Povlačenje iz svijeta showbusinessa samo je pridonijelo proporcionalnom povećanju mita slavnog glazbenika

Još jedan veliki box set Boba Dylana pojavio se na 50. godišnjicu Dylanove američke turneje s grupom The Band 1974. godine, sa čak 27 diskova s turneje koja je trajala samo šest tjedana i na kojoj je Dylan odsvirao 30 koncerata u 42 dana, negdje i po dva na dan, popodne i navečer. U današnje doba velikih turneja i zvjezdomanije, treba se podsjetiti koje je sve potrese izazvalo prvo Dylanovo koncertno putovanje u osam godina, koliko ga nije bilo od prethodne turneje (također sa The Band) 1966., nakon koje je (navodno) pao s motora i povukao se iz javnosti.

Povratnička turneja 1974. promotora Billa Grahama bila je "medijski festival" koji je slavio Dylana kao najznačajnijeg rock glazbenika; milijuni ljudi pokušali su doći do ulaznica, a samo na koncertu u newyorškom Madison Square Gardenu u publici su bili bili mnogi slavni, Dick Cavett, Joko Ono, Allen Ginsberg, Shirley MacLaine, kćerka Woodyja Guthrieja Nora, Jack Nicholson, mladi i stariji Kennedyji, Paul Simon, diskografski mogul Atlantic Recordsa Jerry Wexler, Jac Holzman iz diskografske kuće Electra i mladi David Geffen koji je tada pokrenuo diskografsku kuću Asylum Records, za koju je Dylan objavio svoj friški album "Planet Waves".

Glad za Dylanom nakon osam godina koncertne stanke bila je ogromna; od 1966. nastupio je uživo samo dva puta, na britanskom Isle of Wight festivalu 1969. i 1971. na humanitarnom "Koncertu za Bangladeš" Georgea Harrisona u New Yorku. Ta 1974. bila je prilika za povratak, ali i ogromnu zaradu. I sam Dylan u jednom intervju rekao je da se za turneju odlučio kako bi pokazao da i Amerikanci mogu raditi velike rock turneje, a ne samo gostujući Britanci poput Rolling Stonesa, The Who i Led Zeppelin. Ovih 27 diskova objavljeni su zahvaljujući važećim pravilima copyrighta, zbog čega neobjavljene audio snimke nakon 50 godina postaju javno dostupne, kao i slučaju ranijih Dylanovih copyright boxova sa snimkama iz 1963. i 1964. Mogu li svi koncerti na "Bob Dylan and The Band/The 1974 Live Recordings" (Columbia/Menart) biti jednako dobri? Ne mogu, ali mogu biti "blizu", a ujedno izuzetno zanimljivi kao mogućnost za provjeriti razlike i sličnosti između pojedinih izvedbi, što je kod Dylana uvijek najbolja zabava.

Preciznije, od 417 ranije neobjavljenih koncertnih snimaka, 133 pjesme su novomiksane sa 16 kanalnih vrpci, a ostatak dolazi s dvokanalnih snimki napravljenih na miks pultu tijekom samih koncerata. Razlika u kvaliteti zvuka je primjetna, ali razlike u inspiraciji i sviračkoj energiji praktično i nema, a postoji i zbunjenost količinom materijala koji tijekom razvoja turneje pokušavaju dešifrirati za najprimjerenije izvođenje. Ništa čudno znamo li da su The Band za instrumentima i na pozadinskim vokalima bili jedan od najboljih The bendova u povijesti, a s Dylanom su imali bogato iskustvo još s turneje 1966,, pa zatim snimanja albuma "The Basement Tapes" 1967. koji je objavljen tek nakon ove turneje, 1975. godine.

Kao i "Before The Flood", tadašnji dvostruki koncertni album na kojem je publika mogla čuti friške snimke, većinom napravljene na tri zadnja nastupa u Los Angelesu, s nekolicinom iz Madison Square Gardena. Na box setu "Bob Dylan and The Band/The 1974 Live Recordings" možete čuti sve što postoji iz te godine, osim samostalnih izvedbi The Banda koji su u međuvremenu, od 1969. i albuma "The Big Pink" (naziv kuće u Woodstocku u kojoj su snimali s Dylanom 1967.), objavili ukupno šest studijskih albuma i postali ime za sebe. Te 1974. The Band su svirali kao ludi; bila je to najveća rock turneja do tada, po najvećim dvoranama i stadionima, s opremom, razglasom i monitoringom koji niti izbliza nije bio na razini kasnijih tehničkih dostignuća. Neki misle da je Dylanovo "vikanje", tj, glasno pjevanje, dijelom posljedica i toga što su se glazbenici na pozornici lošije čuli iz monitora, a publike je bila glasna u odobravanju viđenog.

Sitniji problem je da je publike između pjesama "izrezana", kako bi koncerti stali na pojedini disk od 80 minuta. U suprotnom, sa stankama i govorancijom između pjesama, vjerojatno bi trebalo dvostruko više diskova, što ne bi bilo niti praktično niti jeftino. Nisu svi nastupi cjeloviti, jer ni ne postoje snimke svih, ali najčešće jesu, pa sa 18 ili 19 pjesama po nastupu kroz 27 diskova dobivate itekako dobru sliku onoga što su Dylan i The Band nudili. Dakako, osjeti se i razlika između početnih i krajnjih nastupa, što dodaje još više zanimljivosti izvedbama Boba Dylana, poznatog po volji da mijenja detalje pod svjetlima reflektora. Ukratko, ovo je prava izvedbena umjetnost u kojoj umješnost uključenih dopušta širok raspon djelovanja.

Primjetno je kako su The Band i Dylan na ovoj turneji bili ekstremno energični i ubrzali repertoar, do mjere da se čini kako Dylan ne može stići otpjevati sve tekstove u zadanom brzom ritmu. S druge strane, upravo ta energija najviše plijeni, iako se koji put čini da svi sviraju istovremeno, a takav bend svirača i pratećih vokala može izvesti puno toga. Dylan često briljira, pogotovo u akustičnim solo setovima gdje se čini da stare i nove pjesme dobivaju drugačija značenja protokom vremena, a neke pjesme koje je tada premijerno izvodio, poput "Nobody 'Cept You", službeno su objavljene tek 1991. na prvom disku iz sjajne edicije "The Bootleg Series" koja je tada započela.

GALERIJA: Pogledajte sve transformacije Maje Šuput tijekom zadnjih 25 godina, dosta se promijenila

Tadašnjih osam godina razmaka od posljednje turneje činilo se kao čitav život, ako ne i dva, s obzirom koliko se svijet promijenio od 1966., a i sam Dylan od 25 do 33 godine. Glen Brunman tada je u recenziji izveo dobar zaključak o Dylanovoj poziciji i očekivanjima publike: "Svaki put kad Dylan otvori usta govori nam koliko smo opako zeznuli u šezdesetima. Pokazuje nam što smo mogli imati, što smo propustili i možda, ali samo možda, još uvijek možemo postići".

Što je prethodilo turneji Dylana i The Band i zašto je bila dočekana kao "spasenje"? Najkraći odgovor bio bi da se dogodilo sve što se moglo dogoditi, ako ne i više. Za kontekst je bitno da su prvi šok za tvrdokornu Dylanovu publiku The Band i The Bob napravili na turneji 1966., koja je na tri kontinenta značila definitivno zbogom prošlosti. Uz sviračku pratnju tada još uvijek The Hawksa - kasnije preimenovanih u The Band - Dylan je dosljedno pokušavao sve što ga je učinilo slavnim ostaviti iza sebe, ali mnogi nisu bili spremni za ono što su čuli. Nakon SAD-a i Australije, svibnja 1966. turneja je dospjela i do europskih pozornica, a završni koncerti u Britaniji postali su središte mita i povika "Judo" koji od tada traje nesmanjenim intenzitetom.

Nakon što je izdržao pod pritiscima i zvižducima nekih iz publike - a neprihvaćanje nove, briljantno isporučene glazbe još je pogubnije djelovalo na unutarnji svijet autora - Dylan je mjesec dana nakon svršetka turneje i objavljivanja prvog dvostrukog albuma u povijesti "Blonde On Blonde", navodno, u motociklističkoj nesreći zamalo slomio vrat. Povlačenje iz svijeta show businessa samo je pridonijelo proporcionalnom povećanju mita. Kada se nakon povlačenja iz užarene javnosti vratio albumom "John Wesley Harding" 1968., radilo se o sasvim drugačijem Dylanu, novom preokretu za masovnu publiku koja će slične transformacije prihvatiti kao normalne tek desetljećima kasnije. Sklonost milozvučnom countryju na albumu "Nashville Skyline" dovela je i do studijske suradnje s Johnnyjem Cashom.

VEZANI ČLANCI: 

S pratećim The Band Dylan je ljeta 1969., nakon tri godine stanke, nastupio na britanskom festivalu Isle of Wight, nakon čega je čudnim konceptom dvostrukog albuma "Self Portrait" 1970. izazvao goleme nedoumice publike i kritike, pa je i Grail Marcus poznatu recenziju u magazinu Rolling Stone započeo riječima "Kakvo je ovo sranje?".

Nakon toga uslijedio je odličan album "New Morning", pa zatim izvrstan angažirani singl "George Jackson" kojim se Dylan vratio protestiranju, zbog čega se i pojavio kao glavna zvijezda na skupnom "Koncertu za Bangladeš" Georgea Harrisona u newyorškom Madison Square Gardenu 1971. Glazba za film "Pat Garret i Billy the Kid" s popularnim singlom "Knockin' On Heaven's Door", kao i mala Dylanova filmska uloga "Aliasa", produbila je zanimanje oko Dylana, a sjajan studijski album "Planet Waves" - Dylanov jedini koji se popeo na prvo mjesto američke top ljestvice - snimljen sa The Band, bio je idealna podloga za veliku povratničku turneju 1974.

VIDEO: Reperu P. Diddyju prijeti teška kazna zbog seksualnog zlostavljanja i trgovine ljudima