Ako Velika Britanija ima svoju prvu gitaru u Stonesima i legendarnom Keithu Richardsu, Hrvatska je ima u Huseinu Hasanefendiću Husu. Prije više od četiri desetljeća osnovao je Parni valjak, jedan od najpopularnijih i najdugovječnijih bendova, ne samo na domaćoj nego i na regionalnoj sceni. Njegove pjesme, kojima je Parni valjak provjeren medij za dolazak do publike, još odjekuju dupkom punim dvoranama, u kojima tisuće ljudi unisono pjeva hitove „Sve još miriše na nju“, „Prokleta nedjelja“, „Ugasi me“...
Nakon petogodišnje pauze i posljednjega studijskog albuma „Nema predaje“, Parni je valjak izdao svoj novi album „Vrijeme“, a u povodu toga Hus nam je otkrio što ga je kao tekstopisca ovoga puta najviše inspiriralo, veže li ga što za rodnu Banju Luku, a prisjetio se i dana kada su kroz Valjak protutnjali Johnny Štulić, Margita Stefanović Magi...
U vremenu brojnih platformi na kojima je glazba dostupnija nego ikad katkad se čini da je album zastario oblik glazbenoga izričaja pa se mnogi okreću isključivo singlovima. Kakvog smisla ima danas objaviti album?
Istina, album više ne egzistira na isti način kao nekada, da ga sljedbenici benda kupe pa ga preslušavaju, čitaju tekstove... Tako smo mi radili. Zapravo, i dandanas, kad se dočepam nekog albuma benda koji me zanima, pozorno ga preslušavam premda znam da sam u manjini. Mi smo doskočili tome jer smo i ovaj album objavljivali singl po singl prije nego će se on pojaviti kao cjelina. Tako je već dobar dio albuma poznat, a ovih nekoliko pjesama, koje su zasad nepoznanica publici, isto će biti objavljene kao singlovi. Naravno da bih želio da ljudi kupuju album i da ga slušaju kao cjelinu jer album uvijek ima neku svoju priču.
Novi album „Vrijeme“ obožavateljima ste predstavili spotom za baladu „Otkud ti pravo”. Stihovi „otkud ti pravo da tumačiš nebesa“ ili „ljudi su isti kad pred Boga stanu“, „vjera je ljubav, vjera ne mrzi, zašto ne govoriš to“ popraćeni su nježnim rifovima u početku koji polako prerastaju u pomalo žestoku rokersku solažu. Upravo ta melodijska gradacija odaje dojam da slušateljima šaljete neku opomenu koja odiše religioznom tematikom.
Ne bih rekao da je to neka opomena. Međutim, činjenica jest da živimo u nekom vrlo čudnom vremenu i da utjecaj određenih struktura koje bi trebale propovijedati nešto pozitivno, propovijedaju vrlo negativne stvari. To nije u redu, a pjesma je jednostavno reakcija na to. U principu, ne volim baš pretjerano objašnjavati svoje pjesme jer je najbolje kad ljudi čuju i zaključe sami. Ali, na kraju, svatko svojim primjerom čini društvo boljim ili lošijim. Pjesma svakako jest duhovna jer svi smo mi duhovna bića, ali glavno je pitanje kakav nam je duh. Ako netko u sebi nađe razlog da mrzi nekoga ili nameće nekome nešto, onda on ili ona svakako ima problem.
Čini se da su ljubav i vrijeme lajtmotivi vaše nove cjeline.
Album je protkan nekim zajedničkim svjetonazorom, a to je svjetonazor benda. Kad imam pjesmu i kad je bend čuje, raspravljamo o tome što se govori u njoj. Svatko od članova benda mora stati iza toga, kao što stojim ja kao autor.
Doduše, ako se album čita kao cjelina, onda se vidi kako govorite „... ja se igram, ja još putujem“ ili „moraš odrasti; a ja neću nikada“. Njegovanje Petra Pana na neki vam je način zaštitni znak. Kako ga uspijevate već godinama održati na životu?
Prvo što me na neki način označilo jest to što sam prerano čitao “Sliku Doriana Graya”. Prerano sam tako kao klinac shvatio koncepciju smrtnosti. Kad si klinac, ne razmišljaš o tome, ali s vremenom ti vrijeme postane sve dragocjenije. Samim tim je i bitno kako to vrijeme trošiš i što ostavljaš iza sebe. Koncepcija Petra Pana, odnosno odbijanja odrastanja živa je zbog glazbe. Meni je i sviranje i pisanje produljeno djetinjstvo. Znaš, nikad ne smiješ odrasti do kraja ako želiš kreirati nešto. Moraš imati neku zaigranost, neku čistoće jer djeca, dok su djeca, ne stignu biti pokvarena. Tako da je dobro zadržati, koliko god je moguće, dijete u sebi.
Kad pogledamo glazbenu scenu danas i u vrijeme kada ste vi bili na početku karijere, čini li vam se da je prije bilo puno više bolje glazbe, posebice kada je rock u pitanju?
Prije svega, mislim da danas ima dobre glazbe, ali ne dobiju svi šansu eksponirati se. Mislim da su formati i komercijalizacija sve preuzeli pa ljudi pristaju na kompromise i unaprijed sve promišljaju. Danas se, recimo, “ne smije” snimiti pjesma dulja od tri i pol minute jer je neće vrtjeti na radiju. Onda, mora biti određenog tempa i raspoloženja jer je u protivnom neće vrtjeti na radiju. Danas glazbenici sve manje razmišljaju o tome što kažu u pjesmi. Recimo, s pjesmom “Za malo nježnosti”, koja zatvara novi album, imali smo dosta problema zbog njezina trajanja. Kratili smo je, ali se svejedno nije uklapala u tražene formate. Doduše, mi imamo sreću da smo nekakav brend kojem ljudi daju povjerenje pa nas ipak puste na radiju. Ali, da smo novo ime i da imamo singl od šest minuta, nema šanse da bi nas netko zavrtio na radiju. Zaboravlja se da je sadržaj bitan jer živimo u trenutku kada je svaka pozitivna misao bitna.
Pa zašto je to tako?
Imam osjećaj kao da je neki zloduh pušten među ljude. I baš zato bi trebala biti dužnost umjetnika da se tome suprotstavlja.
Može li se uopće danas stvoriti nešto dugovječno, što nije instant-hit?
Pjesma će, ako je dobra, uvijek naći način da dođe do publike. Hoće li doći do sto posto publike koja bi je mogla prihvatiti? Neće jer su kanali takvi kakvi jesu. Dobra pjesma danas možda neće ostvariti svoj puni potencijal, ali je ne možeš zaustaviti da dođe do nekog dijela slušatelja. Dobra pjesma uvijek ostaje. Na kraju, opet je vrijeme najstroži kritičar ili filtar koji neće dopustiti da netko dugo zavarava publiku lošim proizvodom.
Je li teže mladim umjetnicima danas ili je bilo u vremenu kada ste vi bili na počecima karijere?
S jedne strane, danas je lakše jer su platforme društvenih mreža takve da se možeš instalirati negdje, ali je problem kako skrenuti pozornost. Bez obzira na sve tehnološke olakšice i digitalizaciju, danas je ipak teže započeti karijeru. Ista ta digitalizacija zagadila je prostor. Odjednom je milijun pjesama u eteru i onda je teško glazbeniku doći na red. Sjećam se kad sam prvi put čuo Elemental i “Romantiku”. Prvi put sam čuo da je nešto novo, pa nakon tjedana dana čujem ih opet, pa nakon nekog vremena još jednom... Tek kada je spiker treći put rekao da je svirao Elemental, saznao sam tko su i što su. Nekad bi takva grupa i tako hitoidna pjesma na radiju bila tri ili pet puta dnevno.
Uspješni ste bili i kao producent. Radili ste s Haustorom, Azrom, Plavim orkestrom, Aerodromom i brojnim drugim bendovima koji su „vašim dodirom“ postajali uspješni(ji). Znali ste uvijek nanjušiti talente...
Produkcija je onda bila nešto drugo. Bendovi su svirali u studiju uživo i ja bih dolazio na probe, usmjeravao ih, korigirao, skrivao mane, podcrtavao pozitivne strane. Poanta je bila da se sviralo uživo i da se moglo izvući iz benda nešto. Danas više nije tako. Danas se vrlo često programira pa pjevač ne mora nužno točno pjevati jer će ga se na kompjutoru malo popraviti. Ali, recimo... Prvi album Plavog orkestra na moj nagovor se i dogodio. Mislim, dogodio bi se on i negdje drugdje, ali zaživio je u konstelaciji Smoleca i Jugotona jer sam vjerovao da će to biti izuzetno komercijalan album. Neke sam bendove producirao jer su željeli neku pomoć, odnosno iskustvo koje sam uspio nabrati do tada.
Što se tiče ljudi koji su protutnjali kroz Parni valjak, svakako je najzvučnije ime Branimira Štulića. Kako je bilo raditi s njim?
Koliko god to moglo zvučati grubo i bahato, ja se njega sjetim kad me netko pita. Nemam dobro mišljenje o njemu kao o čovjeku iako, bez ikakve lažne skromnosti, znatan dio njegova uspjeha može se pripisati meni. Pa, prva Johnnyjeva pjesma “Jablan” nalazi se na albumu Parnog valjka. Kad je počinjao, nije imao ni kompletan bend i zaista smo mu pomogli u karijeri jer smo smatrali da to zavređuje.
S obzirom na to da ste vi i producirali, i snimili, i svirali pjesme “Balkan” i “Šta da radim”, osjećate li se dijelom Azre?
Ne. Mislim, neupitno je da je Johnny važne stvari napravio na našoj sceni i imao je velik utjecaj na mene. Ni na koji način ne treba podcjenjivati priču oko Azre i Johnnyja kao autora koji je donio novu estetiku. Nažalost, nije nužno da je dobar autor i dobar čovjek.
Koliko ste vi utjecali na njega?
To neka on jedanput smogne snage pa neka kaže.
U nekom paralelnom svemiru, da se Johnny vrati u Hrvatsku, biste li stali na pozornicu s njim?
Zaista ne znam jer se previše toga lošega dogodilo. U nekom ljudskom momentu sam se razočarao i tu je za mene stala ta priča.
Što kažete na njegovo posljednje javljanje u kojem govori da smo prije bili u prvoj ligi, a sada smo u petoj?
Možemo diskutirati o tome, ali uvijek postoji opasnost da te proglase jugonostalgičarom ako netko kaže bilo što dobro. Međutim, moja su sjećanja takva da, ako se nisi previše petljao u politiku, mogao si živjeti normalno. Imali smo sve vrste sloboda, putovali smo, svirali smo. Imali smo i dobru industriju i imali smo nekakve rezultate.
Ali, što se tiče generalnoga ozračja, uvijek se “ono prije” predstavlja kao nešto izrazito crno.
Zar nije apsurdno što nam predsjednica govori o nekim teškim vremenima, a ta teška vremena su joj omogućila da se školuje besplatno i da uopće dođe u poziciju da postane to što je postala?! Zar je zaboravila to? Nije bilo jogurta? Gluposti... Općenito je cijelo društvo danas u lošoj fazi i to je poprilično deprimirajuće.
Zato mladi i odlaze?
Ne bježe klinci samo zato što nemaju posao, nego ne mogu pristati na to zaista zloćudno ozračje. No, nećemo o teškim temama jer mislim da je svačija dužnost pred vlastitom savješću pomaknuti se u pozitivu.
Vratimo se na još neke suradnje. Jedna meteorska koja je snažno bljesnula i još se snažnije ugasila jest ona ostvarena na albumu „Pokreni se“ iz 1985. godine s Margitom Stefanović. Kao objašnjenje te suradnje Dušan Vesić je napisao: „Husove su pjesme tamne i kad su vesele, on je imao neki Weltschmertz isto kao i Magi, i činilo se da su se njegova i njena glazba mogle dobro složiti“. Pa, kakva je bila suradnja između „devojčice iz vode“ i „dječaka van vremena“?
Magi se pojavila u priči slučajno jer je radila s bendom kod Smoleca u studiju gdje smo i mi radili. Tako smo se i upoznali. U to vrijeme nekako se muvala po Zagrebu pa smo spontano došli do toga. Ona je... Ma nevjerojatan je lik bila! Imala je takav osjećaj i muzikalnost da je to fantastično. Samo bih joj rekao: “Slušaj i sviraj”, a ona bi slušala i svirala i, kad god mi dođe prilika da preslušavam stare pjesme s njom, svaki sam put fasciniran kako je ona svirala. Vrlo lijepo je bilo to naše druženje i suradnja, a ona je i kao osoba bila prekrasna. Čista eterija. Ne razumijem kako su je mogli pustiti da ode tako daleko u krivom smjeru i da završi tako kako je završila.
Tad su se glazbenici i više družili međusobno.
Da. Nisu se osjećali ugroženo jedni od drugih. Danas uspjeh jednog kao da implicira neuspjeh drugog, što naravno nije točno. Ima mjesta za sve, samo treba raditi dobro i pozitivno komunicirati. Scena bi bila jača da smo zajednička fronta, a ne da ratujemo jedni protiv drugih.
Koja je tajna vaše dugovječnosti kao benda? Kako ste, uz drogu koja je tada vladala scenom, uspjeli održati reputaciju dobrih dečki?
Hah, bitno je kakvu sliku emitiraš u javnosti. Šalim se. Mi smo rano shvatili da ne treba preozbiljno shvaćati sliku koja se stvara oko tebe i da treba biti na zemlji i gajiti što manje lažnih priča, imidža i gluposti. To je dugoročniji recept prema uspjehu, ali je i trajnije rješenje. Kad muljaš nešto što nisi, prije ili kasnije te raskrinkaju. Mi smo jednostavno ono što jesmo i to i predstavljamo.
Zašto je uopće došlo do četverogodišnje pauze?
Pauza nije bila pauza, nego smo se mi razišli bez plana da ćemo se ikada ponovno spojiti. To je naprosto bilo nužno jer je realnost ove scene, posebice za bendove, takva da ono što, recimo, Severina uzme sama, mi moramo podijeliti na puno dijelova. Jednostavno, bili smo umorni i osjećali smo se potrošeni, a perspektiva nije izgledala sjajno. Onda smo odlučili zaustaviti karijeru nakon točno trideset godina jer ionako je i ta brojka premašila naša očekivanja.
Niste očekivali dugu karijeru?
Ma tko je mogao sanjati o tome! Nije tada bilo ni takvih primjera. Jednostavno, htjeli smo priču održati velikom i uspješnom, a ne se srozati. Stali smo da naučimo živjeti bez Valjka i da se realiziramo i na druge načine.
Na vašim koncertima ne postoji međugeneracijski jaz.
Starija publika uvijek inklinira nekoj nostalgiji, a mi od toga bježimo. Znamo da mora biti nostalgije i da stariji dođu čuti pjesme uz koje su se zaljubljivali, vjenčavali, uz koje su odrastali... Međutim, velika je stvar da i oni otkriju nešto novo, ali i da klinci otkriju i naš stariji repertoar. To je zbilja fantastično!
Kada i gdje najbolje pišete? Što vas općenito najviše inspirira?
Nema tu pravila, osim jednog: treba raditi! Doduše, neke su se pjesme dogodile kao da su mi nekim kanalom dodane. Vozim se i čujem neku melodiju i tekst i dođem doma, nađem tonalitet i u 15 minuta imam gotovu pjesmu. S druge strane, početak pjesme “Za malo nježnosti” dogodio se godinu prije nego što smo se razišli, a snimljena je tek prije godinu dana.
Kako je vaš otac, koji je završio Likovnu akademiju, reagirao kada ste rekli da se želite baviti umjetnošću, odnosno glazbom?
Ne dobro, i to poučen vlastitim iskustvom. Tata je bio dosta tvrd i tjerao je u školu da imam kruh u rukama. Mislim, upisao sam pravo, ali to je najdalje što sam dogurao jer je već karijera krenula. I nije on posustajao u nagovaranju sve dok nije vidio da je glazba zaista nešto što želim raditi. Kao klinac sam trenirao rukomet, hokej, jahanje pa je i glazbu doživio kao neki hir. Međutim, kad je shvatio da od toga neću odstupiti, onda mi je dao punu podršku. Mama je nešto ranije to skontala.
Jesu li kritični prema vašem radu?
Postao je tata najveći fan, ali je bio i vrlo kritičan. Nije kod njega bilo toga da je sve što sam napravio najbolje samo zato što je moje.
Jeste li poštovali kritike?
I supruga i tata i moji klinci imaju kritike na moj rad. Nema kod njih milosti. Mislim, stalo mi je do njihova mišljenja, a ako argumentiraju dobro zašto im se ne sviđa, onda probam ispravljati.
Rođeni ste u Banjoj Luci. Veže li vas što za rodno mjesto?
Nemam nikakvih sjećanja Banju Luke. Vezan sam za Zagreb prostorno, ali općenito sam u svim drugim gradovima vezan za ljude. Imam uspomene iz Sarajeva i Brčkoga, u koje sam volio dolaziti jer su tamo moji roditelji odselili kada sam imao 16-17 godina. Tamo sam uvijek osjećao neku slobodu.
I ostali ste sami u Zagrebu kao tinejdžer?
Da, tata je rekao: “Ok, ako misliš da možeš živjeti sam, živi.” Rekao sam mu da ću živjeti od sviranja. Naravno da sam uvijek znao da su oni tu i uvijek su i bili tu, ali je imao povjerenja i pustio me. Rekao mi je samo da se borim. I jesam. Znao sam doći doma i otvoriti hladnjak, a unutra samo senf i putar. Onda bih na neki stari kruh to mazao i to je bilo taj dan. Drugi bih dan bila možda neka svirka i bilo bi bolje. I zaista je bila borba, ali sam se i naučio boriti.
Odete li nekada u Brčko?
Jednostavno ne stignem. A i nisam se vezao za nj zbog prostora, nego zbog ljudi koji su tada bili razlog zašto sam se veselio odlaziti onamo.
Kakvi ste vi i Aki privatno?
Vrlo smo različiti ljudi s različitim afinitetima. Dijelimo jednaku strast prema glazbi i ima puno preklapanja, što je pozitivno, a naše različitosti zapravo samo začine cijelu tu priču.
Pripremate li turneju u povodu promocije novoga albuma?
Naravno. Otkako se Aki oporavio, stalno smo aktivni. Za iduću godinu imamo i radni naslov “Runda 44”. Odnosi se, jasno i na godine našega staža, ali i na pjesmu u kojoj kažemo “...ne znam koja runda, više ih ne brojim, ali još uvijek stojim”. Opet mislimo sve velike arene odsvirati, što nam predstavlja izazov nakon serije koncerata “2u1”.
Pogledajte koje slavne osobe su uspjele u četrdesetima:
dnevna doza jugonostalgije...