Legendarni televizijski voditelj Saša Zalepugin preminuo je noćas u 92. godini života. Zalepugin je u nedjelju 16. listopada doživio moždani udar nakon čega su ga liječnici stavili u induciranu komu u KBC-u Rebro, no unatoč liječničkim naporima njegovo tijelo nije izdržalo. Njegova supruga Tihana otkrila nam je da ništa nije ukazivalo na to da sa zdravljem njezinog supruga nešto nije kako treba. Sve dok se odjednom nije iznenada srušio. Zalepugin je bio najpoznatiji kao tvorac, urednik i voditelj zabavne TV-emisije "Nedjeljom popodne" koja je bila najpopularnija i najutjecajnija televizijska emisija u povijesti Jugoslavije.
Svoj posljednji intervju za magazin Ekran Večernjeg lista Saša Zalepugin dao je u srpnju našem Toniju Volariću, a taj intervju prenosimo u cijelosti.
Svi dovoljno iskusni i na sam spomen imena Saše Zalepugina odmah će se sjetiti vremena kad su satima pratili televizijski program koji je vodio i uređivao. Naravno, prva je asocijacija termin snova, dakle četverosatna emisija "Nedjeljno popodne", kojom je postavio potpuno nove i za ona vremena pomalo revolucionarne standarde proizvodnje zabavnog programa. Druga asocijacija svih nas dovoljno iskusnih (nema smisla reći starih, iako je to istina) nezaboravni je noćni program TV Zagreb, jer mnogi su, bez obzira na to što bi sutradan eventualno bio radni dan, išli spavati tek nakon što bi taj programski paket završio. Dobro, neki od nas tek bi onda od djevojke krenuli na noćni tramvaj za drugi kraj grada. Gospodina Zalepugina ulovio sam na Hvaru, gdje svakog ljeta provodi po dva mjeseca, a na pitanje čime se bavi, iz njega je, umjesto TV voditelja i urednika, erumpirao – izumitelj.
Upravo u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu radim na znanstvenom potvrđivanju svog novog pronalaska. Naime, utvrdio sam da voda koja se podvrgne određenom postupku poprima drukčija svojstva, dakle počinje energenizirati sve čega se dočepa. Posadio sam dvije biljke, točnije sadnice graha. Jedna je zalijevana normalnom vodom, a druga tom energeniziranom. Ova druga biljka napredovala je, dakle rasla i razvijala se četiri puta brže. Taj se eksperiment ponavlja i provjerava po ne znam više koji put pa ću, kad se vratim u Zagreb, sličan pokus obavljati i na zemljištu Agronomskog fakulteta, kako bi to bilo i znanstveno potvrđeno. Tijekom dosadašnjih pokusa fotografirali smo razvijenost i izraslost jedne i druge biljke nakon deset pa nakon 20 dana i tako dalje i razlika je enormna. Otkrio sam da postupkom koji je, naravno, za sada tajna, mogu energenizirati bilo koju količinu vode bez ikakva troška. Dakle, cisternu vode kojom će se zalijevati neko polje u roku od jedne minute mogu energenizirati tako da će ta voda, kada se njome zalijevaju usjevi, poprimiti karakteristike i dovesti do rezultata koje sam spomenuo. Stručnjaci su već vidjeli moje prve rezultate, ali molili su da sada na Hvaru ponovim pokus još nekoliko puta kako bi se utvrdilo da nije riječ o slučaju.
Gledate li televiziju?
Naravno da gledam, televizija je, htio ili ne, postala sastavnim dijelom mene. Ona bi morala imati tri osnovne funkcije: informirati, educirati i zabaviti. Svaka bi televizija, bila ona javni servis ili komercijalni kanal, trebala ispunjavati sva tri zadatka. Međutim, kad smo kod informiranja, pitanje je koliko je ono profesionalno i objektivno, koliko je pod utjecajem vlasti ili nekih lobija i koliko se takvim utjecajima može othrvati. Tu laganu prednost imaju komercijalne televizije. Jer, priznali ili ne, HRT je uvijek, od Centralnog komiteta pa do danas, politika pokušavala kontrolirati, jer je televizija moćan alat. Svaka vlast je više ili manje pokušavala postići da njezin čovjek upravlja HRT-om, da se promoviraju njezini interesi. Ipak, ne treba samo kritizirati, jer praksa od mojih vremena, kad smo za program TV Zagreb nabavljali najkvalitetnije, posebno BBC-jeve serije, djelomično je nastavljena i danas pa HTV prikazuje neke izvrsne dokumentarne filmove koji spadaju u sam vrh televizijske proizvodnje u svijetu.
Dobro, no koliko može biti objektivan informativni program u kojem možete kupiti prilog u petoj minuti dnevnika komercijalne televizije?
E vidite, upravo je to ta nezgodna strana komercijalne televizije. Komercijalizacija ima svoju cijenu i bez nje takve televizije ne mogu živjeti, meni je to jasno.
Koliko je novinarova ili voditeljeva pojava ključna da bi mu gledatelj vjerovao?
Upravo mi se to pitanje nametalo tijekom cijele moje karijere. Stalno su me pitali kako to da me ljudi žele gledati. Ja sam rekao da sjednem pred ekran i gledam zanima li me to što vidim i koliko. Onda sam shvatio da me mnoge stvari zanimaju, recimo teatar. Ali previše mi je ako se o njemu govori sat vremena. Ali ako mi netko servira petominutnu informaciju o teatru, ja ću je rado "pojesti". I onda sam shvatio da je samo pitanje da se na televiziji kao moćnom mediju gledatelju ponudi veoma široka paleta informacija o različitim temama. Od religije do politike, od medicine do tehnike. Dakle, otići u različita područja i o svemu nešto reći u pet minuta. Što kraće i što jednostavnije nešto objasniti. Osim toga, osoba koja to govori mora biti takva da će je rado netko "primiti u svoj dom". Neće ih nervirati kako govori ni kako se ponaša ili odijeva. Drugim riječima, mora se sroditi s onima s kojima komunicira putem ekrana, biti nepristran, uvijek pristojan i dati gledatelju mogućnost da razmisli o tome što si rekao i da ti počne vjerovati. Kod mene je bilo iznimno važno upravo to da gledatelj vjeruje u to što mu govorim. Sjećam se da su za legendarnog Zvonka Leticu govorili da bi njegovom pojavom na ekranu ljudi pomislili da počinje svjetski rat. Iznosio bi vijest dramatično u pozitivnom smislu i zainteresirao gledatelja da čuje što mu to želi reći. Stalno morate voditi računa o tome da to što govorite sluša netko tko sjedi doma na kauču i tko će vas slušati ako ste mu simpatični, ako govorite istinu i ne pokušavate njime manipulirati. On će manipulaciju vrlo brzo prozreti.
Učili ste od iskusnih i pametnih, znam da ste fascinirani voditeljima BBC-ja, CNN-a ili RAI-ja?
Pa to su ljudi sa savršeno uvjerljivim načinom interpretacije onoga što mi žele reći. Kad njih gledam, ne osjećam nikakvu stranačku, političku ili bio kakvu drugu kompromitiranost ili korumpiranost. Puno sam pratio kako recimo Pippo Baldo komunicira s gostima i publikom u studiju i tako pomalo napredovao.
Kako to da ste rođeni u Sarajevu, a školovali se u Pazinu?
Bio sam u Sarajevu do šestog razreda gimnazije, a onda je nakon Drugog svjetskog rata moj otac kao inženjer elektrotehnike bio premješten u Pulu, jer se iz tog grada iselila većina stanovništva, uglavnom Talijana. Radio je na projektima, a i kao predavač na pulskoj školi. Kako hrvatska gimnazija nije postojala u Puli nego u Pazinu, otišao sam tamo i završio srednju školu. Nakon toga sam s ludom idejom da postanem filmski redatelj otišao u Zagreb. Ali brzo sam odustao jer sam shvatio da je konkurencija golema. Počeo sam se baviti obrazovanjem odraslih pa sam postao rukovoditelj Centra za kulturu Radničkog sveučilišta "Moša Pijade" u Zagrebu. Postao sam poznat po tome što sam u to vrijeme uspio organizirati mnoštvo radnika, njih više od 20 tisuća, kako bi išli u kina, kazališta i na izložbe. Sve zahvaljujući posebnim animatorima koji su ih u njihovim sredinama poticali da čitaju, posjećuju kazališta i tako se obogaćuju. Osim toga bilo je poslijeratno vrijeme, mnogi ljudi nisu imali formalno obrazovanje pa je odraslim ljudima trebalo dati do znanja kako će shvatiti nešto što im se pruža bilo u literaturi, filmu i tako dalje. Na tom sam se poslu istaknuo i, u jednom trenutku, kao član Savjeta za kulturu grada Zagreba na jednom od sastanaka oštro napao Televiziju Zagreb. Bila je ondje i gospođa Zora Korać, koja je bila izvanredna televizijska djelatnica i koju jako cijenim, pa sam rekao da po istraživanju mog Radničkog sveučilišta velika većina radnika ide spavati oko 21 sat kako bi u pet sati mogli ustati i krenuti na posao. Pitao sam zbog toga okupljene kome emitiraju program koji počinje Dnevnikom u 20 sati, nastavlja se političkom emisijom, a tek oko 21 emitirali bi neki film.
Napad katkad ima smisla?
U dvorani je nastao šok, ali nakon toga su me pozvali da dođem raditi na Televiziju Zagreb. Došao sam 1966. iako o televizijskom programu i njegovoj proizvodnji nisam imao pojma. Ali išao sam od čovjeka do čovjeka i ispitivao kamo vodi neki kabel, kako su povezane kamere, informirao sam se na sve načine uključujući čitanje dosta knjiga koje su u to vrijeme bile dostupne u svijetu. Uskoro sam postao urednikom "Panorame", pa onda 1968. i urednik Kulturnog programa, gdje su bili Vlado Gotovac, Irena Vrkljan i mnogi danas poznati, nažalost i neki pokojni televizijski ljudi. Nastavio sam okupljati najkvalitetnije ljude koji mogu prenijeti svoje znanje gledateljima. Od Radovana Ivančevića i Glihe, kad je bila u pitanju likovna umjetnost, općenito jako je mnogo ljudi surađivalo u prezentaciji programa.
Dvije ste godine, od 1971. do '73., bili i urednikom Zabavnog programa?
U tom sam programu pokušao pronaći nešto što će odskakati od tadašnjih normi koje su podrazumijevale zabavu. Recimo, jedna od stvari koju smo pokrenuli je skrivena kamera s Dragom Bahunom. Lansirali smo mnoge za ona vremena nove televizijske forme. Međutim, moram priznati, dosadilo mi je biti urednikom i tražio sam svoju emisiju. Kad su pitali što bih to htio, rekao sam da mi daju višesatni termin u nedjelju poslijepodne da pokušam nešto napraviti. Rekli su mi da nema šanse da će me netko gledati u tom terminu. No tvrdio sam da će gledati ako bude imao što i lansirao mozaičnu emisiju.
Da. Nije takva mozaična emisija bila do tada neviđena forma u svijetu, ali odlučio sam prezentirati teme u prilozima koji nisu smjeli biti dulji od pet minuta. A za to je trebalo naći sugovornike koji će u tom vremenu biti u stanju reći što hoće. Važna je bila priprema intervjua, koliko sam samo puta morao sjesti s nekim profesorom ili doktorom i objasniti da me od svega o čemu bi oni nadugačko razgovarali zanima samo to i to. I kad sam uspio dobiti to da mi ljudi jednostavno i koncizno govore to što znaju i čime mogu fascinirati gledatelje, onda sam postigao to što sam htio.
Mnogi su mi glazbenici rekli da im je na početku karijere bilo teško dobiti termin u "Nedjeljnom popodnevu"?
Ah, mnogi su me optuživali da privatiziram program jer neke zovem, a neke ne. Ja sam rekao: "Gledajte, ako ja pozovem Gabi Novak i Arsena Dedića i molim da samo uz klavir uživo otpjevaju neki njihov hit, to je za mene uspjeh. A na playback mogu i ja pjevati". Inzistirao sam na kvaliteti, nikad nisam išao u narodnjački kompromis. Bio sam u životu i direktor Lada pa vrlo dobro znam što je izvorna narodna glazba i pokušavao sam uvijek pronaći najkvalitetnije zagorske i najbolje dalmatinske pjesme, drugim riječima lansirao sam biser narodne glazbe, a novokomponirane me nikada nisu zanimale. I onda su neki pisali: "Divna vam je emisija, ali zašto nemate, recimo, Lepu Brenu?"
Mnogima je vaša emisija bila neka vrsta prozora u svijet...
– Često su je tako nazivali, a znate zašto? Pa vi ste u to vrijeme imali samo dva programa, prvi i drugi. Ja sam zajedno s kolegama pokušao pronaći izvore i načine kako se domoći kvalitetnih dokumentarnih emisija ili serija koje su u to vrijeme bile skupe. Mnogi još pamte Davea Allena. Pa pazite, on je snimio devet serija, ali ja nisam pustio cijelu jednu epizodu koja traje sat vremena, mi smo iz toga izvukli deset šala i pobacali ih kao bombone u "Nedjeljno popodne". Tako da su ljudi čekali kad će uslijediti sljedeći vic ili crtić, koje smo slično rezali iz većih cjelina. Moj prijatelj pasionirani je planinar i pričao mi je da su za jednu nedjelju dogovorili odlazak na Sljeme, ali i uključili televizor. Sin je inzistirao da krenu malo kasnije da vidi neki dio moje emisije, supruga je pak htjela pričekati neki drugi dio pa su na kraju s ruksacima na leđima dočekali kraj emisije. Eto to je bilo važno, da svatko pronađe nešto zanimljivo za sebe.
Kako ste pred mikrofon doveli Franka Sinatru?
Ja sam znao da je on veliki protivnik davanja intervjua jer su ga, kao što je danas poznato, novinari optuživali da surađuje s mafijom. Bio sam u Americi radeći emisiju o predsjedničkim izborima. Sprijateljio sam se s Hubertom Humphreyem (bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država i kandidat za predsjednika, op. a.) i sedam dana proveo s njim u njegovu zrakoplovu. Tako sam ga i intervjuirao i pitao hoće li, postane li predsjednikom SAD-a, prekinuti rat u Vijetnamu. Bio je u šoku, ali i obećao je da će mi za nekoliko dana dati odgovor. I stvarno, nekoliko dana poslije u velikom studiju u San Franciscu imao je intervju i prvi put obećao da će, ako bude izabran za predsjednika, obustaviti rat u Vijetnamu. Kad je završio taj intervju, on izlazi iz studija, prilazi mi i pita me je li održao obećanje. A uz njega je stajao Sinatra, ja viknem snimatelju da okrene kameru prema njemu i Sinatri kažem da ga ne pitam kao slavnog pjevača, nego kao čovjeka i američkog građanina za koga će glasati i zašto. Nije mogao reći da ne želi reći i dulje mi je objašnjavao zašto će glasati za Humphreya i za Demokrate. Nakon toga su kolege novinari navaljivali da im dam tu izjavu, ali nisam i ta izjava postoji u arhivi HRT-a.
Jeste li u karijeri bili pozivani na "pranje" kod pretpostavljenih, tada komunističkih dužnosnika?
Pozivali su me tadašnji urednici programa pod optužbama da sam u goste zvao neke ljude koji nisu bili po volji vlasti ili tadašnjoj upravi. Morao sam često objašnjavati da ljude zovem zato što su zanimljivi sugovornici. Ima tu i zgodna priča oko Jure Bilića, jednog od vodećih komunističkih dužnosnika onog vremena. On je u jednom trenutku uvodio neki ekonomski program u Jugoslaviji. Njegovi su suradnici zvali da dođe na televiziju opširnije prezentirati taj program, ponudili su mu odmah informativni program, ali je on inzistirao da dođe kao gost u "Nedjeljno popodne". Dao sam mu neko kratko vrijeme da iznese što ima, ali navukao sam bijes urednika informativnog programa jer sam im "oteo" važnog gosta.
Jeste li 1978. nadrasli vlastitu kuću i zato mnogima smetali?
Upravo tako. Najveće sam neprijatelje imao u vlastitoj kući. Pa pazite, ja sam u jednoj anketi popularnosti tada popularnog lista Nin bio peta najpopularnija osoba u Jugoslaviji nakon Tita. A ta je popularnost mnogima smetala. Jedan se kolega žalio, ne želim mu spominjati ime, da oni u informativnom programu proizvode Dnevnike i o tome nitko ne piše, a čim se Zalepugin pojavi, sve novine pišu o tome. Najveće sam pritiske imao od ljudi koji su bili uz doktore, bilo da su bili njihovi pacijenti ili pak rodbina. Moljakali su da pozovem ovog ili onog liječnika, ali ja u životu nisam nikada bio bolestan, prema tome nije mi trebao doktor. No, naravno, radio sam ustupke, pogotovo kad je riječ bila o kvalitetnom doktoru. Tako sam, recimo, postavio pitanje kako to da u nekoj od naših emisija nije bilo mjesta za dr. Franciskovića, koji je presadio 80 bubrega. Pa nemojte mi govoriti da nije popularan, učinite ga popularnim, odajte mu priznanje za to što je postigao.
Uspjeli su vas izgurati, tri ste godine bili na čekanju, ali onda ipak dobivate novu emisiju?
Te 1978. odbio sam upute urednika da u "Nedjeljno popodne" počnem uvrštavati političke teme. To više ne bi bila moja emisija, nego bih postao samo produžena ruka informativnog programa. Rekli su mi da ću, ako je tako, tri godine biti "na ledu". I bio sam. Kad je za direktora došao danas pokojni Josip Gobac, zvao me da pokrenem novu emisiju, ali da se ne smije zvati "Nedjeljno popodne" jer su iz Centralnog komiteta protiv te emisije. Na to sam predložio da se emisija zove "Sastanak bez dnevnog reda". Radio sam zapravo gotovo istu emisiju pod drugim imenom.
Držali ste najgledanije termine, priznajte mi je li bilo "nemoralnih ponuda" i pokušaja mita?
Apsolutno. Na primjer jedan mi je pjevač došao i pitao koliko bi koštalo da ga pozovem kao gosta u emisiju kako bi predstavio nove pjesme i album. Rekao sam mu da to vrijedi 200 tisuća dolara. Ostao je u nevjerici, a ja sam mu rekao da bih, kada bih uzeo taj novac, dao otkaz na televiziji i otvorio dućan. Naravno da je bilo takvih ponuda jer doći u moju emisiju nije bilo lako. Na to se čak jednom požalio i Mišo Kovač. Inzistirali smo na kvaliteti. Pa ja sam u zagrebačkom "Nedjeljnom popodnevu" predstavio Rokere s Moravu, ne beogradski studio. Ja sam otkrivao neke, postali bi popularni tek nakon gostovanja u mojoj emisiji. Neću nikada zaboraviti da me jedna kolegica tijekom Dubrovačkih ljetnih igara pozvala da poslušam jedan duo koji svira u uskoj dubrovačkoj uličici. Predivno su pjevali, odmah sam ih pozvao u emisiju, a bili su to Buco i Srđan. Nakon toga postali su popularni, prije svega jer sam imao nos za kvalitetu.
Pred kraj karijere uređivali ste famozni noćni "Program plus"?
To je bio posao za koji više nisam bio plaćen, ali uživao sam birajući strane serije koje sam viđao po festivalima. Dijelom je taj program bio gledan i zahvaljujući mojoj prethodnici Mignon Mihaljević, koja je tražila kvalitetne serije, pa sam nastavio njezinim stopama. U tom ste programu mogli vidjeti BBC-jevu seriju "Alo, alo" i mnoge druge.
Mnogi su to pitali i tadašnjeg direktora Antuna Vrdoljaka. Objašnjavao je to na najrazličitije načine, od kojih nijedan nikada nisam shvatio. Šaptalo se da je pravi razlog bio što sam nekada bio član Saveza komunista. Pa zamislite kada bi to stvarno u ta vremena bio kriterij. I tada sam vidio tko mi je prijatelj, a tko nije. Pa neki su okretali glavu od mene bojeći se da ih slučajno ne ocrnim u očima onoga tko me izbacio. Još je jedna stvar ovdje jako važna, primjerice, postoji vjerojatnost da će se vrhunskom 66-godišnjem kirurgu pomalo početi tresti ruke. On više ne može operirati, ali može biti mentor sa svojim znanjem, iskustvima i savjetima.
Otišli ste, ali niste stali?
Pokrenuo sam, među ostalim, Kanal Ri u Rijeci, pa sam u Sloveniji radio kao mentor za njihovo "Nedjeljno popodne". S Oliverom Mlakarom i Mićom Orlovićem radio sam "Nedjeljno popodne" na Televiziji OBN i putovao svake nedjelje u Sarajevo. Dakle, samo sam htio dalje raditi svoj posao.
Kako ste se nosili s popularnošću?
Ma mnogi današnji voditelji misle da su jako važni, a trebali bi biti važni ljudi s kojima razgovaraju. Voditelj, pa i ja, bili smo samo posrednici koji smo gledatelju prenosili ono što su gosti imali reći. Ego u tom poslu ne vodi prema dobrom završetku.
I prije nego što ste upoznali suprugu (Tihana Harapin Zalepugin, poznata hrvatska modna agentica, op. a.), organizirali ste stotinjak modnih revija. Odakle taj interes za modu?
Nekada su u Trogiru i na Hvaru održavane velike priredbe s modelima dvadesetak svjetskih dizajnera i osamdesetak vrhunskih manekenki. Ja bih tada režirao te modne revije i od tada su me ljudi zvali za takve angažmane. Radio sam jednostavno i efektno, tražio sam od manekenki da mi ne glumataju na sceni, nego da budu ono što jesu. Jer nisi ti plaćena da tebe vide, da se ti smiješ ili namiguješ nekome u publici, nego da predstaviš model koji nosiš. Ako je manekenka dobra, može obući vreću, ali ona će na njoj dobro stajati jer ima osobnost. To sam tražio i uspijevao dobiti pa su me ljudi tražili da im radim modne revije.
Do neke vas je mjere proslavilo i kuhanje?
Radio sam više od 200 epizoda serijala "Male tajne velikih majstora kuhinje" sa Stevom Karapandžom. U tom sam hobiju uživao.
Nazove li vas netko od mlađih danas za savjet?
Samo stariji kolege, mladi ne.
Nemojte se ljutiti, ali vi ćete za nekoliko dana, točnije 18. srpnja, napuniti 91 godinu. Pa kako ste ovako vitalni?
Možda je to malo i genetska predispozicija, ali ja vam imam sposobnost razlučiti što je za mene dobro. Ne unosim u organizam ništa što bi mi štetilo. Prije svega, svako je voće dobro došlo organizmu. Nije tajna da svako jutro izmiksam voće koje je u tom dijelu godine na raspolaganju, natašte pojedem tu vitaminsku kašu. Ne sjećam se kad sam bio prehlađen ni imao neke upaljene angine i tome slične boleštine.
VIDEO Kralj Charles III. prekida tradiciju dugu 185 godina i želi napraviti nešto potpuno drugačije
Prva izjava: "Inzistirao sam na kvaliteti, nikad nisam išao u narodnjački kompromis" A potom: "Inzistirali smo na kvaliteti. Pa ja sam u zagrebačkom "Nedjeljnom popodnevu" predstavio Rokere s Moravu, ne beogradski studio". .... Proturječno.