Puno je opravdanih razloga zašto svi, pa i premijer, pričaju o Netflixovom hitu

Uovoj dosta slaboj filmskoj godini nadali smo se da će zadnji adut barem donekle popraviti tu sliku. A istodobno najavljen je Netflixov film s Leonardom di Capriom i Jennifer Lawrence “Ne gledaj gore”. Međutim, najave nisu davale previše temelja takvim nadanjima, prema njima riječ je o prilično jednostavnoj priči o dvoje astrofizičara koji trebaju uvjeriti svijet da mu ne gine izravan pogodak asteroida koji ima potencijal da prouzroči izumiranje života na Zemlji. I pri tome nije bilo sasvim jasno o čemu će se točno raditi, ili barem hoće li to biti drama ili komedija i u kojem omjeru. Međutim, očekivanja su nadmašena, pa proteklih tjedan dana o filmu “Ne gledaj gore” svi govore, gotovo kao i kad se govorilo o “Igri lignje”. Kvragu, film je odmah pogledao i premijer Andrej Plenković, komentirajući ga u ponedjeljak pred novinarima, naznačivši pritom da je “Ne gledaj gore” doista adekvatan film za vrijeme u kojem živimo. Da se razumijemo, film Adama McKaya nije remek-djelo, pa samim time to nije ni njegov najbolji film, a isto se može reći i za Di Caprija i Lawrence.

Imali smo se pravo nadati nečemu barem korektnom, a onda se i veseliti kada je tako i ispalo jer McKay je izniman filmaš koji potpisuje naslove poput “Čovjekaiz sjene”, priču o američkom potpredsjedniku iz doba Georgea W. Busha Mlađega, pa “Okladu stoljeća”, što je već dovoljno za neku garanciju. I ispalo je da se McKay u svojoj dobroj maniri na satiričan i u više trenutaka sarkastičan i ironičan način obračunao s današnjim svijetom u kojem se kritičko razmišljanje kakvom smo učeni zadnjih stotinu godina pretvorilo u bizarnu kulturu sumnje u kojoj je ljude lako odvratiti čak i od vjerovanja u činjenice koje znače potpunu katastrofu. U “Ne gledaj gore” Leonardo di Caprio je dr. Randall Mindy, profesor na sveučilištu Michigan State, a njegova doktorandica Kate Dibiasky koju tumači Jennifer Lawrence pregledavajući podatke s japanskog teleskopa Subaru postavljenog na Havajima uoči kako se prema Zemlji kreće asteroid. Dvoje malo poznatih znanstvenika proračunaju da je riječ o nebeskom tijelu koje ima potencijal uništenja te da mu do Zemlje treba nešto više od šest mjeseci.

Iako tvrdnju potvrđuje i NASA te opasnost prepoznaje i njezin Ured za koordinaciju planetarne obrane (to doista postoji, ne brinite se), preostaje još izvijestiti i predsjednicu SAD-a Janie Orlean koju tumači Meryl Streep. I tu kreće prava priča jer to pokaže se da je to uvjeravanje neočekivano teško za dvoje znanstvenika koji nailaze na skepsu Orleanove i njezina sina Jasona, tumači ga Jonah Hill, koji joj je i savjetnik. Jer, eto, bliže se izbori pa ne valja dizati paniku ako stvari nisu 100 posto sigurne. Od ovog podatka kreće priča nalik na onu koju i sami živimo protekle dvije godine gdje se znanost, i u situacijama kada može biti najegzaktnija, dovodi u pitanje jer ‘nikada nije sve 100 posto’. McKay nije u ovom filmu tražio neku dubinu ili nastojao od gledatelja tražiti previše napora da sve shvati. Slično kao u “Čovjeku iz sjene” servirao nam je tragikomičan način na koji funkcionira današnji svijet, raščlanjujući glavne aktere ili krivce, već kako vam drago, a to su političari, neki mediji, društvene mreže, pohlepa, a onda i novitet u tom društvu koji gledamo zadnjih nekoliko godina, a to su superbogataši toliko moćni da zaokrenu politiku jedne supersile u najkritičnijem trenutku pod krajnje sumnjivim egidama. Mark Rylance tako tumači Petera Isherwella, jednog takvog lika koji je amalgam Elona Muska, Billa Gatesa i Jeffa Bezosa s dodatnim zaokretom. Kultura sumnje u nešto što sumnju nikako ne dopušta u “Ne gledaj gore” očitava se u odnarođenim političarima karijeristima/populistima koji su uspjeli razvodniti i takve osigurače stabilnosti poput vojske.

Vojni lideri, personificirani u generalu Themesu kojega tumači Paul Guilfoyle, nisu više uzori, već naprosto žicaju udio u državnim budžetima bez stvarnog utjecaja na politiku. Ili su, u slučaju Benedicta Traska kojega tumači Ron Perlman, samo marionete koje su vodile ratove za nečije ciljeve ostajući bez stvarne slave. Političari, pak, dokazuju kako sustav redovito zakazuje, kako oni koji često zastupaju održanje i uvođenje mehanizama kontrole često sami dokazuju da kontrole nad najvišim vrhovima vlasti često nema, naime nema poluge koja bi ih natjerala da rade ono za što su izabrani, čak ni u uvjetima izvjesne smrtne opasnosti.

Pogotovo ne ako se to ne sviđa onima koji imaju ključnog utjecaja na javno mnijenje, bilo zbog količine novca ili zbog platformi kojima upravljaju ili su njihovi vlasnici. Peter Isherwell objedinjuje današnje globalne megatajkune koji su, uvjerili smo se i u to, u mogućnosti uz pomoć tehnologije usmjeravati javno mnijenje u smjeru u kojem oni smatraju da je potrebnije, odnosno profitabilnije. Ovdje proizlazi da je njima bolje kockati se i sudbinom cijele Zemlje za profit. Ili će to učiniti mediji među kojima će uvijek biti onih koji će ići linijom manjeg otpora pa izbjeći lošu vijest u zamjenu za malo glamoura ili za pristup krugovima moći, sakrivši se ispod varljive parole borbe za opće dobro. Trebamo li dopuštati takve disrupcije s neizvjesnim ishodima jedno je od glavnih pitanja ovog filma. Sređena gotovo do neprepoznatljivosti, Kate Blanchett u ulozi Brie Evantee, voditeljice tabloidnog obiteljskog programa, gdje ispred kamere sjedi s Jackom Bremmerom kojega tumači Tyler Perry stereotip je trivijalizacije medija i njihove razvodnjenosti uslijed čega više ne mogu nikoga uvjeriti ni u što. Pa ni u izvjesnu propast svijeta. Jače su od njih, tako, postale društvene mreže, pa se na račun Dibiasky začas slažu brojni memeovi, a ona bude diskreditirana.

Sam dr. Mindy nađe se u ulozi posrnulog znanstvenika koji se ne može othrvati zavodljivosti reflektora pa i sam prestane promovirati ono za što se u životu školovao, a to je čvrst podatak i na njemu temeljeno znanstveno saznanje. Kada konačno pobjegne iz tog zagrljaja, prekasno je. Kada prazne priče lažnih proroka milijardera treba pretočiti u stvarnost, sve propada i Zemlja je izgubljena. Preživjet će samo odabrani, ali ne na nekoj Noinoj arci, već u skupo plaćenim kriogeničkim kapsulama na Isherwellovu svemirskom brodu koji se zapućuje prema najbližem dokazano nastanjivom egzoplanetu. No McKay ne propušta poentirati da ima pravde ili Boga, što vam je draže, i čovječanstvo plaća svoj danak za okretanje leđa stoljećima razvoja, a tome ne mogu pobjeći ni oni najbogatiji. Osim, naravno, jednog političara i njegovog smartphonea, ti su u filmu izdržljiviji i od bakterije. Svakako treba reći da je film na mahove i vizualno izuzetno atraktivan, a to se pogotovo odnosi na kadrove smaka svijeta. Sjajno je te trenutke posložio Adam McKay, toliko da se, htjeli-ne htjeli i u što god vjerovali, morate upitati trebamo li učiniti sve da budemo vinovnici takvih prizora. Jedan je od njih, pojavilo se to početkom tjedna na društvenim mrežama, i Zadar odnosno tamošnji Pozdrav Suncu koji je, čini se, izvučen iz nekog stocka. Film je dobio niže ocjene nego što je zaslužio, nije u rangu, primjerice, vrhunske satire “Smrt Staljina” Armanda Ianuccija, no čini se da je svoje glasove davala i ona struja koja je odlučila da znanosti više ne vjeruje. Svi ostali, ako to već nisu učinili, film svakako trebaju pogledati.