Prije 40 godina Bregović je htio biti politički aktualan kao Štulić, ali je Johnny bio bolji

Prije 40 godina, 15. siječnja 1983., Branimir Štulić ušao je u tonski studio u Frankfurtu snimiti album Azre "Kad fazani lete". Doduše, bila je to neka drugačija Azra, jer u postavi osim njega nije bilo nikoga iz trija koji je žario i palio prethodne tri godine. Sam Štulić, osim gitare, svirao je i bas gitaru, dok je bubnjeve snimio iskusni Srećko Antonioli, ranije član Parnog valjka.

U isto vrijeme Goran Bregović je s Bijelim dugmetom otišao južnije i istočnije, i u novim tonskim studijima u Skoplju počeo snimati album "Uspavanka za Radmilu M" Bijelog dugmeta. I on će uskoro promijeniti ekipu, jer bio je to zadnji album sa Željkom Bebekom na mjestu pjevača. Ta godina i ta dva albuma pokazala su brojne dodirne točke Štulića i Bregovića, a pogotovo je zanimljivo bilo da je Štulić krenuo modernizirati Azru, dok se Bregović s Dugmetom vratio klasici, tradicionalnijem zvuku nakon novovalnog albuma "Doživjeti stotu".

Ujedno, bila je to i godina kad su se najizravnije susrele autorske poetike Štulića i Bregovića. Naime, Bregović je očito pokušavao biti i politički aktualan kao Štulić zadnjih par godina kad je osvojio tržište bivše države, ali je Johnny na kraju prošao bolje. Još važnije, pokazao se boljim, taman koliko su Azrini "Kad fazani lete" bili bolji album od "Uspavanke za Radmilu M" Bijelog dugmeta.

Mada, ne zadugo, jer će nakon idućeg, "Krivo srastanje", krenuti veliki Štulićev autorski pad, a na ploči s Tifom krenuti visokokomercijalna i isplativa Bregovićeva epizoda s (ponovno) narodnjačkim Bijelim dugmetom koje je do kraja karijere 1989. dostizalo najveće naklade i punilo najveće dvorane. No, nitko od njih dvojice to još nije znao početkom 1983. Baš tada su Štulić i Bregović bili najbliži, pred sličnim kreativnim posrtanjem matičnih grupa, nakon čega je Johnny ostao u Nizozemskoj, a Bregović nakon odlaska Željka Bebeka i tri loša albuma Dugmeta završio u Parizu bez bivše države.

Početkom 1983. Štulić i Bregović bili su u sličnim pozicijama, pred skorim kreativnim posrtanjem matičnih grupa. Jedina radna veza među njima bio je rad na novim Štulićevim materijalima krajem 1982. u Sarajevu. Bregović je trebao producirati idući Azrin album "Kad fazani lete" i Štulić mu je desetak dana predstavljao nove pjesme. Zajedno su raspravljali o planovima kako snimiti album, a druženje dviju jugoslavenskih rock-zvijezda po Sarajevu završilo je kasnijim Bregovićevim preuzimanjem nekih ključnih Štulićevih ideja i očitoj politizaciji govora vođe Dugmeta.

Nakon tog druženja u Bregovićev rječnik, dotad manje poznat po jakim političkim izjavama ili angažmanu, naglo su se uvukle politološke opservacije o "pasivnom otporu", vidljiv utjecaj Johnnyjeva radikalnog šika, politizacija svega i svačega, ali i prepisane tekstualne fraze "padaju maske" i "zvona zvone", koje je Štulić imao pripremljene za idući Azrin album. Najkonkretniji dokazi Đonijeva utjecaja na Bregovića vidjeli su se u buntovnijim tekstovima pjesama "Polubauk polukruži poluevropom" i "Drugovi, drugarice" na Dugmetovu idućem albumu "Uspavanka za Radmilu M".

U vrijeme njegova snimanja početkom 1983. u Skoplju, ondje je služio vojsku Štulićev i Bregovićev kolega Jurica Pađen. Pađen se sjećao čestih druženja s Bregovićem i razgovora o suradnji sa Štulićem, kao i o naslovima u albanskim novinama, nakon čega je uslijedio efektan Bregovićev potez objavljivanja pjesme na albanskom jeziku u jeku nemira na Kosovu. No, pjesma "Kosovska" prije uozbiljavanja bila je manje politički intonirana, s refrenom "mrda guza k'o meduza". Godinu dana kasnije naslovna pjesma Azrina albuma "Krivo srastanje" po nekima je predvidjela raspad Jugoslavije, iako je bliže istini da je Štulić u suprotnosti s veselom reggae-podlogom mračno recitirao stihove o konfuznom stanju u državi nakon Titove smrti.

Do tog razdoblja Štulić je s Azrom, u nešto više od tri godine, snimio dva dvostruka, jedan trostruki i jedan jednostruki album, napisao i skladao više od sto pjesama koje je sam otpjevao i odsvirao dionice gitare. Već to ga smješta na izdvojenu poziciju u povijesti domaće rock glazbe, ali će na idućem albumu "Kad fazani lete" krenuti drugačijim smjerom. Moglo bi ga se nazvati i Štulićevim samostalnim albumom, s obzirom na to da ga je i snimio solistički, mada se Boris Leiner vratio na "Krivom srastanju".

Snimljen u Frankfurtu već krajem 1983. - a dijelom u Nizozemskoj u studijima Ante Cetinića, brata Meri Cetinić - "Krivo srastanje" je, kao i slično intoniran prethodni, također donio osuvremenjivanje tonske slike i pomak u kvaliteti zvuka, ali otprilike u tom vremenskom razdoblju definitivno je nestala nekadašnja "mala" Azra i pojavio se svojevrsni hard-rock bastard.

"Fazani" i "Krivo srastanje« bile su modernističke Štulićeve ploče na kojima su buduće boljke samostalnih projekata dobile temelje, prije svega u nadrealističkim tekstovima nemogućim za dešifriranje. No, usprkos tekstualnoj neartikuliranosti, "Fazani" i "Krivo srastanje" glazbeno i danas zvuči izuzetno svježe, pogotovo zbog jasne i koncizne svirke koja u pjesmama odlično zabilježenim u inozemnim tonskim studijima funkcionira poput bilo kojeg "vanjskog" sastava, što je i bila osnovna Štulićeva namjera pri (neuspjelom) osvajanju svijeta.

Suprotno tom Štulićevom manevru, Dugme se na "Uspavanci" premještalo iz novovalnog tabora i vraćalo na klasičniji teren, podcrtanim Bregovićevim tvrdnjama da publika nije prihvatila moderniziranu varijantu s prethodnog albuma "Doživjeti stotu". No, nakon tog klasičnog rokerskog djelokruga rada na "Uspavanci", uslijedio je još drastičniji prijelaz u folklorne vode "starog primitivizma" na idućim pločama, što je promućurnog Bregovića opet uzdiglo do statusa najtiražnijeg autora tadašnje estrade.

Odlazak Željka Bebeka zabio je posljednji klin u lijes "starog" Dugmeta, a nekadašnje eksperimente i uloga lokomotive koja je je scenu vukla naprijed Bregović je zamijenio retrogradnim modelom rada u kojem su najbitnije bile goleme naklade i svojevrsna anti-rokerska pozicija. Ukratko, "Uspavanka za Radmilu M" i "Fazani/Krivo srastanje" bili su labuđi pjev postava koje su u sedamdesetima (Dugme) i osamdesetima (Azra) izvele neusporedive proboje, ali pod stare dane rasitnile stečen kredibilitet. Bregović se donekle vratio u formu s posljednjim Dugmetovim albumom "Ćiribiribela" i popravio dojam kasnijom karijerom skladatelja filmske glazbe, dok je Johnny nepovratno potonuo u glibu nerazumljivo besmislenih projekata poput "Balkanska rapsodija" i "Balegari ne vjeruju sreći".