Nakon što su posljednjih godina svoje biografske filmove dobile glazbene legende poput Freddieja Mercuryja i Eltona Johna, bilo je samo pitanje vremena kada će svoj film dobiti i najveći od najvećih, kralj rock'n'rolla Elvis Presley. Kada je prije tri godine objavljeno da se tog posla uhvatio australski redatelj Baz Luhrmann, bilo je jasno da nas prije svega očekuje vizualni spektakl na kakav smo se i navikli od redatelja filmova "Romeo i Julija", "Moulin Rogue" i "Veliki Gatsby".
Zaista smo i dobili razigran mjuzikl u kojem ima svega – od animiranih sekvenci i brzih montažnih rezova do pregršti boja i osjećaja, gotovo kao da smo u ludom snu. No čini se da je zbog toga patila radnja. Naravno, bilo je teško donijeti nešto novo u priču o čovjeku koji je ikona rock'n'rolla, o kojem se sve zna, no dojma smo da je Luhrmann to ipak mogao bolje napraviti.
Priču je ispričao kroz prizmu pukovnika Toma Parkera (Tom Hanks), Presleyeva menadžera misteriozne prošlosti koji je prikazan kao spletkarski negativac koji nikada ne propušta priliku da zaradi dolar više i novac stavlja ispred Presleyeve sreće. U filmu pratimo Elvisove (Austin Butler) početke u čuvenoj Beale ulici u Memphisu, gdje je upijao blues lokalnih crnaca. Nakon što je snimio prvu pjesmu za Sun Records, upoznao ga je Parker i odveo na turneju sa svojim tadašnjim country-štićenikom Hankom Snowom. Fasciniralo ga je što je mladi bijelac tako dobro izvodio pjesmu karakterističnu za crnce. Promućurni Parker odmah je shvatio da je to dobar izvor zarade budući da će ga slušati i bijelci i crnci. Najbolji su dijelovi filma oni koji pokazuju Elvisove nastupe pred publikom. Butler je zaista fascinantno skinuo Elvisove pokrete kukovima i rad nogu, koji su odmah na početku toliko očarali djevojke da su već na prvim njegovim nastupima počele vrištati u deliriju. Zaluđenost Elvisom počela se širiti Amerikom poput virusa, a publika ga je razvlačila poput gladne divlje zvijeri crpeći mu energiju koja je vodila do njegove prerane smrti u 42. godini.
Film "Elvis" dobra je slika Amerike koja se mijenjala u samo 20 godina, od uobičajene segregacije s početka 50-ih godina do liberalnih 70-ih. No Luhrmann, slučajno ili ne, i sam odvaja crnce i bijelce. Premda je u filmu naznačeno koliko su crni blues-glazbenici imali utjecaja na karijeru Elvisa Presleya, oni se u filmu pojavljuju samo kroz pjesme, a od karakterizacije nema ničega. Primjerice Big Mama Thornton pjeva svoj megahit "Hound Dog", koji je Elvis i sam obradio, a u filmu kaže dvije rečenice. Vidimo i Little Richarda kako pjeva "Tutti Frutti", a B. B. King se pojavljuje samo onda kada su tadašnji tabloidi napali Elvisa zato što se druži s crncima. Luhrmann je pokazao i njegovu obiteljsku priču, no izostavio je bitan detalj, a to je da je Priscilla (Olivia de Jonge) imala samo 14 godina kada je ušla u vezu s tada 24-godišnjim Elvisom u Njemačkoj.
Ipak, film "Elvis" dobiva bolju ocjenu zbog izvanrednih glazbenih točaka. Butler je pjevao i svirao gitaru u sekvencama u kojima gledamo mladog Elvisa, a kada ga gledamo u kasnijim godinama, ipak su uz njegov glas iskorištene snimke pravog Elvisa. Mladi Butler vjerojatno će zaraditi i svoju prvu nominaciju za Oscar, baš kao i pomalo karikaturalni Hanks, koji bi nakon Oscara za "Philadelphiju" i "Forresta Gumpa" mogao osvojiti i svoj treći kipić, ovaj put za najbolju sporednu ulogu.
VIDEO: Livaković i hrvatska Meghan markle izrekli sudbonosno da