Ako već niste prije, onda ste barem na Baby Driveru, odnosno vozaču, mogli uočiti koliko su filmovi Edgara Wrighta drugačiji. Ništa pametnog niste rekli, primijetili biste, jer u raspalom Hollywoodu više ništa nije isto, drugačije je sve, najčešće prema gorem. No, Wrighta to očito ne smeta te ostaje vjeran svojem stilu, kreiranju filmova posebne atmosfere, vješto režiranih, s originalnom pričom kojoj je nemoguće naći neki uzor. Tako je i s Posljednjom noći u Sohou, psihološkim trilerom smještenim u znamenitu londonsku četvrt, ali u dva vremenska razdoblja – suvremenost i 60-te godine. Eloise Ellie Turner mlada je provincijalka sa željom da jednog dana postane modnom dizajnericom, upravo onako kako je to željela i njezina majka. Tako je, kao i mama, preselila u London upisavši se u modnu školu.
No, Ellie ima i osobit teret, majka je za školovanja počinila samoubojstvo a Ellie ima neobičnu sposobnost, može osjetiti emocije koje drugi ne mogu. Nakon što je kolege u domu (očekivano) ne prihvaćaju, ona odluči pronaći vlastiti smještaj. I to je kod stroge gospođe Collins koja nudi starinski stan na katu. Ubrzo nakon useljenja Ellien talent uočavanja neobičnog jača, u snovima joj se pojavljuje Sandie, djevojka koja je u Sohou živjela 60-tih. Malo-pomalo Ellie biva uvučena u prostor gdje se pretapaju sadašnjost i prošlost magnetično privučena atraktivnom Sandie. Prošlost vrlo brzo postane opipljivom da bi se u nekom trenutku toliko izmiješala sa stvarnošću da se Elliena okolina počinje raspadati.
Scenarij koji je s Wrightom razvila Krysty Wilson-Cairns koja potpisuje i Nolanovu 1917. doista ne dopušta da o radnji kažemo bilo što više a da ne pokvarimo iskustvo gledanja. No, svakako se mora reći da još jednom gledamo veliki Wrightov talent za atmosferu gdje je vješto provukao očekivano, poput evergreenova Downtown ili Got My Mind Set on You, a stvorio neočekivano atraktivne prizore koji podražavaju zabavan život Sohoa 60-tih. Treba ovdje ubrojiti i svrsishodno dozirane računalne efekte. Pomaci u vremenu nikada nisu lagani za napraviti, no ovdje su izvedeni tako da kod gledatelja ne izazivaju nikakav napor trajući do nagle promjene ritma koja nastupa u zadnjih pola sata filma.
Do tada Wright je uspješno sakrio rješenje zagonetke iz Sohoa da bi je razvezao tek na kraju. Posljednja noć u Sohou dobro je režiran psihološki triler čiji su predstavnici posljednjih godina ostajali praktično na pokušajima, pa ne treba čuditi da je kod publike film izazvao pozitivne reakcije, a kod kritike nešto manje. Osim dakako onih iz londonskih medija. Iz razloga što na kraju ne dobivamo nešto zaista iznenađujuće, već praktično jedini mogući obrat koji će kod gledatelj izazvati tek – pa da. Kao i zbog toga što je film na trenutke prilično usporen s iskazivanjem manjka ambicije na koju smo kod Edgara Wrighta uobičajeno navikli. Bez obzira na to, Posljednja noć u Sohou jedna je dobra razglednica Londona, psihološki triler koji obuhvaća sve potrebne elemente te zadržava gledatelja kroz cijela dva sata koliko traje. K tome, ovo je posljednji film velike britanske glumice Diane Rigg a u njemu gledamo i Thomasin McKenzie kao Ellie te Anyu Taylor-Joy, dvije glumice o kojima bismo mogli još slušati. Kao što ćemo još puno toga čuti o Edgaru Wrightu koji je i ovdje pokazao visoku redateljsku vještinu.