Neka od najljepših sjećanja iz djetinjstva Elizabete Kukić, članice glumačkog ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh, vezana su upravo za kazalište i prve predstave koje je gledala u svojoj voljenoj Puli.
– Sjećam se da sam sa šest ili sedam godina gledala jednu od posljednjih predstava u kazalištu u Puli koje je nedugo nakon toga prestalo s radom jer je bilo u ruševnom stanju. Znam da je već tada dio gledališta bio ograđen jer je zbog padanja stropa bilo opasno ondje sjediti – prisjeća se glumica. U svoju želju da postane glumica postala je sasvim sigurna u četvrtom razredu srednje škole. Roditelji je nikad nisu sputavali u njezinim željama, štoviše uvijek su se trudili pomoći joj pa je tako bilo i kad je odlučila upisati glumačku akademiju.
– Zahvaljujući nekim obiteljskim poznanstvima otišla sam na pripreme kod Fabijana Šovagovića. Pripremao me na jedan čudan način, manje je razgovarao o tome što moram glumiti i što trebam spremiti, a više me pripremao što je uopće taj prijemni i što znači biti glumac. Prijemni sam položila iz prve – kaže Elizabeta. Odlazak iz roditeljskog doma prošao je bezbolno jer u tom trenutku zbog glume je, kaže, bila spremna preseliti se i na drugi kontinent. Kazališni svijet koji joj se u Zagrebu nudio na dlanu okupirao je sve njezino slobodno vrijeme.
– Studentski dani bili su lijepi s puno druženja i hodanja po kazalištu. Neke predstave bile su mi toliko drage da sam ih uvijek gledala. Recimo "Mirise, zlato i tamjan" i "Kiklopa" gledala sam kad god su igrali i to su bile moje kultne predstave – priča 53-godišnja umjetnica. I prije nego što je diplomirala u klasi Damira Munitića počela je glumiti u Kerempuhu, gdje je u stalni radni odnos ušla 1985. godine. Koliko je kazališnih uloga ostvarila tijekom uspješne karijere teško joj je nabrojiti, ali izdvaja neke od dražih. Uz aktualnu ulogu gospođe ministarke u istoimenoj predstavi Olivera Frljića, tu su i "Katina Gvardijanka", Agafja Tihonovna u "Ženidbi", Laura u "Dundu Maroju", Smojina Cicibela u predstavi "Roko i Cicibela", Milica Šafranek u "Balkanskom špijunu", Mama Ubu u "Kralju Ubu" i tako redom... Široj publici Elizabeta je u sjećanju ostala kao Bosiljka Picek iz humoristične serije "Nad lipom 35".
– Vladaju različita mišljenja o toj seriji, ali ona nisu bitna. Ona je ciljana za određenu publiku i mislim da zato nije manje vrijedna jer publiku nikad, ali nikada, ne podcjenjujem. Ne bježim od angažmana poput ovog u "Nad lipom 35", gdje sam upoznala krasne ljude i vladala je jako profesionalna atmosfera – zaključuje savjetujući mladim glumcima da prihvaćaju uloge i u sapunicama jer sve je to dio njihova posla.
Dio glumačkog posla bio je i stand up koji su u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija otkrili puno prije nego što je populariziran.
– Mlađi ljudi koji danas rade stand upove možda se ne sjećaju Mladena Crnobrnje Gumbeka i njegovih nastupa. S druge strane, tu smo i Željko Königsknecht, Nina Erak i ja. Radili smo zajedno kabaretske predstave koje su bile osmišljene kao stand up – bili smo u stalnom kontaktu s publikom. Svaku smo večer morali mijenjati predstavu u hodu s obzirom na situaciju u vanjskom svijetu i publiku koja je svaku večer drukčija... Stand up komedija nije novost, imali smo velikih majstora, a na prvome je mjestu gospodin Gumbek.
Tijekom predstave nikad nije zaboravila tekst, ali zato se sjeća jedne situacije u kojoj je zbog kolege Željka Königsknechta morala pobjeći iza scene jer je umirala od smijeha.
– Nina Erak i ja igrale smo dvije časne sestre, a Željko je bio svećenik. Bio je raspoložen i u jednom je trenutku nešto sitno improvizirao i nas je uhvatio histeričan smijeh. Nina je otrčala sa scene jer nije više mogla govoriti od smijeha, ja sam još nekako zadržala ozbiljnost, ali onda je puklo i u meni, pobjegla sam iza pozornice. Željko je ostao sam, a prizor je dijaloški i nas dvije smo jedva od smijeha iza zastora izvikivale svoje tekstove. Publika se smijala jer je shvatila što se događa – kroz smijeh se prisjeća Elizabeta.
U povijest domaće kinematografije njezino će ime biti upisano pod rubrikom glumice koja je glumila u prvom domaćem 3D filmu "Slučajni prolaznik" redatelja Joze Patljaka, koji se snimao prošle godine.
– To je za mene bilo potpuno ludo iskustvo, ali apsolutno u svemu. Bila sam iznenađena i zadovoljna kad sam dobila ulogu ulične skupljačice boca. Nije mi bio ponuđen lik tetke, susjede ili bake, što je rezervirano za glumice mojih godina. Zanimala me tema o ljudima s margine koji se tamo nisu našli samo iz socijalnih razloga, nego i zbog nekakvih životnih stavova. Uvijek se govori o šljakeru koji živi u baraci i to je onda kod nas prikaz socijalne drame. Ne pronalaze je u alternativcima, urbanim ljudima koji su djeca asfalta i drago mi je što se Jozo pozabavio tom tematikom – govori glumica koja je snimajući film upoznala mlade ljude s alternativne scene i shvatila kako im je puno teže nego u vremenu kad je ona bila mlada.
– Bila sam sretna što mi je redatelj dopustio da mogu raditi glumačke eksperimente. Smatram povlasticom da mi je netko dao ovakvu ulogu, dopustio da radim kako hoću i da sam pritom bila plaćena za to. Neka pljuju po filmu koliko god žele, ali ja sam rekla Jozi: mi smo ušli u povijest naše kinematografije jer je to naš prvi 3D film što god mislili o njemu – zaključuje Elizabeta Kukić.