Na ekranizaciju najpoznatijeg djela Petra Hektorovića “Ribanje i ribarsko prigovaranje” čekalo se otkad je filma i u nikad neizvjesnijoj, 2020. godini konačno je dočekana. Uloga Petra Hektorovića pripala je Radi Šerbedžiji, koji je upravo zbog te uloge nominiran za najstariju medijsku nagradu Večernjakovu ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja godine. Koliko mu znači nominacija, u čemu je najviše uživao dok je pripremao ulogu, ali i stavljaju li mu uloge kultnih povijesnih ličnosti dodatan teret na leđa, proslavljeni glumac otkrio je u razgovoru za Večernji list.
U svojoj bogatoj karijeri dobili ste brojne nagrade i priznanja. Koliko vam znači nominacija za Večernjakovu ružu?
Svaka nagrada za umjetnost, pa čak i nominacija, jest svečanost. Za onoga koji je prima i onoga koji je daje i onih koji glasaju za nju. Nagrada je i relativna. Nikada nisi sasvim siguran da si je baš ti zaslužio, a kada je i ako je dobiješ, eto još jednog malog razloga da učiniš sebi i svojima neku malu svečanost... I da se osjećaš na trenutak kao dijete.
Što kažete na konkurenciju?
Nisam ih sve gledao. Samo Lanu Barić u Danilovu filmu “Tereza 37”. Ona je briljantna, a moj prijatelj Goran Bogdan toliko je divan i talentiran da ja navijam za njega. Osim toga, ovo je njegovo vrijeme.
Nominaciju ste zaslužili zbog uloge u filmu “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, u kojem tumačite glavni lik Petra Hektorovića. Što vam je bio najveći izazov? Jeste li se lako “poistovjetili” s likom?
Nije bilo lako. Igrati likove iz nekoga davnog vremena uvijek je poseban angažman. Treba razumjeti vrijeme u kojem se priča događa, proučiti običaje, navike. Trebalo je svladati starohvarski dijalekt. U tome sam najviše uživao. To je bio prekrasan jezik. Tako originalan i živ. Jezik kojim mi danas govorimo izmišljeni je jezik i ne izlazi iz naših pluća i grla na prirodan način. Pogledajte samo koliko je kajkavski jezik točniji i istinskiji nego ovaj naš kolokvijalni hrvatski jezik. A kad se tu dodaju još i neke novoizmišljene riječi, koje su naši novi lingvisti izmislili, to je da te glava zaboli...
Za ulogu ste nagrađeni i Zlatnom arenom, a mnogi koji su pogledali film smatraju da vam je ovo možda i najbolja uloga koju ste odigrali na našim prostorima. Slažete li se s time?
Nije na meni da sudim koja mi je od filmskih uloga koje sam odigrao (a ima ih više od 200) najbolja. Iako volim tu ulogu nesretnoga hrvatskog plemića i pjesnika Hektorovića, ipak mislim da je bilo nekih uloga koje sam u našem filmu odigrao jednako dobro kao na primjer: “Život je lep”, “Crveno klasje”, “Bravo maestro”, “San o ruži”, “72 dana”, “Povratak”...
U svojoj karijeri igrali ste brojne povijesne ličnosti, počevši od Nikole Tesle, utjelovili ste i Josipa Broza Tita, a sada i Hektorovića. Stavljaju li vam takvim ulogama dodatan teret na leđa?
Ne! Igrajući te poznate likove, glumac mora uvijek voditi računa da im udahne nešto životno i ljudsko. Ne valja kada im pristupamo kao da su božanstva. Pa i Hamlet je samo običan ranjivi čovjek sa svojim manama i vrlinama. A kada već spominjete te slavne ličnosti koje sam svojevremeno igrao, premda sam jako volio kako smo zajedno s našim sjajnim Edom Galićem sedamdesetih godina napravili TV-seriju o Nikoli Tesli, volio bih ponovno odigrati “starog Teslu” sada, sa svojim godinama i iskustvom. Tada sam imao samo 28 godina.
Osvrćete li se i danas na kritike i kako reagirate na njih?
Ne pratim kritike. I ne smeta mi ako su neke od njih i loše za mene. Dođavola, cijeli su me život uglavnom samo hvalili. Negativna kritika, ako je opravdana i promišljena, može biti i konstruktivna i korisna. Bilo je dana kada sam se zabrinuto pitao zašto me moj otac Danilo nikada u životu nije gledao kao glumca ni na filmu ni u kazalištu... Jednom sam ga to i pitao, a on mi je rekao: “Rade, to tamo je neki drugi čovjek, a ja hoću svoga sina onakvoga kakvog znam i kakvog volim...” Danas se ponosim tim njegovim stavom.
Krajem prošle godine snimili ste i novi album “Ne okreći se, sine”. Kakve su reakcije publike?
Još uvijek smo prvi na top-listama. Za jednoga staroga šansonijera to je velik uspjeh. Zaista sam počašćen što sam na albumu dobio pjesme svojih prijatelja i ljudi koje volim, a pjevao sam i duet s čarobnom Gabi Novak.
Kako preživljavate ova neizvjesna vremena u kojima živimo? Što vam pada najteže? Nedostaju li vam pozornica i živi kontakt s publikom?
Teško je neizmjerno, ali, čini se da su ljudi koji vode teatre uspjeli nešto učiniti i da ćemo se moći već uskoro, za nekoliko dana, pojaviti u našim sobama i da ćemo se moći družiti svi zajedno. I da će naš život ponovno biti normalan... Naravno, nikada isti jer poslije ove tragedije izaći ćemo, nadam se, ozbiljniji i odgovorniji za svijet u kome postojimo i za život koji živimo.
Ako Ruža završi u vašim rukama, znate li kamo ćete je smjestiti? Postoji li posebno mjesto u vašem domu na kojem držite nagrade i priznanja?
Ne postoji mjesto za nagrade u mojim stanovima i kućama. Moje nagrade su razbacane i samuju. Poneke su zbog stalnog seljenja završile u nekim starim koferima, u podrumima, na tavanima... Nagrade su dobrodošle u trenutku kada ih dobivate, ali, kako mi je govorio moj stari Krleža, treba ih zaboraviti onoga trena kada ih dobijete.
Živimo u vrlo neizvjesnim vremenima, no ako nam epidemiološke prilike dozvole da održimo Ružu u Hrvatskom narodnom kazalištu, koga ćete povesti sa sobom?
Bez dileme svoju unuku Anastasiju Gajić. I kupit ću joj novu haljinu da bude najljepša...
Baš sam se zabrino. Evo Radeta. Dobro je