Boga pitaj gdje je skončao primjerak ove knjige iz kućne biblioteke na Sepetarevcu, kupljen, nakon dugo premišljanja, kod Stipe u Svjetlosti. Sjećam se da sam uzeo s pulta upravo pristiglo svježe izdanje, njuškao ga i listao, pa listajući dugo čitao, sve dok me knjižar nije upitao: "Pa zašto čitaš kad sve znaš?" I doista, znao sam sve te pjesme napamet, naprosto zato što je u ovoj knjizi Trifunovićeva pjevana poezija (premda ne sva), gotovo redom sve veliki hitovi jugoslavenske zabavne i pop glazbe, koje, htio ne htio, čuješ na radiju, pa ti se trajno, zajedno s melodijom, te glasom pjevačice ili pjevača, usijeku u memoriju. Ali nije moj problem s kupovinom ove knjige bio u tome što sve pjesme napamet znam, nego u tome što nisam volio, niti sam svojevoljno slušao tu muziku i te pjevače. Premda sam već bio odrastao, te godine izašla mi je i prva knjiga, pa su s odrastanjem omekšali stilsko-estetski fanatizmi i ekstremizmi iz godina punka i novog vala, nije se još uvijek odvila kataklizma, nije se zbio taj veliki strašni događaj koji bi šećernom vunom nostalgije obavio sav jučerašnji svijet. Knjigu sam na kraju kupio, jer su mi se pjesme koje sam napamet znao činile nekako boljim, tako odštampane na knjiškom papiru. I to me je zbunjivalo. Poslije sam, pogotovo nakon rata, nabavio, kupio ili na poklon dobio više knjiga u kojima je bila i pjevana Trifunovićeva poezija, tojest njegovo estradno tekstopisalaštvo, ali najzanimljivija mi je ostala ova prva. Objavljena u Rijeci, jednom od onih gradova u kojima se začinjao naš punk, kod nakladnika koji će ubrzo zatim prestati da postoji, u kontekstu koji je bio drukčiji od onog kakvim ga je zamišljao urednik knjige. U gradu koji je doista tad bio prijestolnica kulture, tojest kulturne alternative, Duško Trifunović bio je alternativa alternativi. On je, kako bi to Šaban Šarenkapić rekao, bio pjesmar, jezični zanatlija i obrtnik, suputnik estradnog mainstreama. Za nas, talibane punka, maljevičevce i oduševljene sljedbenike Tucka i Bucka, Duško Trifunović bio je jedan od glavnih stilsko-estetskih neprijatelja.
Trideset i pet godina kasnije, u Puli sam, u još jednom od mrijestilišta onodobne alternative, upravo na dan velikog koncerta Zdravka Čolića u Areni. Pjevaču su sedamdeset i dvije, na licu mu se u klancima bora i u mojmilima podočnjaka poznaju sve njegove godine, ali glas, glas je onakav isti kakav je bio. Jedan jedini put bio sam na njegovom koncertu, 1977. ili 1976, s majkom, na stadionu Koševo, i skoro da mi je žao što ne idem u Arenu. Nemam kartu, ali važnije od toga je što ne znam kako bih sebi objasnio zašto sam se sa svim tim ljudima našao na Čolinom koncertu. Otišao bih, ali na koncert koji bi bio samo za mene. I još nekolicinu ovakvih. (Ani ne govorim ništa o ovom, jer bi se ona polomila da nam nabavi karte, kad bi makar i naslutila da bih ja to zbog nečega volio…)
A volio bih, da, upravo zbog tih Duškovih pjesama koje će sigurno otpjevati. Recimo, "Glavo luda", jedan od hitova upravo s tog albuma iz 1977, nazvanog "Ako priđeš bliže". Tema je vječna ljubavna, pa pjesma započinje skoro banalno: "Glavo luda, sve se mijenja/ Šta će nama izmirenja?/ Ako nije srce vruće, sve je nemoguće" U prostim, pijevnim osmercima, uvjeren u svoju lukavost, u to da on uvijek zna što mladosti treba, i neusporedivo siguran u svom zanatu, pjesnik je pjevaču ponudio pjesmu koja u sebi ima nešto od one opće pijevnosti velikih narodnih epskih i lirskih deseteraca i dvanaesteraca, koji kao da i nisu napisani u jeziku, nego kao da je jezik iz njih nastajao. I kako majstor ne umije ostati banalan, čak i kada oholo to poželi, kreće ludilo: "Promijenila riba more/ Rob čuvara, zvjerka gore/ Kožu zmija, duga boje/ A ti samo tjeraš svoje/ I zavede me u bespuće/ Živjeti je nemoguće/ Nemoguće, znaj". U ljudskoj zbilji, ili pod ustaljenim okolnostima na Božjem svijetu, ribe ne mijenjaju mora, niti je robu dano da mijenja onog pod kojim robuje. Ali promjena je, veli Duško, baš velika, posvemašnja, pa se zbiva i ono što je nemoguće, znaj. Jedino ti samo tjeraš svoje.
VEZANI ČLANCI:
U ona prva doba, pa i u ona druga, kad sam kod Stipe u knjižari kupovao knjigu s ovom pjesmom, ovi stihovi nisu značili ono što danas znače. Naime, 2023. ovo je pjesma o onome što se sa svima nama, konkretno sa mnom, dogodilo u ratu. Doista, riba sam koja je promijenila more. I rob sam, koji je promijenio čuvara. A koliko je puta u ratu zmija promijenila kožu i kako je duga promijenila boje, o tome da se i ne govori. Ali tko si onda ti koja "samo tjeraš svoje"? U ono doba, bila je to neka cura, ljubavnica, žena. Danas, međutim, pjesma "Glavo luda" pjeva o ovoj glavi na ramenima. I riječ o drami jedne, a ne dviju osoba. "Šta će nama izmirenja?", pjeva Čola, Duškovim glasom. Doista, kakve bismo nakon svega imali koristi miriti se sa sobom, svojom naravi i tom ludom glavom? Nevjerojatno je kako 1977, kao dječak s mamom, na stadionu Koševo, te kako 1988. kao student filozofije, u knjižari, začitan nad ovom knjigom, nisam razumio o čemu ona govori? Ili je tada, kako je moguće kod doista velikih pjesnika, pjesma istim riječima govorila jedno, a trideset i pet godina kasnije govorit će drugo?
Kažem da ne znam što je na kraju bilo s ovom knjigom, iz kućne biblioteke na Sepetarevcu, ali ako naiđete na nju u nekom antikvarijatu, svakako je kupite. Čitajući u njoj tekstove estradnih songova otkrivat ćete da je sasvim moguće neku pjesmu cijeloga života napamet znati, a da ne znate o čemu pjesma zapravo pjeva. To o čemu pjeva moglo bi vam spasiti život. Ili vas spasiti od života. Duško Trifunović to je činio za druge, ali nije mogao i za sebe. Jedna druga njegova pjesma, koju također pjeva Zdravko Čolić, išla je ovako: "Da mi nije ove moje tuge/ Živeo bih ko što drugi žive/ Pevao bih i voleo druge/ Imao bih sjajne perspektive/ Da mi nije ove moje tuge." U srijedu, 13. rujna 2023, Duško Trifunović proslavio bi devedeseti rođendan.
Zlatna ribica
Seid Memić Vajta, pjesma iz 1979, jedan od rasutih Duškovih biserčića. Motiv je, naravno, onaj puškinovski. Upecao ribar zlatnu ribicu, ona ga moli da ga pusti, pa da će mu ispuniti jednu želju: "Zar samo jednu, ribar pita/ Dosad su uvijek bile tri/ Kakva su ovo došla vremena/ Možda i nisi zlatna ti?" Na što mu ribica odgovara: "Vremena ova kakva su da su/ Šta tebe briga, reci želju/
Provedi život k'o niko tvoj/ U pravoj sreći i veselju". To njega baš naživcira, pa kaže: "E, kad je tako, kad si takva/ Idi nek' te drugi hvata/ Ja nisam čovjek od jedne želje/ I pustiću te iz inata". Riječ je o kabaretskom songu s poantom, dostojnom Bertolta Brechta i Kurta Keilla. Doista, Duško je mnogo bolji pjesnik od Brechta. Njegovi estradni songovi dostojni su Brechtova genija, ali je mimo tih songova Duško Trifunović bio još jedan cijeli veliki pjesnik.
Ima neka tajna veza
Bio je to soundtrack za nekakav televizijski film. Navodno, priča je to o zatvorskom čuvaru, koji odlazi u penziju. Glazbu piše Goran Bregović, tekst za pjesmu Duško Trifunović. Pjesmu je za film otpjevala Jadranka Stojaković. Odmah zatim snimila ju je mlada pjevačica u usponu, inače sarajevska zubna tehničarka, Sabina Varešanović. Zatim je i Brega shvatio da ima veliki hit. Duško je u svijet pustio svoj tekst, i u njemu frazu koja prethodno nije postojala. U pjesmi ovaj je distih: "Sidro koje lađu čuva da ne bude buri plen/ Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje". Tipični Duško. Inače, premda rođeni ijekavac, koji je dosljedno ijekavski uvijek i govorio, otpočetka pisao je ekavsku poeziju. Većinom za ijekavske pjevačice i pjevače, koji bi je onda ijekavizirali. Onda je sve to moglo.
Veliki pjesnik. Veliki. Još uvijek mi odzvanja u ušima pjesma "Život je maskenbal", koju je izvodio band "Teška industrija". Osim za pjevače, objavio je i nebrojene, i još ljepše zbirke pjesama za djecu. Zbog prijetnji mudžahedina, morao je iz Sarajeva pobjeći u Novi Sad. Pokopan je u Sremskim Karlovcima na groblju srpske patrijaršije. Neka mu je laka srpska zemlja. Sućut obitelji.