'Pojavio se MTV! U modu je ušao walkman. Umro je Tito, a ja sam kupio brod'

Iz koje perspektive pisati o osamdesetima? O dekadi o kojoj možemo govoriti na milijun načina i svaki će biti ispravan iz nečije vizure. Hoću li to vrijeme opisivati cinizmom koji donose nabrane godine života ili da se prisjetim mladog i naivnog sebe sa svim tim vremenom ispred i optimizmom tako satkanog pogleda na svijet.

Ja danas nisam ja iz onog vremena i idem na put sjećanja bez naknadnog tumačenja. Rekonstrukcija života tada, uz opasku da nisu sva sjećanja bistra. Konzumirali smo mi svoju dozu rock&rolla...

Osamdesete su simbolički počele onog proljetnog dana kad je umro drug Tito. Vraćali smo se sa svirke negdje oko Imotskog. Vozimo se po staroj cesti, prolazimo Plitvice, kad nas luđačkom brzinom pretiče kolona od pet-šest crnih Mercedesa. Znam da sam u tom trenutku bio s Jankom Mlinarićem Trulim, našim “razglasistom” u to vrijeme, i da sam mu rekao: “Mora da je Stari umro. Ne bi inače ovi tak’ ludovali.” Bjesomučno su protutnjali nepreglednim dijelom ceste s crveno-plavim rotirkama. Najavljena simbolika. Nije se dugo čekalo da se sve Titovo uruši, deset godina poslije. Treptaj u povijesti.

Privatno mi je taj period beskrajno važan. Te sam se godine oženio nakon duge veze, a iste godine dobili smo i sina. Od prvog dana sam znao da je ona ta. Moja Dalmošica, rođena u Splitu, ali odrasla kao i ja u Zagrebu. Zapravo oboje u pamćenju nemamo ništa starije od Zagreba. Četiri godine poslije dobivamo i kćer – bingo! To će biti ujedno sve što smijem o tome. Nema veze, znaju oni koliko sam ponosan na njih.

Za Parni valjak koji smo Aki i ja pokrenuli 1975. osamdesete počinju objavom albuma “Vruće igre” s novom postavom. Godinu prije imali smo uspješan album “Gradske priče” s “Uličnim tučama” kao buntovničkim izričajem i “Stranicom dnevnika” kao prvom velikom laganicom i velikim hitom. Otvarala nam se perspektiva za ozbiljan rad. S “Vrućim igrama” za bubanj sjeda Paolo Sfeci, a na basu je Srećko Kukurić (poslije mijenja ime u Felix Spiller), te Rastko Milošev, fantastičan mladi gitarist. Uz Akija i mene to je postava koja je iznjedrila nekoliko nama značajnih albuma. Već sljedeće godine izdali smo “Vrijeme je na našoj strani”. Danas mi nije jasno kako smo to stizali. Vrijeme je svakako teklo sporije.

Često razgovaramo o tome kako nam je uspijevalo da svake godine i izdamo album i napravimo turneju, a bilo je i plandovanja jer smo brzo počeli raditi na način – tada se to moglo – da odsviramo turneju od 20-30 sportskih dvorana po Jugoslaviji, zatim nekoliko probranih klupskih nastupa, a ostalo vrijeme? Ha, valjda sam pisao pjesme pa bismo ih uvježbavali i snimali.

Tih smo godina počeli snimati vani, “Gradske priče“ i“Vruće igre” u Milanu. S tim albumima zapravo prvi put ulazimo u nešto ozbiljniji studio i imamo stranog producenta. Nova avantura je odlazak u Švedsku gdje smo snimali “Vrijeme na našoj strani”. U Milano su tih godina išli snimati i Novi fosili jer im se jako dopao zvuk koji su čuli na našem albumu. Bila je i faza kad u modu dolazi London, no mi smo shvatili da to podrazumijeva premalo vremena za previše novaca pa smo odoljeli. U Zagrebu smo si mogli priuštiti stvaranje u studiju i to nam je donijelo nekoliko vrlo uspješnih albuma.

Bila su to dobra vremena. Sjećam se prigode kad nam je Siniša Škarica došao preslušati album za 1984. Njegov je dojam bio odličan, ali je rekao “čini mi se da fali neka ljetna pjesma koja bi sjela na prvu”. Album je trebao izaći pred ljeto. Sjeo sam tamo u studiju i napisao “Uhvati ritam” koja je na kraju postala naslovna i dugo se vremena dominantno vrtjela. Tek kad su radiostanice izraubale “Uhvati ritam”, krenule su s “Pusti nek’ traje”,“Ostani s njim“ i drugima.

Iz tog doba držimo i rekord – 35 sportskih dvorana u 40 dana! Znači, u Jugoslaviji koja se već “batrga”, ali postoji. Danas je to nemoguće. Čak i da si daš truda s tom silnom produkcijom koja sada prati naše nastupe nema teorije, a nema ni dovoljno publike. Ni dan-danas ne znam kako smo uspijevali u tim malim mjestima puniti sportske dvorane. Sada kad sviramo u nekom gradu, koncert je reklamiran u krugu od 100 kilometara, gotovo regionalno. Gdje su nestali ljudi?

U odnosu na sedamdesete, diže se tehnologija, bolji je zvuk, bolji su uvjeti, a još ima nekog idealizma i zanosa kod publike i dobrog dijela scene. Nema još pomame za parama. U toj fazi kao autor još tražim sebe i skloniji sam kompromisu ne bih li omogućio život bendu. Nisu to bili bolni kompromisi. Ponoviš refren, pripaziš na formu, trajanje, prilagodiš se eteru. Podilaženje masovnom ukusu dijela današnje scene bez ikakvog je kriterija. Mi tada još vjerujemo da možemo mijenjati svijet. Danas vjerujem da možeš promijeniti pojedinca, a puno pojedinaca...

Bili smo građani svijeta, nismo bili zatvoreni u čahuru. Poput recimo Poljaka. Oni početkom osamdesetih nisu mogli slobodno putovati, ozbiljan pothvat predstavljalo im je dobiti dozvolu za putovanja Europom. Mi smo putovali kako smo htjeli, protok informacija i roba, glazbe, bio je gotovo pa trenutačan. U neka novija doba javila mi se izvjesna Alicia, Poljakinja koja je studirala slavistiku i kroatistiku, pa je na mojim tekstovima branila tezu diplomskog. Tema razgovora bila je “Kako je baviti se rock’n’rollom iza željezne zavjese”. Objašnjavao sam joj da su oni u to doba zaista iza zavjese, ali da mi nismo. Mi smo bili u puno boljoj situaciji, vjerojatno dobrim dijelom i zato što je Tito bio bonvivan. Što se dogodilo u međuvremenu?

Živjelo se normalno i nisam primijetio pretjerane cenzure i slično. Da, išli smo na razgovor u Kockicu, neka su nadležna tijela htjela razgovarati s nama kad smo odlazili u München održati koncert u Deutsche Museumu. Dobili smo upute da pazimo što radimo i slične fore kao iz špijunskih filmova. Ali išli smo van, sjećam se i odlaska u Valenciju na neki omladinski festival mediteranskih zemalja na koji je predstavnike poslala i Jugoslavija – od mladih šahista i nekakvih narodnih ansambala, čini mi se da je bio Tanec iz Skoplja, do rock’n’rolla. Svirali smo baš pred čisto stranom publikom. Bilo je gala vidjeti reakcije ljudi koji ne razumiju tekstove, ali osjete emociju, energiju...

Valjak je imao sreću da relativno brzo postane velik bend i da ima logistiku iza sebe. Nismo putovali komforno kao danas, ali smo imali kombi za bend i poseban za opremu. Ulaznica za naš koncert koštala je kao kutija Marlbora, to nam je bila neka relacija. Kad smo došli do toga da dođe kao dvije kutije, rekli smo “e, to je napredak”. Znalo nam se dogoditi da je pizza u gradu gdje sviramo skuplja od ulaznice, što je bilo nepravedno, ali tako se živjelo. Istini za volju, sve je bilo jeftinije – i produkcija i reklama i dvorane pa su omjeri bili održivi. Slušali smo sve od Gunsa i Aerosmitha do Genesisa ili novog vala.

Oblačili smo se i izgledali kao strani bendovi. S drugim domaćim bendovima imali smo dobre odnose iako je konkurencija bila velika. Valjda i zato što je bilo veće tržište, pa nije bilo međusobne ugroze, nije bilo puno gladnih pasa, a kost malena, što se poslije dogodilo, pa su rivalstva izgubila konstruktivnu notu. U ono vrijeme bilo je uzajamnog uvažavanja kad bismo se susretali s drugim bendovima jer smo znali koliko borbe traži određena razina uspjeha. Cijenilo se postignuće. Zapravo, moguće je da idealiziram. Selektivna memorija na djelu.

Valjak je prvi imao velike sponzorirane turneje. Prvu s cigaretama Lord Ekstra, pa dvije s Levisom, i jednu s Pepsijem, a u sklopu Levisove postali smo prvi bend s velikim koncertom na Jelačić-placu, tadašnjem Trgu Republike. Krcat trg, promet zaustavljen, a po procjeni policije, bilo je između 50 i 60 tisuća ljudi. Izgleda da su ljudi tada bili veći pa ih nije moglo stati 250.000, no svakako smo na poslovnoj razini otvorili novu eru.

Poseban dobačaj bila je prodaja traperica s poklon kasetom ušivenom u džep. Od predviđenih 25.000 dobacili smo do 125.000 prodanih pari. Zarađivalo se i živjelo. Bez obzira na slabašnu ekonomiju, restrikcije i nestašice. Kad nečeg nije bilo, otišao sam u Graz u nabavku. Znam, zvuči privilegirano, ali to su moja sjećanja. Tada sam kupio i prvi Jaguar. Ne znam iz kojeg me razloga fascinirao taj aristokratski štih Jaguara. Valjda zbog filmova koje sam gledao ili stvarno siromašnog djetinjstva. Prodao sam ga kad sam dobio “tip” od prijatelja pokojnog punca koji je radio u Ini.

Rekao je: “Mali, prodaj to čudo, dolaze bonovi!” Jaguar je imao dva rezervoara po 60 litara. Bio je prekrasan, ali je trošio, što i nije bio neki problem s obzirom na cijenu benzina, ali bonovi!? Kakvi bonovi!? Po vozilu si imao pravo na bon od 40 litara mjesečno i fertih. Završilo je tako da je procvalo crno tržište i vozili smo dalje.

Onda sam kupio Alfu cabrio. Ludilo! Mogli smo si ostvariti te neke dječačke snove, a Valjak je uvijek imao dobar vozni park. Izlazili smo svugdje, a najčešće u Saloon utorkom jer su bile svirke. Skupljali smo se i u Zvečki koju smo na neki način baš mi inicirali još tamo 1975.-76. Ja sam stanovao 150 metara od nje, basist Fumić 200 metara dalje, menadžer Škrga je isto živio u blizini, a i vježbaonica nam je bila u Gundulićevoj. Bila nam je privlačna zbog blizine, dobre kave i balerina koje su iz HNK dolazile na pauzu. Malo po malo su i neki drugi muzičari počeli kapati. Početkom osamdesetih Zvečka je bila gala, a onda je ušla u modu.

Dio priče gdje smo se družili i razmjenjivali ideje, pričali o mjuzi i “bistrili svijet” izgubio se. Trebalo ti je pola sata da uđeš i naručiš kavu, a onda je više nisi imao ni gdje popiti. Da, taj trokut Kavkaz – Zvečka – Blato bio je ozbiljan đir neko vrijeme. Ipak, mislim da je za zagrebačku scenu presudniji od Zvečke trenutak kada u Domu sportova bendovi dobivaju vježbaonice. To je bio bum. Osamdesete pamtim i po pojavi MTV-a.

Bio mi je grozan taj pristup vizualizacije pjesama jer sam ih ja vizualizirao jednostavno – zažmirim, slušam i otplovim! Nerviralo me zapravo da mi netko drugi nameće doživljaj. Pravila igre se mijenjaju pa bez spota više nisi mogao objaviti singl ili album. “Video killed the radio star”? Ne, na sreću. Nosili smo se s novom modom i snimili za ono vrijeme prvi visokobudžetni spot za pjesmu “Uhvati ritam”.

Nestao je, nažalost, u bespućima HRT-ovih arhiva. Valjda će se jednom pronaći. Snimali smo u Balkan prolazu s gomilom statista i pravom balerinom. Pokušavali smo se nositi s MTV-om, ali u glavama smo još bili bend kojem je najbitnija svirka uživo. Kao nusproizvod pločama postojale su kasete. Među nama je bila spika da kasete kupuju “seljaci”, mislim na ukus, ne na mjesto stanovanja. Ne znam zašto je to bilo tako. Vinilne ploče bile su nam ključne iako se u konačnici zarada zbrajala.

Pa ipak, statusni moto bio je: Ako prodaješ više ploča nego kaseta, onda si kul. Baš ranih osamdesetih pojavio se walkman koji je i bio razlog što su kasete i kod zahtjevnije glazbe dobile prostor. Mogao si hodati okolo i slušati album omiljenog benda. Ili bi se presnimavalo pa su se sastavljale playliste.

Ono što danas nude kojekakvi servisi, tad bi odradio netko tko bi ti sastavio na kaseti sat vremena probrane glazbe. To su, dakle, bili začeci piraterije koja se digitalizacijom i pojavom CD-a pretvara u ogroman biznis. Bilo je to i vrijeme poreza na šund koji je više bio pokušaj ne da se nacija estetski obrazuje, nego da poskupe neke stvari koje bi mladi kupovali, a “možda govore protiv države i društva”. Nisam siguran da je estetika bila presudna pri njegovu donošenju. U svakom slučaju – neučinkovito.

Da sa sustavom nešto nije u redu, shvatili smo i u periodima restrikcija, kad bi nam na tipa dva sata isključili struju. Peco Petej i njegova prekrasna žena Nada živjeli su u jednom dijelu mog stana, mi smo to zvali “garsić”. S Dadom Topićem i Timeom nastupio je dva-tri puta kao predgrupa tada poznatom bendu East of Eden. Kako se skompao s njima, jednu su večer svi skupa bili kod mene. Tulum, pijuckamo, zezamo se i nestane struje. Mi mrtvi-hladni, nitko se ne uzbuđuje.

Nada se diže i pali pripremljene svijeće... a ovi izbezumljeni! Što je, hoće bombe padati!? Nisu mogli vjerovati. Mi im objašnjavamo: “Pa takva je situacija.” A oni: “What the fuck, isključuju vam struju, a vi ih još držite na vlasti!?” Nikako to nisu mogli shvatiti. A mi smo se navikavali. Kao i na vožnju par-nepar. To su momenti gdje nisi mogao ne biti svjestan politike i onog što ti čini od života. Tu počinjemo razmišljati na način “jeste li nesposobni, u čemu je štos!?” Sada znamo.

Kao bend nismo bili pod političkim pritiskom. Jedva smo pristali svirati na Mirodromu u Splitu, jer je to bio nekakav politički događaj, pa iz tog razloga prvo nismo htjeli. No, zamolio nas je tadašnji direktor Jugotona koji je, jasno, bio politički čovjek. Uvažili smo, ali ne iz straha, nego iz pragme. Znali smo da će nam biti dužnik. Sviralo se i na radnim akcijama, ali i to su bile plaćene gaže i nisu preteško padale. Bilo je tu ideologije, bratstvo – jedinstvo i te priče, ali nama su to bili normalni koncerti.

Možda Dugme ima drukčiju priču. Njih je navodno politika natjerala da idu raditi kao akcijaši. Osamdesete su burne i vani. Regan i Gorbačov privode hladnoratovsku eru kraju i 1989. pada Berlinski zid. A kod nas počinju sr... Sjećam se našeg posljednjeg nastupa u Prištini u sportskoj dvorani Boro i Ramiz. Na jednoj tribini Srbi, na drugoj Albanci, a ispred nas prazan parket. “Vruće igre“ iz 1980. dobivaju potvrdu, kao i stih “dok drugi ruše, mi gradimo zidove” iz pjesme “Na pola puta“ s albuma “Lovci snova”. Zadnjeg prije rata.

Po svemu, iz mog mikrosvijeta, danas mi je i danas nam je bolje. Obitelji, bendu. Bili smo od prvog dana na tržištu, iako smo živjeli u socijalizmu. Promjene nas zato nisu dočekale nespremne. Uvijek se svodilo na to što nudiš i prepoznaju li ljudi to što nudiš kao nešto što žele kupiti, slušati i gledati. Statistički i kreativno, naša najjača faza je zadnjih desetak godina. Prije bih za ovo vrijeme nego za osamdesete rekao “pusti nek’ traje”, s tim odmakom što sam tada imao godine koje sam imao, a s time se teško nositi. Samo me užasno uzrujavaju te revizije povijesti i priče o tamnici naroda, manjku jogurta i slično.

Da, u osamdesetima je bilo svega. Išli smo na polnoćke, slavio se Božić i ostale slave. Jeo se bakalar, a za Uskrs šunkica. Stari mi nije bio religiozan iako je njegov otac kojeg, nažalost, nisam upoznao, bio hodža. Mamina sestra slavila je Bajram, a ja sam se veselio odlaziti k njoj jer sam znao da će biti baklava. Odgojen sam tako da poštujem vjeru u ljude ma kako se zvala. S najboljim prijateljem iz djetinjstva odlazio bih nedjeljom do crkve u Frankopanskoj ili do Palmotićeve, e da bi on znao koji pop drži misu. Roditelji su ga tjerali, a njemu se nije dalo pa smo stvarali alibi. A zapravo bi u Metalcu igrali stolni nogomet. Sjećam se da su crkve su bile pune, ali bio je pun i Metalac.