Helena Klakočar likovna je umjetnica, crtačica stripova, ime joj se redovito spomene pri svakom nabrajanju najznačajnijih hrvatskih i ex-jugoslavenskih autora, a naročito autorica. O njezinom crtanom romanu "Nemirno more", jednom od onih ključnih artefakata za razumijevanje svih razloga za odlazak u emigraciju 1991, mnogo se govorilo i pisalo u dvijetisućitima. Knjiga je, međutim, bila objavljena i u Srbiji, i u Sloveniji, prije nego što se našao Veljko Krulčić da je objavi i u Hrvatskoj. Što je bio razlog nevoljkosti hrvatske kulture prema Heleni Klakočar? Razloga nije bilo! I zapravo se nije radilo o nevoljkosti. Prije je to bio, kao što i inače biva, svojevrsni stupor: tupa i u biti nepopravljiva nezainteresiranost za sebe i za sve svoje.
Helena Klakočar (1958.) rodila se u Tuzli, u školu je pošla u Mariboru, gdje je živjela sve do kraja gimnazije, studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu, od 1992. živjela je u Nizozemskoj… Po majčinoj strani je iz Podgore. To je za ovaj strip važno. Žanrovski govoreći riječ je o knjizi kratkih crtanih priča, nastaloj po svjedočanstvima djece koja su se između veljače 1944. i ožujka 1946. (ili, u njihovom slučaju, osamnaest mjeseci unutar te dvije godine), skupa s obiteljima, a obično i cijelim rodnim selom, nalazila u zbjegu u pustinji na Sinaju. U zbjeg se išlo pred njemačkom ofenzivom, koja je uslijedila nakon pada Italije. Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske bio se povukao na Vis, veliki broj punoljetne muške čeljadi otišao je u partizane, ili je u partizanima već ranije bio, a neboračko stanovništvo organizirano je evakuirano, u razložnome strahu od njemačke odmazde. Neprijatelj se već nalazio pred sigurnim porazom, a Dalmaciju je nastojao osvojiti ne bi li osujetio savezničko iskrcavanje na istočnoj obali Jadrana. Ofenziva je istovremeno bila efikasna i besmislena, jer saveznici očito nisu imali ni potrebu ni namjeru desanta na Dalmaciju.
Najprije je zbjeg trebao poći na Vis, pa je trebao ići u južnu Italiju, pa na Siciliju, ali izbjeglica je bilo toliko da ih saveznici nisu mogli udomiti nigdje prije Egipta. U zbjegu se našlo 40.000 ljudi, najviše iz Makarske i Makarskog primorja. Do povratka doma za mnoge će proći pune dvije godine. A mnogi će, njih 715, ostaviti kosti na improviziranom groblju usred pustinje, koje će zatim, dvadeset i koju godinu kasnije, biti uništeno u egipatsko-izraelskom ratu 1967. Groblje su 1985. obnavljale ondašnje jugoslavenske vlasti, da bi 2003. hrvatske vlasti na mjestu nekadašnjeg groblja načinile mjesto sjećanja, s pločom na kojoj su uklesana imena svih 856 Dalmatinki i Dalmatinaca koji se nisu vratili iz zbjega.
Pripovijest o El Shattu velika je, reklo bi se konstitutivna legenda u identitetima bezbrojnih malih mjesta središnje Dalmacije i otoka. Neobičan i strašan događaj, u kojem istovremeno ima neke biblijske dramatike, ali i toponimike, kao i velike avanture odlaska, koja je i inače bila povijesno svojstvena ovim pečalbarskim krajevima. Nevolja je, međutim, i jad hrvatske kulture što legenda o El Shattu nije porodila nijedan značajniji književni tekst, roman, pripovijetku, pjesmu, niti je po ovoj slikovitoj i spektakularnoj epopeji snimljen film. El Shatt prošao je po rubu svih naših kulturnih interesa, sve dok generacija iz zbjega nije došla svome prirodnom kraju, i dok se sva ta velika svjedočanstva nisu pogasila jedno za drugim.
Helena Klakočar je na kraju tog vremena, iz svoje izmještene, iskorijenjene, lutajuće perspektive, ispričala i nacrtala svoju priču o El Shattu. Ustvari, ispričala je nekoliko priča djece koja su se našla u tom zbjegu - jer odraslih više nije bilo među živima - i te priče je sklopila u dokumentarističku cjelinu. Tako je nastala vrlo lijepa, narativno i slikovno upečatljiva crno-bijela crtana pripovijest, u kojoj je sačuvano začuđujuće i začudno mnogo od duha i smisla ove velike priče, uz koju smo početkom sedamdesetih odrastali u tim malim mjestima Makarske rivijere. Dok su njemački turisti u pionirskom naletu osvajali nedirnute plaže, konobe i nadograđene katove prvih armirano-betonskih nakazica, živa se ljudska povijest odvijala između Sutjeske i Sinaja. Jedni su bili na jednom mjestu, drugi su bili na drugom mjestu, a rane i žalosti i jednoga i drugog svijeta bile su žive. Helena Klakočar jednu je od crtanih priča posvetila kozi. U Drveniku, u Gornjoj vali, bila je 1972. još uvijek živa jedna baba, koja je i u vrijeme zbjega već bila stara, a od svega što se tad zbilo jedino nije mogla prežaliti kozu koju je ostavila kada se išlo na more, pa u Egipat. S jedne je strane neobično, a s druge tako prirodno da se ovakav motiv ponovi.
Ovaj bi strip trebao pročitati svatko tko je po bilo kojoj osnovi odozdo. Jedna od temeljnih hrvatskih knjiga o izbjeglištvu. Tiha, diskretna moć Helene Klakočar.
Svakodnevni život
Helena Klakočar ne bavi se velikom poviješću. Ili se, bolje rečeno, velikom poviješću bavi preko životne svakodnevice običnih ljudi. Na naslovnici njezine knjige plesni je par iz zbjega, u knjizi ima kino predstava, nogometa, nezaboravnih avantura jednoga djetinjstva, koje se od drugih djetinjstava, zapravo, i ne razlikuje. Zbjeg je nesreća za odrasle, i avantura za djecu. Jedinstvena i besmrtna, koja će ispuniti cijeli jedan ljudski život. Autorica je, vrlo vjerojatno, samo stjecajem okolnosti i protoka vremena svoju priču ispripovijedala iz dominantno dječje perspektive. Odrasli svjedoci odavno su, naime, već bili mrtvi kada je ona posegnula za El Shattom. Ali to je, mimo svih okolnosti, savršen način da se ispriča epizoda iz velike povijesti. Bez patnje, bez žrtve, bez velikih stradanja, bez svega onog kroz što se velika i autentična ljudska stradanja pretvaraju u laž.
Imena, znakovi
Još uvijek se i danas na pretposljednjim stranicama Slobodne Dalmacije mogu naći obavijesti o smrti i sprovodu poneke Sinajke i Sinaja, pa čak i Elšatke, koji preminuše, blago u Kristu, ispraćeni utjehom svih sakramenata, uljuljanim u vječni san vlastitih imena, po kojima neće biti nazvano nijedno više dalmatinsko dijete.