerta grupe Eagles of Death Metal. Uz to, doživjela je i poplavu - Seinea se izlila iz korita. Tu je i katastrofalni požar iz 2019. koji je gotovo progutao katedralu Notre Dame te globalna pandemija.
A sad su tu i izuzetne antiterorističke mjere - 30.000 policajaca na ulicama svaki dan - koje su već gotovo paralizirali grad i prije početka Igara. Ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin nedavno je javno čestitao svojoj obavještajnoj službi koja je uspjela spriječiti već pedeseti teroristički napad nakon 2017. godine. Na stadionu Geoffroy-Guichard u St Etienneu pojavio se tinejdžer s bombom koji je želio umrijeti kao mučenik i raznijeti što je moguće veći broj gledatelja, no na vrijeme je zaustavljen.
Hidalgo je u brojnim intervjuima isticala da je veoma ponosna što je nakon nekoliko pokušaja uspjela "dobiti" Olimpijske igre za Pariz jer će one dokazati njezinu viziju inkluzivnog, otvorenog, zelenog grada. Bit će to najzelenije Olimpijske igre u povijesti. Planira upola smanjiti emisiju ugljičnog dioksida. Uz stadione i dvorane za sportska takmičenja neće biti onih ogromnih dizel generatora, sve će biti na struju, a solarni paneli bit će privremeno postavljeni čak i na rijeku. Što je najvažnije, neće se graditi toliko novih objekata kao na dosadašnjim Igrama, već će preurediti postojeće objekte, poput bazena izgrađenog za Olimpijske igre 1924. u kojem je Amerikanac Johnny Weissmuller, osvojio zlatnu medalju i ubrzo dobio ulogu Tarzana u američkim filmovima. Zaista je nevjerojatno da će čak 95 posto svih dvorana i stadiona na Olimpijskim igrama 2024. biti ili stare ili privremeno postavljene građevine. Recimo, po gradu bit će postavljeno nekoliko privremenih bazena, koji će se nakon završetka Igara razmontirati i prebaciti na lokacije na kojima nema javnih bazena.
FOTO Kate Middleton omiljena je članica kraljevske obitelji, ovo su njena najbolja izdanja
No, niknut će novo sportsko selo za 10.500 sportaša koji će sudjelovati na Igrama. Apartmani za sportaše neće se hladiti klasičnim klimama, već novim sustavom hlađenja podzemnim vodama, što je podosta uplašilo neke od trenera. Sportsko selo pretvorit će se nakon Igara u stanove za 6000 ljudi. Od 2020. u Parizu je zasađeno više od 63.000 stabala i napravljeni su neki novi, sjenoviti trgovi na mjestima gdje su bila parkirališta. No, gradonačelničini protivnici, s druge strane, tvrde da u svojim govorima često koristi šuplje parole poput onih iz sovjetskih petogodišnjih planova, koje ne znače gotovo ništa osim neprestanog zaduživanja. Kad je Hidalgo preuzela grad od prethodnog gradonačelnika Bertranda Delanoëa, bio je u minusu od milijardu eura, a sad je nakupio više od sedam milijardi duga, bez obzira na to što je Hidalgo podigla lokalne poreze i prireze 30 posto.
U međuvremenu, grad koji postaje sve kompliciraniji i skuplji za život, napustilo je 110.000 ljudi. Iako postoje statistike da je zagađenost zraka smanjena čak do četrdeset posto u proteklih deset godina, kad je grad dobio novih 600 kilometara biciklističkih staza pa sad, kako kaže slogan, "Pariz bolje diše", nisu svi oduševljeni idejom vodiljom Anne Hidalgo o 15-minutnom gradu koji iz središta ubrzano izbacuje automobile. Mnogi to vide kao diktaturu zelenih jer grad postaje nepristupačan za ljude iz predgrađa koji su dolazili autom, za starije ljude koji se ne voze na biciklu, za obitelji s malom djecom...
Pariz je, tvrdi opozicija, možda zeleniji, no zapušten je, tipični tradicionalni francuski parkovi se ne održavaju i propadaju dok se sadi drveće. U nekim dijelovima grad je prepun narkomana i klošara (navodno je puno i veoma smrtonosne "zombi droge" fentanil), a Rue de Rivoli, elegantna pariška ulica iz Napoleonova doba, s tri kilometra natkrivenih šoping arkada, dijelom uz Louvre, izgubila je svoj pariški ugođaj jer je prepuna jeftinih turističkih atrakcija, kineskih suvenira i američkih bombona u rinfuzi. Još gore, i tu ima puno, kao i u Zagrebu, zatvorenih trgovina i izloga prekrivenih pošaranim starim plakatima. Kako svi predviđaju da će u Parizu olimpijski moto "brže, jače, više" naročito spremno prihvatiti trgovci, restorani i kavane koje će još poskupiti, baš kao i metro, mislim da je puno pametnije pričekati novu sezonu hiperoptimistične, eskapističke, šarene Emily, a sam Pariz zasada izbjeći. Svoj najdraži grad posjetit ću opet možda tek 2025.
VIDEO: Matej Meštrović javio se prije probe s gudačima milanske Scale