Veliko zanimanje javnosti vladalo je proteklog tjedna u Sarajevu za izložbu ugledne francuske fotografkinje Brigitte Lacombe, koja je otvorena u Nacionalnoj galeriji. Na izložbi pod nazivom „Cinema/Portraits“ izloženo je 40 fotografija velikog formata, rijetkih i intimnih trenutaka iz njene dugogodišnje suradnje s utjecajnim filmskim autorima, otkrivajući pogled iznutra na kinematografiju.
U ovu iznimnu izložbu moći će se uvjeriti i ljubitelji filma u Hrvatskoj budući da stiže u Francuski paviljon u Zagrebu 13. rujna. Lacombe je počela raditi na filmovima 1975. godine kada je pozvana na set filma “Svi predsjednikovi ljudi” Alana J. Pakule, a ubrzo nakon toga i na filmski set “Bliskih susreta treće vrste” Stevena Spielberga. Cijenjena je zbog bliske suradnje s mnogim važnim redateljima (Martin Scorsese, Alejandro González Inárritu, Mike Nichols, Anthony Minghella, Quentin Tarantino, Bernardo Bertolucci, Lynne Ramsey, Wes Anderson, Spike Jonze...) te zbog portretiranja glumaca tijekom snimanja u njihovim ulogama i izvan njih (Meryl Streep, Leonardo DiCaprio, Robert de Niro, Tilda Swinton, Cate Blanchett, Isabelle Huppert, Joaquin Phoenix i drugi).
Posljednjih 25 godina surađuje s Martinom Scorseseom u svim njegovim produkcijama, najrecentnije na filmu “The Irishman” (Irac), čija će premijera biti ove jeseni.
Vaša je životna priča jako zanimljiva, pogotovo fotografski počeci. Fotografiju ste, dakle, zavoljeli zbog oca kojemu je želja bila da se njome bavi profesionalno?
Bila sam jako loša učenica u školi, imala sam loše ocjene i često sam bježala s nastave. Konačno, kad mi je bilo 17,5 godina, moji su roditelji shvatili da nemam namjeru ostati u školi pa sam se ispisala iz srednje škole. Rekla sam im tada da mi je jedina želja da budem fotograf. Tata mi je našao posao u fotolaboratoriju magazina Elle. Dvije godine bila sam asistentica i tako sam učila tajne zanata, da bih nakon učenja počela i raditi kao fotograf.
Roditelji sigurno nisu bili sretni zbog vaše odluke da napustite školu. Što su vam rekli?
Prvo su bili jako zabrinuti zbog toga, no znali su koliko volim fotografiju i cijenili su to što se time želim baviti cijelog života.
U sedamdesetima nije bilo puno žena koje se bave tim zanimanjem. Vjerujem da je to vama bila prednost?
Da, bilo nas je vrlo malo, stoga smo izazivale veliko zanimanje gdje god bismo se pojavile.
To zanimanje vjerojatno je i bilo “krivac” da vas primijeti Dustin Hoffman na Canneskom festivalu 1975.?
Redakcija me poslala u Cannes jer sam imala kuću u blizini, i da, bila sam tamo jedini ženski fotograf. Dustina sam snimala u opuštenom izdanju i njemu se to svidjelo. Kazao mi je: “Zašto ne bi došla u Ameriku da me snimaš na setu mog idućeg filma?” Taj film bio je “Svi predsjednikovi ljudi” koji je kasnije postao jedan od najpoznatijih filmova 70-ih. U redakciji magazina Elle svi su bili jako iznenađeni, ali i oduševljeni jer to je prilika koja se ne propušta. U Ameriku sam stigla kao gost, a zatim ostala nekoliko mjeseci. Upoznala sam mnoge poznate filmaše tih godina, sprijateljila se s njima i snimila puno dobrih fotografija. Imala sam sreću da sam bila mlada djevojka koja se bavila fotografijom, a još sam i Francuskinja. Znate i sami kako su Amerikanci ludi za francuskim naglaskom.
Gledali ste iz prve ruke mnoge filmske majstore na djelu. Kakav je osjećaj gledati stvaranje nekih od epohalnih djela sedme umjetnosti?
Sedamdesete godine u filmskoj industriji bile su zaista nešto posebno. S mnogima od tih ljudi sam se sprijateljila pa sam zato i imala mogućnost snimiti izbliza setove poznatih filmova. Zaista predivan osjećaj. Posebno ste vezani za Martina Scorsesea, s kojim surađujete posljednjih 25 godina.
Recite mi nešto više o suradnji s njim, kakav je Martin privatno?
Fascinantno je da sam vidjela kako su nastajali svi njegovi poznati filmovi. Doduše, nisam na snimanju cijelo vrijeme, nego odlazim snimati određene setove pa snimam i fotografije iza scene. Martin je jako važna osoba ne samo u mom radu nego i u životu. On je izvanredan filmski umjetnik, ali i osoba. Jako je duhovit i uvijek spreman pomoći. Pravi smo prijatelji. Evo, nedavno smo radili na njegovu zadnjem filmu “Irac” i bilo je fenomenalno. Vidjet ćete, jako dobar film.
Kako nastaju vaše fotografije na setovima? Kažu li vam što da snimite ili sami određujete što snimiti?
Većinu vremena moram biti jako tiha i iznimno pažljiva. Iskustvo mi govori da čekam pravi moment i onda snimim fotografiju. Nekad znaju proći sati i sati da se ništa ne događa, a onda snimite pravu fotografiju. To je stvarno vrlo specifičan posao i morate ga jako voljeti da biste ga radili.
Vaši portreti zaista su iznimni. Kako ih radite?
Portreti su dobar način da prikažete nečiju osobnost. I za njih treba uhvatiti pravi trenutak.
Osobno mi je najbolji vaš portret Meryl Streep, koji možemo vidjeti i na izložbi. Kako je nastala ta fotografija?
Meryl baš ne voli pozirati, pa čak ne voli ni da je se fotografira. No postale smo jako dobre prijateljice, stoga mi i vjeruje. Bio je to jedan od sretnih dana kada je izgledala izvanredno. Fotografiranje vam je misterij. Nekad se, kao na toj fotografiji, sve složi na svoje mjesto.
Je li onda bolje kad snimate nekog koga znate osobno i s kim ste prijateljica, kao s Meryl?
Ovisi. Ponekad je bolje kad se znate jer onda i znate što ta osoba voli ili ne. Nekad je bolje da ne znate osobu pa možda izvučete iz nje nešto neočekivano. Svaki je portret drukčiji.
Kakav je Quentin Tarantino?
Jako ekscentričan, ali i pravi genijalac. Radila sam nekoliko puta s njim i svaki me put oduševio. No, ako mislite da ću vam pričati anegdote sa snimanja – nema ih.
Zanimljivo je i da ste fotografirali i mnoge poznate političare poput Nelsona Mandele i Baracka Obame.
Naravno, to je potpuno drukčiji svijet od svijeta filma, no opet je portret. Mandela je ostavio jak dojam na mene. Riječ je o posebnoj osobi. Sva ta patnja, ali i ponos koji izviru iz njega bili su mi jako inspirativni. Obamu sam fotografirala prije nego što je postao predsjednik. Jako je zgodan i karizmatičan.
Snimali ste i Andyja Warhola?
Fotografirala sam ga kad je posjetio Pariz, a ja sam tada još radila za Elle. Nismo stigli baš ni porazgovarati. Vidim da preferirate crno-bijele fotografije? Da, jer su mi bolje za portrete.
Dosta se toga promijenilo u svijetu fotografije otkad ste počeli. Kako gledate na to da sad svi mogu snimati mobitelima? I sama snimam dosta fotografija mobitelom.
To je i dobro i loše. Dobro je jer svatko može dokumentirati svoj život ili se izražavati. Loše je što se sve trivijalizira pa se svašta fotografira. A puno ih radi i selfije.
Ne volite selfije?
Nisam baš fascinirana njima. U pravu ste, ovo je zaista drukčiji svijet nego kad sam počinjala.
Snimate li i dalje na filmu?
Da, obično kad radim portrete, snimam ih na filmu. Bolje mi je tako.
Postoji li netko iz svijeta film koga niste fotografirali, a voljeli biste?
Ima ih puno. Ja radim svaki dan i puno snimam pa nekad i nemam vremena snimiti sve što bih htjela.
Imate sestru koja je redateljica dokumentarnih filmova. Jeste li vi možda imali afiniteta da i režirate neki film? Uostalom, mogli ste učiti od najboljih…
Ne bih, ipak je ovo ono što najbolje radim.
Ovu istu izložbu u rujnu ćete otvoriti i u Zagrebu? Jeste li bili u Hrvatskoj?
Da, bila sam baš prije Sarajeva da vidim prostor Francuskog paviljona. Zaista prekrasan prostor, bit će mi drago da će i Hrvati moći vidjeti ove fotografije.
Kamo idete nakon Zagreba?
Idem u Veneciju na njihov poznati filmski festival, a onda se vraćam u New York.
Vama očigledno nikad nije dosadno. Jeste li zadovoljni svojim životom i karijerom. Biste li išta mijenjali?
Ne, imam jako dobar život. Ponavljam, imala sam sreću tako mlada dobiti priliku raditi ono što volim. Rijetka je prilika da radite ono što volite i još vas plaćaju za to.
U hrvatskoj više ništa neće biti isto.