Legendarni televizijski novinar i urednik Obrad Kosovac preminuo je u 83. godini života, javlja HRT. Na Televiziji Zagreb počeo je raditi 1966. godine. Cijeli radni vijek proveo je na HRT-u kao dugogodišnji urednik Dnevnika, Dokumentarnog i Informativnog programa, a poslije i kao glavni urednik HTV-a. Njegovo životno djelo bila je emisija TV kalendar koju je osmislio 1976. - i koja je i danas na malim ekranima. Dobitnik je Zlatnoga pera Društva novinara Hrvatske i HRT-ove nagrade Ivan Šibl.
Inače, Obrad Anton Martin Kosovac rođen je u Zaprešiću 1941. godine. Na Televiziji Zagreb (današnji HRT) radio je od 1. siječnja 1966. godine. Radio je 44 godine, sve do 31. prosinca 2010. godine. Prisjetili smo se njegova posljednjeg intervjua za Večernji list kojeg je dao početkom svibnja 2021. godine.
Jeste li se zasad uspjeli obraniti od korone, jeste li cijepljeni?
Nisam se još cijepio i ne znam kada ću. Hvala Bogu, dosad sam se obranio od korone. Nikamo ne idem. Vidite da imam veliko dvorište kojim šetam kada je lijepo vrijeme, obrađujem vrt i na taj se način štitim. Ni s kim nemam bliski kontakt.
Kako provodite umirovljeničke dane, je li vam dosadno?
Nije mi dosadno. Volim čitati, imam veliku biblioteku, više od šest tisuća knjiga.
Što je bila vaša prva važna preokupacija u životu? Jeste li uvijek sanjali o tome da postanete novinar ili ste imali drugih ideja?
Odrastao sam kod Kvaternikova trga, a završio Klasičnu gimnaziju u kojoj sam uređivao školski list “Crni zabavnik” sa stripom koji sam crtao. Kasnije sam završio Pravni fakultet. Moram priznati da sam kao klinac želio biti poljevač ulica, potom vozač tramvaja pa i glumac. No to mi je uspjelo samo jedanput. Na nekoj proslavi za djecu zaposlenika Radio Zagreba jednog dječaka i mene prekrili su magarećom kožom. Ja sam bio stražnjica i veselo mahao repom! Učio sam u Klasičnoj gimnaziji, tada iznimno teškoj školi. Profesor Zvonimir Zmajlović ispitivao nas je latinski i grčki svaki dan. Pravi teror, ali izdržali smo. Ipak, naši su nam profesori ucijepili sklonost prema učenju, pa i ljubav prema Hrvatskoj na temelju antičkih tekstova. Nije čudo da su iz moje škole potekli mnogi uglednici, od državnog odvjetnika, ministra vanjskih poslova, direktora Andrije Štampara, pa i mene višestrukog urednika RTZ-a i HRT-a.
Vaša je obitelj svojedobno bila jedna od najbogatijih u Zaprešiću?
Moj djed Anton Štrgar bio je jedan od najbogatijih stanovnika Zaprešića. Prije rata imao je trgovinu i gostionicu, vozio automobil i bio vlasnik prve kuće s balkonom u gradu. Za vrijeme NDH Ante Pavelić je ljeti često boravio u Jelačićevim dvorima, a u djedovu gostionicu često je svraćao Joco Rukavina i brojni visoki ustaški časnici, ali djed je pomagao partizanima. Kad je došao komunizam, nova vlast mu je sve oduzela, zatvoren je na godinu dana bez suđenja i do penzije radio je kao poslovođa u vlastitoj gostionici.
Na HRT-u ste, tadašnjoj Radio-televiziji Zagreb, od 1964., u vrijeme kada se televizija razvijala, i ostali ste tamo cijeli radni vijek, punih 40 godina. Što vam je iz današnje perspektive najveći doseg u karijeri?
Kao mladi reporter potkraj 1970. pratio sam američkog predsjednika Richarda Nixona kad je stigao u Zagreb jedne vrlo kišovite večeri. Izvještavao sam iz džipa koji je vozio ispred Titova i Nixonova Mercedesa. S nama je bio i dopisnik Associated Pressa koji je, kada smo došli do tadašnjeg američkog konzulata na Zrinjevcu, iskočio na cestu i u želji da napravi fotografiju zaustavio predsjednički Mercedes. U taj tren iz pratećeg vozila iskočio je tjelohranitelj s pištoljem u ruci, ali se zaustavio kada je ugledao kameru. Tada smo prvi put vidjeli kako izgleda američko osiguranje jer su se oko Nixona stalno motali tipovi kockastih glava sa slušalicom u uhu. Bilo nam je nepojmljivo i kada se Nixon išao rukovati s masom okupljenom na Markovu trgu, jer Tito je vrlo rijetko ulazio u izravne kontakte s ljudima. Tada sam napravio najveći novinarski gaf u karijeri. Na aerodromu je trajao ispraćaj američkog predsjednika. Nixon je u jednom trenutku stao pred moj mikrofon. Uslijedio je promašaj do daske. Nixon je stao pred mene i čekao pitanje. A ja sam šutio kao zaliven jer me Tito gledao sivim čeličnim očima. Nixon me pogledao, vidio da ne reagiram, slegnuo ramenima i zajedno s Titom otišao u avion. Poslije sam pitao urednika što bi bilo da sam pitao Nixona kako ocjenjuje posjet Hrvatskoj? A urednik je rekao: Ili bi dobio otkaz ili bismo te nagradili. Utješno, zar ne? O dosezima ne bih govorio, neka o tome sude drugi.
VEZANI ČLANCI:
Napravili ste posljednji intervju s Vladimirom Bakarićem, prije njegove smrti. Kakva je osoba bio?
Bakarić je uvijek bio pristojan, završio je pravo i bio obrazovan i načitan, iako je na partijskim sastancima znao fulirati i pozivati se na nekakve Marxove tekstove koje niste mogli pronaći da ste bog-otac. Bio je to dobar intervju, no bavili smo se samo događajima do 1941. i njegovim mlađim danima, dok smo kasnije razdoblje namjeravali obraditi drugom prilikom. Ali Bakarić se ubrzo razbolio i umro. Poslije intervjua sjedili smo i razgovarali, on si je natočio dva decilitra viskija i počeo pričati kako je 1946. imao problema s Markom Belinićem čiji su ljudi pokušali kamenovati Stepinca. Stepinac je u Zaprešiću namjeravao posvetiti jednu crkvicu, a Belinićeva ekipa gađala je kamenjem nadbiskupov automobil. Jedan kamen razbio je staklo i Stepinac ga je uzeo i kasnije čuvao kao dokaz kako se postupa sa svećenstvom. Crkva se žalila Bakariću koji je bio predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske, i dok je pio viski, koji je očito jako volio, ispričao mi je kako je na mrtvo ime kritizirao Belinića, a zatim otišao u Biskupske dvore i ispričao se Stepincu.
Kako je izgledala Televizija prije više od pola stoljeća kad ste počeli raditi?
Zapravo sam kao mladi praktikant 1964. došao na TV Zagreb, a dvije godine kasnije sam se zaposlio. Tadašnji Informativni program bio je malen, s dosta starih novinara kojima se nije dalo trčati okolo, dok sam ja volio odlaziti na teren. Osim toga, spadao sam među pismenije članove redakcije, a prije dolaska na Televiziju sakupio sam dosta iskustva kao suradnik Narodnog sporta i Večernjeg lista. Bio sam originalan, i kada bi se emitirao moj prilog, urednik bi rekao, “Aha, to je sigurno Kosovac”. Novinari trebaju iskočiti s nečime, umjesto da su poput svih ostalih u redakciji. Sve u svemu bilo je to fenomenalno vrijeme, i gdje god bi došla televizijska ekipa, svi bi nas radosno dočekali jer su željeli biti na televiziji. Bilo je svega, kao recimo kada se 1967. otvarala cesta od Jastrebarskog prema Krašiću, a vrpcu je prerezao Mika Špiljak, tadašnji predsjednik savezne vlade. Naša ekipa se izgubila i zakasnili smo desetak minuta, tako da je sve bilo gotovo. Nisam odustao i zamolio sam: “Druže Mika, je l’ možemo opet prerezati vrpcu pa da vas snimimo”, a Špiljak je rekao: “Razapnite vrpcu!”. Spremno je ustao, uzeo škare i sve ponovio. Danas je to nemoguće, ali u ono doba svi su htjeli biti na televiziji.
Radili ste u vrijeme komunizma i dugo bili jedan od čelnika TV Zagreb. Koliko ste tada imali slobode u stvaranju programa?
Dakako da je za komunizma vladala cenzura, ali pritajena. Svi su znali što se može, a što ne. Jednom su u brodogradilištu stradala četiri radnika, a Tito je primio nekog bezveznog ambasadora. Kao urednik Dnevnika, stavio sam tragediju na prvo mjesto, a Tita na drugo. Dođe direktor i ljutito premjesti Tita na prvo, a nesreću na drugo mjesto. Drugi put sam se još više zgranuo: umre John Wayne, a ludi diša zabrani nam objaviti makar i noticu o njegovoj smrti. Zašto? Zato što je glumio u američkim “Zelenim beretkama” o Vijetnamskom ratu! Kriminal, pa čak i prometne nesreće, isprva se nisu smjeli objavljivati!
Kako je išlo pokretanje TV kalendara koji živi i danas?
TV kalendar mi je od samog početka 1976. godine najdraža emisija, poučna i slikovno atraktivna. Uz nju sam mnogo naučio, vidio i čuo. Primjerice, o oslobođenju Zagreba. O tome mi je pričao Mika Špiljak, u to vrijeme sekretar Gradskog komiteta. On je 8. svibnja 1945. navečer džipom ušao u potpuno prazan Zagreb i vidio u Savskoj, gdje je i danas policija, rasvijetljene prozore. Vodili su se zadnji pregovori njemačkih generala i generalštaba JA o slobodnom odlasku njemačkih trupa i vojske NDH u Austriju. O tome je pao dogovor, pa borbi za Zagreb nije ni bilo. Špiljak mi je rekao zapanjujuće stvari: ti njemački generali godinama su dolazili ljetovati na Jadran o trošku SUBNOR-a.
Prije početka razgovora rekli ste da ćete nam otkriti neispričanu tajnu o oslobađanju Zagreba i o Bleiburgu, o čemu se radi?
Bacam rukavicu našim povjesničarima i za Bleiburg. Možete li zamisliti da jedan običan potpukovnik Milan Basta prima predaju stotina tisuća vojnika i civila? Ni u jednom ratu to nije bilo moguće. Basta je samovoljno i narcisoidno uletio u veliku igru. Na temelju dogovora iz Zagreba, nesretna je gomila trebala ući u Austriju gdje bi onemogućila svako napredovanje engleskih trupa, a partizani bi bez smetnji okupirali dijelove Koruške i Štajerske. Basta je zbog svog brzopletog izleta trebao biti strijeljan. U zadnji čas ga je spasilo to što je London prozreo Titove namjere i prepustio mu nesretne izbjeglice. Britanci su jednostavno zatvorili Bleiburg tenkovima i Basta je uskočio u povijest. No nikada nije, za kaznu, imenovan narodnim herojem zbog čega je kukao cijeli život. A Tito, odgojen kao Staljin, dao je posmicati desetke tisuća ljudi da mu ne bi smetali u uspostavi komunističke vlasti. Naravno, bez pisanih tragova. Interesantno je da sam jednom sreo Bastu i dugo smo razgovarali o svemu. Tada mi je rekao mnoge stvari o tom razdoblju i događajima.
VEZANI ČLANCI:
Vaše ime i jest malo neobično, Obrad... pa još Kosovac?
Znate li kako se ja zaista zovem? Moje puno ime glasi Obrad Anton Martin Kosovac, Anton po djedu, a Martin po kumu. Ljudi misle da imam srpsko ime, iako je Obrad starohrvatsko ime koje dolazi od riječi radost.
Vi ste i autor natpisa na nadgrobnom spomeniku predsjednika Franje Tuđmana?
Da, jesam. Kada je predsjednik Tuđman umro, zvao me njegov sin, pokojni Miroslav, i pitao za savjet kakav da natpis uklešu na grob. Bez razmišljanja sam ispalio: “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”. I tako je i bilo.
Koliko je istina da ste po nalogu tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana zabranili ulazak nepodobnim ljudima na HTV?
To je podla laž. Za takve poteze nisam imao ovlasti.
Je li vas Tuđman ikada nazvao i rekao da trebate nešto napraviti?
Zvao me iz zrakoplova u Pariz da u biografiju stavim insert iz skeča u Kerempuhu u kojem Tito i on nešto polemiziraju. Tuđman nikada nije imao neke direktive za nas, ali me jednom nazvao nakon vijesti tijekom dana. Uglavnom, urednik, pritajeni SDP-ovac, stavio je 40 sekundi nekog velikog događaja u predsjedničkim dvorima i prilog od minute i pol o nekim lokalnim SDP-ovim sastancima. Tuđman je bio jako nezadovoljan rasporedom i minutažom. Pitao me: “Kosovac, što vi to meni radite?” Tuđman je gledao svaki večernji Dnevnik bez iznimke. Međutim, nikada se nije miješao u uređivačku politiku na HRT-u.
Kada je nakon Tuđmanove smrti pobijedila koalicija na čelu sa SDP-om i Ivica Račan postao premijer, na HTV-u su vas degradirali. Jeste li to očekivali? Na kojoj ste funkciji tada bili i koje je bilo obrazloženje za vaše micanje?
Naravno da sam očekivao. Poslije izbora 2000. godine došao nam je u goste novi premijer. Račan je pio viski i nalakćen na stol zurio u mene: “Kosovac, mi ćemo te smijeniti”! “To je razumljivo”, rekao sam, “jer ste vi poznati po smjenjivanju poslije Karađorđeva”. Tada je mladi razbarušeni Račan u ime CK proveo čistku kadrova na RTZ-u. Mene su smjenjivali u dvije runde u pravoj antičkoj tragikomediji. U obrani sam rekao da sam sve radio prema Tuđmanovoj maksimi: sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što! “Upravo zato te mičemo”, uskliknula je tadašnja predsjednica novinarskog društva. Ujela me za srce. Poslije je postala ambasadorica, možda za nagradu! Sa mnom je i Tuđman otišao s HRT-a sve do dana današnjega. Tada je, nakon dolaska Račanove Vlade, smijenjeno 60 urednika. Ima jedna fotografija na kojoj plazim jezik članovima Vijeća HRT-a koji me smjenjuju. Od mene je tada traženo da dam ostavku i obećano mi je da ću postati urednik specijalnih projekata, a usput zadržati plaću. Odbio sam jer sam odlučio braniti svoj moralni i profesionalni integritet. U moje doba HRT je emitirao tri programa po 24 sata, gledanost je porasla deset posto i gledajući profesionalno, trebao sam dobiti nagradu, ali Račanu i njegovoj ekipi digla se ona stvar i smijenili su me iz političkih razloga. Ljudi su vidjeli moj otpor i desila se divna stvar: na Saboru HDZ-a ušao sam u Središnji odbor kao treći po broju glasova. U meni su vidjeli borca, a ne jednog od mnogih koji su kukavno pobjegli sa svojih funkcija. Ali ja sam novinar i kada sam nakon godinu dana dobio mjesto u TV kalendaru, odustao sam od politike.
Kako vam danas izgleda Dnevnik HRT-a? Kakav je u odnosu na konkurenciju?
U nekim je dijelovima bolji, u nekima lošiji. Trenutačno me nerviraju ogromna špica i naglasak nekih voditelja.
Dugogodišnji ste novinar i urednik, kako gledate na stalne sukobe i prepucavanja između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića? Je li to dio folklora demokracije ili nešto sasvim drugo?
Obojica se ponašaju kao dva pustopašna bikića na brvnu. Ili će pasti jedan ili obojica. Ocijenit će narod na izborima. A uvijek je tako bilo. Jer Hrvatska je poput rijeke: čas je usko guše hridi, a čas teče široka, mirna prema budućnosti. Dragi Hassane, meni je važno da ću ipak po nečemu ostati zapamćen: ja sam smislio praznik Dan domovinske zahvalnosti, pa mi pripada makar i mali rukavac te velike dugovječne rijeke, reče Obrad Kosovac i ode kopati zemlju za proljetno cvijeće...
VIDEO: Iznenada preminuo glazbenik Jurica Popović