Kad god bi umrla neka značajna ličnost, netko tko je zadužio ovu zemlju, grad i narod, ili kada bi se iz živih ispisao netko od stalnih posjetitelja kultnog zagrebačkog lokala Charlie, a što je nerijetko bio upravo netko tko je zadužio zemlju, grad ili narod, za komentar se zvalo Ćiru Blaževića. On, osim što je dugo živio te tako upoznao sve one koji spadaju u ove gore dvije opisane kategorije, pa je o svima njima imao što reći te je to uvijek činio elokventno i dobronamjerno, i sam je jedan od tih stalnih gostiju Charlieja koji nas je sve zadužio.
Što učiniti, međutim, sada kada je - ne mogu vjerovati da se ovo zbilja dogodilo - umro Ćiro? Koga nazvati? Koga upitati za komentar, prisjećanje, kratki osvrt na lik i djelo za kojim u takvim trenucima postoji velika potreba? Barem netko da ispriča neku anegdotu...
Kome se, zapravo, možemo obratiti da nam objasni kako je uopće moguće da nas je Ćiro, taj vječni mladić – i to, nota bene, mangup (!) – a za kojega ni knjige rođenih u Travniku ne nude pouzdan podatak o datumu rođenja, zbilja napustio? Osobno, ni svetom Petru ne bih povjerovao kada bi mi rekao da ga je upravo vidio kako mu ulazi na vrata. Toliko je taj dan bio daleko od mene i toliko mi se, evo sada, čini nestvarnim.
Novinari su prvo okrenuli brojeve nekih od njegovih bivših, istaknutijih igrača, poput Šukera, Bobana i njegova kapetana iz mitske '82. godine Zeke Zajeca, a našlo ih se i nekoliko nadobudnih koji su okrenuli broj Velikog Žutog zlonamjerno očekujući neki malo drukčiji komentar, ali ono što su od njega mogli čuti nije bilo ni približno ono što su željeli dobiti. Prosinečki je, unatoč njihovoj međusobnoj povijesti, a koja je na mahove bila turbulentna, ali prečesto i prenapuhana, ponudio možda i najbolje objašnjenje njihova odnosa.
Iznimno ga je, kaže, volio i poštivao, a to se moglo vidjeti i prilikom svakog njihova slučajnog ili planiranog susreta u centru grada. Ono što se također moglo vidjeti, a što je važno istaknuti i ovom tužnom prigodom, to je da su ti osjećaji bili obostrani... Ćiro je Robija volio poput vlastitog sina!
Svi ti Ćirini sinovi koje su novinari odmah pohitali nazvati bili su složni oko jedne stvari: bez Šefa – kako su ga oduvijek zvali svi njegovi igrači, ali i mnogi drugi koji su imali taj privilegij da budu u njegovoj blizini – onaj rezultat iz Francuske '98. godine nikada ne bi bio moguć. A, Zlatko Dalić, također jedan od onih koji ga naziva Šefom, ali i naš najbolji igrač Luka Modrić, potvrdit će da bez tog Ćirina rezultata ne bi bilo ni ovih njihovih koji su uslijedili.
Rekao je to, uostalom, Modrić i prilikom dodjele Fifine nagrade za najboljeg igrača svijeta, a Zlatko Dalić – u trenutku svog najvećeg uspjeha u Katru – također nije zaboravio zahvaliti Šefu i odati mu sve potrebne zasluge pred najvećim mogućim auditorijem.
"Jeste li čuli Dalića?" nazvao sam Ćiru odmah nakon utakmice za treće mjesto da s njim podijelim to veselje, a kada sam shvatio koliko su ga te riječi dirnule te da nisam jedini koji ga zove jer su mu i drugi telefoni u pozadini neprestano zvonili, podijelio sam s njim i te suze koje su potekle s druge strane telefonske slušalice.
Bolest mu je do tada već uznapredovala pa su se i naša svakodnevna druženja, odlasci na kavu u Charlie te sve ono što smo posljednjih nekoliko godina zajedno poduzimali, a čega se sada uopće ne mogu ni sjetiti jer još uvijek nisam do te mjere postao svjestan činjenice kako ga sutra neću opet vidjeti ili čuti da bih o njemu mogao razmišljati u tom nekom prošlom vremenu i prisjećati se, znatno su se bila prorijedila. Telefonski smo se i dalje čuli svaki dan, ali viđao sam ga samo jedanput do dva puta tjedno kada bih mu došao u stan. Nedostajali su mu izlasci u grad da ga ljudi pozdravljaju, traže fotografiranje i ljube, u tom odnosu s rajom je uvijek bio najveći majstor i iskreno je uživao u takvom neposrednom kontaktu sa svojim navijačima, ali bio je svjestan da više nije u mogućnosti pružiti im onoga Ćiru kojega su oni očekivali i to ga je, kao čovjeka publike, strašno mučilo. Često je pričao kako je upravo on svoga oca Matu podigao iz kreveta te mu neposredno pred smrt ispunio želju da još jedanput prošeće čaršijom i baš zato mi je bilo drago vidjeti da je njegov sin Miro isto učinio s njim. Njihova fotografija iz jedne od posljednjih Ćirinih šetnji Zagrebom rastužila je mnoge koji prije toga nisu u potpunosti bili svjesni njegova stanja, ali mene je razveselilo vidjeti ga u šetnji jer sam znao koliko mu je, unatoč svim poteškoćama, to ipak značilo.
Eh da, skoro sam zaboravio, ni dečki iz '82., te mitske godine njegova najvećeg uspjeha, kako je on to uvijek isticao, a koje su novinari također pitali za izjavu, nisu bili škrti u pohvalama na račun svog Šefa i magije njegova bijelog šala. Prošlo je četrdeset godina od tog uspjeha, a svima su im sjećanja na te dane provedene uz Ćiru svježa kao da je to još jučer bilo kada su se po Karaki skrivali od njegovih iznenadnih inspekcija.
Džeko je, nadalje, na svojim društvenim mrežama napisao dirljiv oproštaj od trenera koji je za njega tvrdio da je bolji i od Ibrahimovića dok su ga svi drugi zvali klocom, a ni Didier Deschamps nije zaboravio tko mu je kao sedamnaestogodišnjaku u Nantesu oko ruke zavezao kapetansku traku. Lucien Favre, kojega je trenirao u švicarskom Lausanne-Sportu, zatim njegov napadač Raimondo Ponte iz Grasshoppersa, ali i Claudio Sulser koji mu je bio iznimno važan za osvajanje prvenstva Švicarske, javili su se da upute posljednji pozdrav treneru koji im je, kako kažu, bio poput drugog oca.
I kum se javio iz Međugorja. Spominje Harvard i Oxford na kojima se – navodi u svom kratkom, ali iskrenom prisjećanju – ne može naučiti ni približno kao što se to moglo od Ćire. Tu je Maminjo, nakon dugo vremena, ponovno u pravu!
Ćiro je stvarno bio najbolji učitelj, ali nije baš uvijek imao sreću sa svojim učenicima…
Biranim riječima od Ćire se oprostio i premijer Plenković. Zahvalio je najboljem ambasadoru Hrvatske zahvaljujući čijim sportskim uspjesima pročulo se za našu mladu državu. Tarik Filipović govorio je o predstavi koju je radio o Ćirinu životu, gradonačelnik Travnika o tome kako su ga proglasili počasnim građaninom, a Tereza Kesovija prisjetila se Prištine u kojoj ju je "trener svih trenera" nosio na rukama oko nogometnog terena.
Predsjednik države? Gradonačelnik Zagreba? Oglasili su se, naravno, i oni. Složni su po pitanju da je Ćiro legenda! Šteta samo što novinari nisu nazvali još nekoga iz Kine i Irana jer bi i oni, sasvim sigurno, imali mnogo toga reći o svom bivšem izborniku...
Mene, međutim, nema potrebe da bilo tko zove. Ni za komentar, ni za prisjećanje, a o kratkom osvrtu na lik i djelo ne govorim. Ili, ne daj Bože, da ispričam neku anegdotu. Drago mi je da su to svi ovi gore navedeni učinili jer, jasno, bilo bi nepravedno pa i nemoguće ne kazati sve ono što pripada ovakvom ljudskom velikanu koji je zadužio zemlju, grad i narod, a siguran sam da bi i Ćiro sve to sa zadovoljstvom slušao, ali ja sam ostao bez svog najboljeg prijatelja i tu je, kako bi baš njegovi Francuzi u ovakvim trenucima rekli, jedino šutnja imala svoje mjesto.
Nakon Ćire ostaje velika praznina u društvu općenito, ali ona praznina koja ostaje u svakom pojedinačnom životu ljudi koji su imali taj privilegij da ga upoznaju i da se s njim barem kratko podruže neće se nikada moći popuniti. Bio je, naime, velik trener ali još veći čovjek!