Više od 27 tisuća ljudi gledalo je prošli vikend u domaćim kinima novi film Quentina Tarantina “Bilo jednom… u Hollywoodu”, zbog čega je to postao Tarantinov film s najvećom zaradom u kinootvaranju u Hrvatskoj. Primjerice, Vrdoljakov film “General” tijekom četiri dana otvaranja u kinima je gledalo nešto više od 28 tisuća posjetitelja, što je rekord i veliki uspjeh za domaći film.
Ali, domaća tematika uvijek je bliža lokalnom gledatelju, da i ne spominjemo jaču promociju filma, pa se i u tom odnosu vidi koliko domaća publika guta Tarantina. Čiji je film, dakako, neusporedivo bolji od “Generala”, pa se u tom izboru široke publike vidi neki pomak u ukusu.
Povezivanje rocka i filma
Veliki dio promocije filma odradio je pridruženi soundrack album s pjesmama iz filma, jer kod Tarantina izbor glazbe nosi jednako autentičan potpis kao i slika. Glazbeni meni novog Tarantinova filma koji je u domaća kina stigao 15. kolovoza mogao bi se zvati “Bilo jednom u šezdesetima” ili “Slušalo se jednom kod Tarantina”. Budući da sam lani, na poziv idejnog autora izložbe i likovne dionice profesora Zvonka Makovića, postavio glazbenu dionicu i napisao tekst o njoj za katalog velike izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj - mit i stvarnost” Muzeja za umjetnost i obrt, zanimljivo mi je nakon tog proučavanja domaće materije bilo uskočiti u Tarantinove šezdesete i provjeriti gdje smo mi, a gdje oni?
Glazba je i inače važan sastojak američkih filmova, pri čemu mislim na izbor pjesama koje se u tamošnjim filmovima koriste. Dakako, ponajviše se radi o popkulturalnim referencama, jer je rock-glazba kao američki izum utkana u njihov DNK, za razliku od naše mitologizirane zabavnoglazbene, ili u gorem slučaju “narodnjačke” prošlosti i sadašnjosti.
Prirodno, sklonost rock-glazbi najviše iskazuju redatelji koji su i sami dio te kulturne scene. Primjerice, filmovi Martina Scorsesea u vrijeme procvata Novog Hollywooda sedamdesetih vrvjeli su dobro korištenom rock-glazbom jer je i sam Scorsese bio dijelom scene, prijatelj s The Band, redatelj njihova “Posljednjeg valcera”. Manje je poznato da je Scorsese samo jednu pjesmu Rolling Stonesa, “Gimme Shelter”, koristio u čak tri svoja filma, “Dobri momci”, “Casino” i “Pokojnik”.
Doduše, već je u svoj prvi film “Mean Streets” postavio “Jumpin’ Jack Fash”, pa nije čudno da je nakon sjajnog dokumentarca o Dylanu “No Direction Home” režirao koncertni film Stonesa “Shine a Light” 2006., a zatim i višesatni dokumentarac o Georgeu Harrisonu. Koliko je Scorsese bio značajan za povezivanje rocka i filma od sedamdesetih, toliko je od devedesetih do danas štafetu preuzeo Quentin Tarantino koji je jednako sjajan redatelj i DJ u svojim filmovima.
Svi poklonici, ali i osporavatelji Tarantina dobro znaju i čuju da je u njegovim filmovima uz sliku i vizualije podjednako važna – glazba. Poznati zaljubljenik koji je kao klinac godinama radio u videotekama i pronalazio kultne filmove i trash reference, u 27 godina s deset filmova koje je režirao iskopao je i ponovo doveo u trend toliko zaboravljenih filmskih žanrova da se kao veliki majstor ukazao poput spasitelja za nove generacije, ali i stare poznavatelje.
Jednako je bio važan i precizan izbor glazbenih kurioziteta kojima je Tarantino iz zapećka izvlačio ne samo davne, nego i kultne, manje poznate bisere. Od samog početka i uspjeha s “Reservoir Dogs” i “Paklenim šundom”, Tarantino je dozirao prepoznatljive izbore korištene glazbe, bilo da se radilo o vestern, samurajskoj ili ratnoj tematici.
Mnogima pomagao
Pomagao je i “zarazio” mnoge pa i Roberta Rodrigueza i druge koji su se služili sličnom taktikom.
Primjerice, Rodriguez je snimio filmski hit “Desperado” koji je također bio ne samo krcat glazbom nego je Antonio Banderas bio meksički odmetnik-gitarist, a Tarantino mu je bio scenarist filma “Od sumraka do zore” u kojem glazba takođetr ima istaknuto mjesto.
Uz Jima Jarmuscha, Tarantino je omiljeni filmski redatelj, a obojica su među najznačajnijim nezavisnim i uspješnim filmašima kojima uz filmsku vrpcu u žilama očito teče i rock-glazba. Najnoviji Tarantinov film “Bilo jednom u Hollywoodu” povratak je u šezdesete do te mjere da je krenuo i modni trend revivala izgleda šezdesetih u kojem prednjači Brad Pitt s Ray-Ban naočalama i havajkom.
U Tarantinovu naklonu toj dekadi pomogli su mu Bob Seger, Paul Revere & The Raiders, The Box Tops, Los Bravos, Mitch Ryder & The Detroit Wheels, popularniji Simon & Garfunkel, The Mamas and The Papas, Jose Feliciano, Deep Purple, Vanilla Fudge i, naravno, The Beatles i Rolling Stones. Ukupno 37 dijelova pjesama, reklama i džinglova koji presjek dekade čine ne samo zabavnim nego i edukativnim polazištem svima koji će nastaviti kopati Tarantinovim tragom.