Zabranjeno pušenje potkraj prošle godine izdalo je 11. album koji su nazvali “Šok i nevjerica”. Album je sniman u Zagrebu, a na njemu autor pjesama i pjevač Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, na svoj zafrkantski način govori o aktualnim problemima i stanju u društvu.
Imam osjećaj da ste album nazvali “Šok i nevjerica” samo da bismo vas mi novinari mogli pitati zašto taj naslov?
Djelomično ima istine u tome, ali suština je da je bend s tolikom kilometražom podložan hipsteraju i seciranju svih vrsta. Ljudima je nevjerojatno da nakon toliko albuma imamo što reći. Bili smo svjesni da smo napravili dobar album, a to je teško u Pušenju s obzirom na očekivanja ljudi i sve ono što se snimilo u prethodnih 35 godina. Kad osjetiš da je ovaj album u rangu nekih starijih albuma, onda je to odlična stvar. A poznato je da su stare pjesme kao vino, što starije, to bolje. To vam je kao kad u Barcelonu dođe novi igrač pa se mora dokazati kraj Messija i Rakitića, a pritom rijetko dobije loptu. Taj naslov na neki način pokreće aktualne teme za bendove koji imaju dosta toga iza sebe.
Pa dobro, danas nije baš problem snimiti album. Kako je rekao Mišo Kovač, lakše je snimiti CD nego CT glave.
Dosta često suočavam se s tim pitanjem i ljudi očekuju da odgovor bude negativan prema internetu i novim tehnologijama. No, trebamo se prisjetiti električne gitare koja je izazvala revoluciju pravih gitarista. Taj instrument tretiran je kao pomagalo na kojem funkcioniraju priučeni glazbenici. U biti, rock i moderna glazba u fleksibilnom je odnosu prema medijima s kojima radi. Danas se ne traži neko veliko glazbeno znanje, isto kao što se nije tražilo 70-ih. Danas je vrlo važno za umjetnika da iskoristi što mu tehnologija daje. A tehnologija mu omogućava da ne mora znati note. Jedino je pitanje što će se dogoditi kad nestane struje.
Zanimljivo je da ste se na novom albumu vratili rock-izričaju s kojim ste počeli, a dodatnu notu dala vam je nova članica Lana Škrgatić na flauti.
Instrumentarij pridonosi komponiranju. Zbog toga smo na koncertni repertoar vratili i dosta starih pjesama. S druge strane, Lana odvlači dosta publike na svoju stranu tako da mene više ne vuku za nogavicu. Sad njoj dobacuju brojeve telefona i gledaju u nju.
Na albumu imate i dva dueta, sa Sassjom i Damirom Imamovićem.
Za pjesmu “Svjetla Sarajeva” imao sam ideju da citiram jednu antiratnu reklamu iz predratnog Sarajeva u kojoj se istodobno čuju zvukovi džamija, crkvi i sinagoga. Tehnički je to bilo teško izvesti a da se ne pretvori u kakofoniju. Onda sam se sjetio Damira Imamovića koji je jedan od najboljih pjevača takve glazbe u svijetu. U njegovu glasu imate sve te zvukove, i nisam se prevario. Njegovo sudjelovanje me impresioniralo. On je tu malu partituru snimao šest sati. Što se tiče Sassje, moje je mišljenje bilo da u Bosni i Hercegovini najbolje kotira jedna reperica, a to je u patrijarhalnoj Bosni i Hercegovini blasfemija. Ona je prava mala neutronska bomba koja nosi tu pjesmu i čini je efektivnijom.
Na albumu ste i vi opjevali “obećanu zemlju”, Irsku.
Irska je najbolji primjer onoga što ovdje priželjkujem. Ondje nema ksenofobije, podijeljenosti, i u vrlo kratkom roku postala je poželjna zemlja za sve ljude koji ovdje nisu mogli naći put do sreće. Time želim poručiti da bi i nama moglo krenuti.
Profesor ste povijesti, a diplomirali ste na temi odnosa službene politike prema supkulturi. Možete li usporediti stanje kakvo je bilo 80-ih s ovim sad? Ne čini li vam se da su danas mladi mekši što se tiče prosvjeda i interesa prema politici?
Život nije toliko težak da bi prosvjedi bili toliko radikalni. Standard je visok i što god mi mislili, danas više ljudi umre u prometnim nesrećama nego u ratovima i više ljudi umre od debljine nego od bolesti. Recimo, u Švedskoj je prosječni životni vijek 82 godine. Tehnologija i moderno vrijeme donijeli su određene koristi koje smanjuju tenzije u društvu. Danas je teško biti gladan da bi čovjek istinski doživio svoju tragiku i pokušao se boriti protiv nje. Naši su problemi hoćemo li dopustiti da nas elita pljačka, da se netransparentno obavljaju državni poslovi. Sa stanovišta egzistencije, to su više folklorna pitanja, više pitanja dostojanstva. Treća stvar, ulaskom u Europu u Hrvatskoj se otvorila mogućnost da se ljudi realiziraju negdje drugdje. Mladi idu u Irsku jer ne žele živjeti u ksenofobiji, s fašističkim ispadima, ne žele živjeti u nepotizmu i korupciji. Slično je i u Americi. Ako imate religiozni pristup, onda idete u Utu, gdje na benzinskim crpkama nigdje ne možete naći pivo. Također, možete otići u New York, gdje radite što hoćete. Također, želite li živjeti u okruženju ksenofobije i rasizma, onda idete u Mađarsku, a ako želite živjeti opušteno, idete u Dansku. U Sarajevu je dodatni motiv i dijaspora koja svake godine šalje goleme količine novca u državu. Svatko ima svog sponzora uz pomoć kojeg preživljava. No, bitna je stvar da preživljavanje prije sto godina i danas nisu ista pozicija.
Što mislite, kad bismo mi mogli postati jedna Irska, zemlja u kojoj se neće gledati tko je koje vjere i tko je ustaša, a tko partizan?
Gdje god ne postoji prava koncepcija i prava ideja, plivamo u populizmu. Biračko tijelo pokušava se dobiti ne na osnovi zapošljavanja i gospodarskog rasta, za što trebaju investicije i uređena država, nego na osnovi populizma, a to je puno lakše. Znamo svi da je Hrvatska 1945. bila podijeljena država. To je naša stvarnost, isto kao i u Španjolskoj. Međutim, upravo su Španjolci pravi primjer kako se to može prevladati. Ono što je Tuđman pokušao napraviti bio je jedini mogući put u ono vrijeme, ali mislim da je pristup ipak trebao biti selektivniji. U toj nekoj amnestiji svih postignuto je da su u tome izlaz našle mnoge povijesne ličnosti koje tu nisu trebale biti. U Njemačkoj je bilo 10 milijuna vojnika, ali ne možete amnestirati Hitlera ili Goebbelsa. Zločinci ni s jedne strane nisu poželjni u takvom društvenom procesu. Previše je toga dopušteno i u cijeloj toj priči našle su se neke društvene grupe kojima nije mjesto nigdje u svijetu. Tužno je da jedna Austrija štiti nas od naših radikala i naših ekstrema te zabranjuje relikte prošlosti koji zaista nisu na ponos. Hrvatska se ima čime ponositi. Nije sporno da je NDH za neke Hrvate bila rješenje poslije povijesnog procesa u kojem se nisu u onoj zemlji osjećali kao kod kuće. Međutim, zločini koji su počinjeni u to ime ne mogu nikada biti amnestirani zbog toga što su mnogi Hrvati vjerovali da je to prava stvar. S druge strane, ista je stvar i s komunizmom, bilo je i tu loših stvari, no zahvaljujući antifašizmu vraćene su Istra i Dalmacija, a zahvaljujući ZAVNOH-u omogućeno je i ustavno pravo na odcjepljenje.
Je li onda trebalo obaviti lustraciju?
U svakom slučaju da, ali to je vrlo ozbiljna tema za koju treba ozbiljna priprema. Mislim da lustraciju nije kočila socijalistička elita zaostala iz tog vremena, nego to što su neki tadašnji najveći hrvatski dužnosnici proveli određeni dio svoje karijere u HDZ-u. Lustraciju su onemogućili Tuđman i ljudi oko njega koji su u ratu napravili puno dobroga za Hrvatsku, pa ih se onda nije moglo lustrirati. Ali i ljudi, poput Perkovića, koji su u bivšem sistemu ubijali emigrante. Njima je nagrada bila da lustracije nije bilo. Takvi su ljudi aparatčici, korisni u svim sistemima.
Kako gledate na situaciju u Bosni i Hercegovini, pogotovo oko podjela unutar hrvatskog naroda? Vi ste nedavno imali problem jer se prosvjedovalo zbog vašeg nastupa u Mostaru?
Drago mi je da ste me to pitali jer sam baš prije Nove godine imao problema s hrvatskim narodom sklonim HDZ-u i hercegovačkom konceptu koji je potpuno legitiman. Problem je nastao zbog nekih mojih riječi koje su plasirane izvan konteksta. Prozvan sam zbog stava da poštujem specifičnu težinu HDZ-a, ali da nisu svi Hrvati u Bosni i Hercegovini glasači HDZ-a, pogotovo sarajevski Hrvati. Taj problem postoji još od rata. Svi znamo da je do Washingtonskog sporazuma došlo zbog sarajevskih, a ne hercegovačkih Hrvata. Da se njih pitalo, rat bi još trajao. Time je pokazano da hrvatski narod u BiH nije monolitan, i to je dobro. Ne vjerujem u sreću i demokraciju monolitnih naroda. Po mojem mišljenju, to je oksimoron. Prosvjedi Hrvata u BiH vezani su za gubitak izbora. U tom trenutku ne valja ni sistem ni izborni zakon. Prava je istina da sistem nije dobar. Nesklad administrativnog uređenja i ustava dovodi do takvih situacija. U Predsjedništvu BiH i po Ustavu bi morao biti građanski orijentirani predsjednik. Izbor Željka Komšića pokazuje da postoji ozbiljan broj ljudi koji ne razmišljaju nacionalno i takvih će ljudi biti sve više i više. Privreda, estrada i sport ne mogu funkcionirati ako su ljudi orijentirani nacionalno, pogotovo na ovako malom prostoru. Realnost Bosne i Hercegovine su građanski orijentirani ljudi. Pledirao sam na to da se ljudima pusti da razmišljaju svojom glavom. Koja je bit demokracije ako ja kao Hrvat uvijek moram glasovati za HDZ? Nemam ništa protiv HDZ-a. Ja sam sarajevski Hrvat i, usput, nisam glasovao za Željka Komšića, niti hoću, ali ostavite mi pravo. Ne glasujem ni za koga, ali simpatiziram Našu stranku. Ljudi koji razmišljaju građanski za mene uvijek imaju prednost pred onima koji razmišljaju kako tu ionako malu državu treba pretvoriti u tri još manje. Cijeli svijet ide u nevjerojatne integracije. Povezuju se Kina i SAD, a mi još tapkamo u 19. stoljeću i vrlo se perfidno kroz lokalnu zajednicu pritišće ljude. Četveročlana razdioba vlasti u BiH je po ustavu. Stvarnost je da je Bosna i Hercegovina zemlja Hrvata, Srba, Bošnjaka i svih njezinih građana. Čemu te podjele? Zašto Hrvat ne bi, ako je dobar stručnjak, mogao biti direktor u Banja Luci ili Trebinju?
Vratimo se vama. Vi ste, dakle, prije 10 godina diplomirali povijest, a još prije rata apsolvirali ste medicinu. Zašto niste završili medicinu?
Upravo zato što je počeo rat. Bio sam na cesti i onda je došla ta odluka da ostanem u Zagrebu. Tu sam našao vrhunski menadžment, Darija Viteza koji već 22 godine vodi bend, i vrhunskog izdavača Menart. Tu mi se život poklopio, a tu sam upoznao i suprugu. Potom se promijenio i fakultetski program, pa bih morao odslušati još jednu godinu.
Zanimljivo je da ste htjeli završiti psihijatriju, a šef katedre tada vam je bio Radovan Karadžić?
Da, on je bio šef katedre, ali je tada protiv njega pokrenut sudski postupak jer je prodavao uvjerenja o smanjenoj uračunljivosti. Nije mi predavao, ali njegov mi je potpis u indeksu.
Čuo sam zanimljivu priču da vas je na nastavak glazbenog djelovanja nagovorilo Hladno pivo. Čuli ste ih kako sviraju vaše pjesme i tada shvatili koliko je Zabranjeno pušenje ovdje popularno.
To je bio jedan od razloga. Nisam ništa snimio sedam godina i nisam bio svjestan koliko taj bend znači ljudima. Bio je rat i ljudi su imali prečih briga. Mislio sam da se ta priča ugasila i da nismo postigli uspjeh. Dolaskom novih generacija vidio sam da njima to više znači nego meni. Nisam htio snimati pjesme kao Zabranjeno pušenje, no ljudi iza Dallasa, koji mi je tada izdao album, kazali su da ja to mogu nazvati kako hoću, ali da je to pljunuto Pušenje.
Moram vas pitati i o Neleu Karajliću. Nakon puno godina, nedavno ste se vidjeli na sprovodu njegova brata. Što ste mu rekli?
Bila je to nevjerojatna scena koja je pokazala koliko je Dražen Janković bio velik i bitan čovjek za sve ono što smo radili. On je bio dobra duša tog pokreta, nikad dovoljno medijski apostrofiran. Zaista je bilo dirljivo kad su na sprovodu pustili “S one strane ulice...”, uvod koji je on napisao. Svima su potekle suze, iako su na sprovodu bili ljudi različitih opredjeljenja i svjetonazora. Takve stvari pokažu koliko su mali naši životi jer pred takvom veličinom nestanu sve inhibicije. Govorili smo o lijepim stvarima i to je dokaz njegove veličine.
Što je s filmom o Pišonji i Žugi? Počeli ste snimati, ali nikako da se to realizira.
Imamo problema s financijama, sve je skupo jer je retro, film epohe. Slično kao i za “Crno-bijeli svijet” trebate imati i stara vozila i ostale relikte vremena. S druge strane, očekivanja su velika, a mi ne želimo razočarati ljude. U Bosni i Hercegovini se mnogi filmovi ne završe, a mi to ne želimo doživjeti.
Država koju ne želi većina građana neće nikad biti građanska.