Alka Vuica poznata je i po vječnom koketiranju s etnološkim i tradicijskim elementima u svojim pjesmama, pa je mnogima zvučala nevjerojatnom informacija da je ona jedna od debitantica na Festivalu kajkavske popevke održanom početkom rujna.
Doista, nakon gotovo 40 godina profesionalne glazbene karijere, Alka se prvi put pojavila na krapinskoj pozornici. Odjevena u zagorsku narodnu nošnju, otpjevala je na večeri retrospektive pjesmu Zvonka Špišića “Stara vura”, koja je odlično odgovarala njezinu glasu. Taj nastup bio je samo jedan od povoda za razgovor s Alkom, u čijem životu novosti nikada ne nedostaje – počela je nova sezona showa koji radi za bosansko izdanje TV-a Pink, na festivalu u Neumu predstavila je novu pjesmu “Istanbul”, koja je nedavno dobila i videoverziju i uvertira je za album koji bi se uskoro trebao pojaviti na tržištu.
U većini vaših pjesama ogleda se utjecaj tradicijske glazbe. I posljednja, “Istanbul”, koju ste predstavili na Etno festivalu u Neumu i ova s kojom ste nastupili na Festivalu kajkavske popevke, dokaz je tome. Odakle ta ljubav?
Općenito je glazba nerazdvojivi dio mene, već kao mala pjevala sam u zboru i svirala klavir. Moj prvi susret s glazbom bile su pjesme koje smo kao zbor izvodili na školskim proslavama, tzv. akademijama. A u Istri gdje sam odrasla sve su fešte uvijek bile starinske i pune harmonike i narodnog veselja. To je valjda neki kod s kojim odrastete. Da sam odrasla na Jamajci, vjerojatno bi moj izričaj bio reagge, koji isto tako obožavam.
Koliko ima istine u tvrdnji da ste prvi uveli etnostil u hrvatski pop?
Pa, teško je pobjeći od korijena, a i ne treba. Treba uvijek ugraditi ono što nosimo iz prošlosti u nešto što je moderno. Bila sam sigurno među prvima koja je koketirala s etnom u dance pokretu 90-ih na ovim prostorima i time se ponosim.
Pišete li i dalje intenzivno pjesme za druge i jeste li smanjili radni tempo?
Pišem za druge uvijek kad me uključe u neki projekt i jako se radujem svakom novom izazovu. Još mi smetaju loši tekstovi i nastojim uvijek dati nešto kvalitetno.
Je li još aktualna vaša karijera na bosanskom Pinku, gdje ste vodili talk show?
Naravno, moj talk show “Vidimo se u Sarajevu... s Alkom”, koji se prikazuje svakog ponedjeljka na TV-u Pink BiH u 22 sata, postao je najgledaniji show od 49 TV postaja, a može se gledati i na YouTubeu. Trenutačno počinje druga sezona, a prvi gosti su mi Matija Vuica, Jure Popović i Zvončica Vučković, pa Magnifico i Laibach...
Je li se voditeljski posao, koji ste započeli na Novoj TV također talk showom, dogodio slučajno ili ste to oduvijek priželjkivali? Je li to za vas neka paralelna avantura koju radite uz svoj primarni posao pjevačice i tekstopisca?
Uvijek sam voljela novinarstvo, a moja omiljena forma su intervjui, koje sam još kao studentica radila za časopis Polet, kultni list 80-ih. I prije nego što sam znala da ću se baviti glazbom, htjela sam se baviti novinarstvom, a idol mi je bila talijanska novinarka i publicistica Oriana Falacci. Ipak, bez obzira na to što me politika intrigira, zanima i izaziva, moja je ljubav glazba i bilo je prirodno da se i u novinarstvu najviše bavim glazbenicima i umjetnicima. Međutim, volim približiti ljudima svaku zanimljivu priču, bez obzira na zanimanje. Zato i volim formu intervjua.
Posao tekstopisca je ustvari samozatajan, uvijek nekako u pozadini, u drugom planu. Jeste li se možda i zato počeli baviti pjevanjem?
Istina, prilično je shizofreno pisati u samoći nešto što će mase pjevati generacijama. Ali to nije razlog da netko tko piše i zapjeva. Kao što sam već spomenula, pjevala sam u zboru, a kad sam krenula u nižu muzičku i počela svirati klavir, odmah sam počela i komponirati. Pišući za druge, uvijek sam nešto mijenjala i glazbeno, svađala se i raspravljala s kompozitorima o zadanoj glazbi koja je često morala ostati ista bez obzira na to što je kočila tekst. Imala sam svoju viziju, a Bajaga me nagovorio da javno propjevam. Bio je zadivljen mojom bojom glasa i dao mi je podršku.
Napisali se neke od najvećih i najljepših hitova s ovih prostora. Kako se osjećate kad ih čujete u prolazu – na TV-u, radiju...?
Nekad čak i plačem kad čujem neke pjesme, kad odem na koncert, a svi upale upaljače kao na Tonijevu “Ja sam zaljubljen”, Josipinu “Gdje Dunav ljubi nebo” ili pak Oliverovu “Lijepa bez duše”. A nekad mi se čini da su na radiju pustili cijeli moj blok pjesama. Pa onda počnem računati koliko bih trebala biti bogata da živim u nekoj normalnoj državi.
Jeste li poželjeli raditi neki drugi posao, s fiksnim radnim vremenom?
Pa, znala sam pomisliti ponekad da bi to možda bilo lakše, ali nisam nikad o tome ozbiljno razmišljala.
Otežava li činjenicu da ste sama sebi šefica i to što ste žena?
Kod umjetnika uvijek otežava situaciju to što je sam sebi šef i bez radnog vremena. Potrebno je puno samodiscipline i vjere u ono što radite, jer nemate radno vrijeme, a od nečega morate živjeti. Zato, koliko god se to čini lakim, lako nije, ali je hrabro i zabavno. Kako kaže jedan aforizam: “U životu nam samo fale ljudi koji će nas tjerati da radimo ono što možemo!”. Za umjetnike to vrijedi na kvadrat. A za žene još udvostručite!
Zbog veze sa Sarajlijom Zlatkom Arslanagićem često ste u Sarajevu. Biste li mogli ondje ostati živjeti?
U vrijeme Jugoslavije uvijek sam smatrala da je Sarajevo jedini grad u kojem bih mogla živjeti da ne živim u Zagrebu. Danas mi se to na neki način ostvarilo. Ponekad živim u Sarajevu, imam ondje privremeni boravak, prijatelje, svoga Zlatka i odmorim dušu svaki put kad ondje dođem. Obožavam Sarajevo! Ali, često smo i u Istri, gdje se namjeravam vratiti pod stare dane, a i Zlatko jako voli Istru. Ali, da ne zaboravim, Zagreb mi je ipak roditelj i beskrajno sam uz njega vezana.
Uza Zagreb vas veže i 28-godišnji sin Arian. Živi li on, nakon što se vratio sa studija u Londonu, još s vama?
Arian je umjetnik, bavi se produkcijom elektroničke glazbe i još se nije skrasio. Putuje i putuje... Radi u Španjolskoj, Francuskoj, Srbiji, Kanadi, Engleskoj... Kad je u Hrvatskoj, živi u svojoj kući.
Kakav je Arian, u čemu vam je sličan?
Emotivan je i impulzivan, svoj i nepotkupljiv! Slični smo i različiti potpuno, ali se poštujemo i uvažavamo. Uvijek postoji taj generacijski jaz, on više zna o glazbi, a ja više o životu. Da taj jaz bude manji vjerojatno je pomoglo to što nikada nismo imali klasičan odnos mama – sin, a najmanje ga imamo sada kad smo oboje odrasli.
Kako funkcionira ljubav na dvije adrese? Je li to za vas olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Naime, neki parovi vole tu vrstu slobode.
I Zlatko i ja smo ljudi koji moramo osjećati slobodu u svakom smislu te riječi. Nismo rođeni zajedno niti smo vezani pupčanom vrpcom. Živimo, volimo se i razumijemo, a to je najvažnije. Ne odvajamo se nikad kad imamo potrebu biti zajedno. Tek ponekad, da napunimo baterije i opet se vratimo jedno drugome.
Je li to razlog što ste ipak odlučili ne potpisivati papire i ući u brak?
Ne znam što bih vam rekla... Brak je ekonomska zajednica, a mi smo dobrostojeći i individualno.
Niste se libili priznati da ste bili u vezi i sa ženama. S distance od par godina, vidite li to kao hrabrost, iskrenost ili? Jeste li doživjeli osudu javnosti zbog toga, neugodnosti budući da ipak živimo na Balkanu.
Nekako mi se čini da kad to odgovara medijima, onda smo na Balkanu, a kad to ne odgovara, onda nismo. Gdje smo geografski? Može li netko odgovoriti na to pitanje pa da napokon znamo? U doba moga odrastanja, biti na Balkanu nije bilo tako loše. Eksperimentirali smo s glazbom, sa stavovima, sa seksualnošću. Iako danas neki pikzibneri tvrde da smo živjeli u mraku totalitarizma, ja vam tvrdim da smo odrastali slobodno i istraživali svoje vrijednosti i svoje svjetonazore. Ako ste se ljubili sa ženom, niste neizbježno bili označeni kao lezbijka, niti ste bili gay ako nosite šljokičasti sako. Sloboda je bila imperativ, baš kao i obrazovanje! Nije bilo interneta, ali glazba je tada bila puno modernija i u svemu smo pratili više trendove zapada nego danas kad smo u svemu bliži istoku nego zapadu!
Na spotu za pjesmu “Istanbul” pokazujete da ste u sjajnoj formi. Koja je tajna?
Dobra snimka!
Mislite li da je priča o zdravom životu, koja je sada jako u modi, precijenjena?
Ne postoji zdrav život! Na kraju svi umru, zar ne? Pa čak vam ni to odricanje i tzv. zdrav život ne mogu garantirati da možete živjeti dulje od genetske predispozicije. Opustite se i uživajte!
Trebali ste se zvati Buga. Možete li se zamisliti s tim imenom? Koliko ono određuje nečiju osobnost?
Moja mama Zdenka, koju inače kućni prijatelji zovu Kraljica Hrvata, jer je jako hrvatski nastrojena, htjela me nazvati Tuga ili Buga po sestrama prvih Hrvata koji su, prema legendi, nastanili ove prostore. Na kraju mi je dala ime Alka, kao simbol pobjede nad Turcima, i na neki način me označila neobičnim imenom. Svoje ime kao mala nisam voljela, ali sad ga obožavam. Da mi je dala ime Tuga ili Buga isto bi bilo dobro, ali ipak ne u djetinjstvu. Djeca ne vole biti drukčija od drugih, tek kasnije se volimo izdvojiti.
Vjerujere li u numerologiju?
Vjerujem u sve! A naročito u matematiku koja nam određuje život!
Jadna!