Protekla godina za mnoge glumce bila je najneizvjesnija dosad. Međutim, glumica Daria Lorenci Flatz zablistala je nakon povratka u svoje matično kazalište, a sada je i nominirana za Večernjakovu ružu zbog uloge u filmu "Mater", koji je dobio brojna priznanja i nagrade. Kako gleda na to postignuće, što joj predstavljaju nagrade i koga će povesti na dodjelu Večernjakove ruže ako to dopuste epidemiološke mjere, odlučila nam je otkriti u razgovoru.
Kako ste reagirali na nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji za glumačko ostvarenje?
Jako sam se razveselila! Tim više što to uistinu nisam očekivala. Iza nas je godina koja je dosta nezgodna u širokom spektru smisla, a evo meni je donijela zapravo toliko nagrada i nominacija za film "Mater" i zaista mogu biti zadovoljna.
Kako biste opisali iskustvo snimanja filma "Mater"? Na koje je načine ta uloga bila teška i zahtjevna za vas?
Snimanje je bilo zahtjevno jer je trajalo dosta dugo, a bilo je specifično jer se dosta scena snima u jednom kadru i moj lik je prisutan u svakoj sceni i kadru. U tom smislu ta 43 dana snimanja zaista su bila zahtjevna. Međutim, bilo je i jako lijepo. Upoznala sam taj kraj, koji mi se strašno svidio, i osjećala sam se tamo kao doma, a tome su pridonijeli i ljudi koji s nama glume. Zbilja poseban doživljaj. Kao da ste ušli u nečiji život tamo. Na snimanju u dolini Neretve sa mnom su bili i moji klinci, mama i baka. Imali smo jednu čitavu seobu na drugi kraj Hrvatske i sve je to skupa ušlo u emotivnost mog lika.
Na tom filmu imali ste priliku surađivati i s pokojnom Verom Zimom. Kakve vas uspomene vežu za nju?
Vera je moja prva filmska "mater" (smije se). U "Oprosti za Kung Fu" jako me obilježila, općenito u karijeri. Osjećala sam se kao njena produžena ruka. S njom sam imala jednu posebnu vezu, a "Oprosti za Kung Fu" me stvorio i obilježio i ljudi me uglavnom znaju po tom filmu. To je isto bilo jako lijepo snimanje. Zanimljivo i intenzivno. Ureže vam se to i sjećate se toga. Poslije toga godinama smo se sretale, viđale i bile u kontaktu. Prepoznale smo se u tom filmu. Ona je bila baš čovjek. Obični čovjek. Mislim da je to jako bitno za jednog glumca. Drago mi je da se i u ovom filmu pojavila, premda nakratko. Svima nam je bilo bitno da je ona tu. U filmu nijedna uloga nije mala. Svaka osoba koja se pojavi tamo obilježi to djelo. Jako mi je drago da je bila tamo, jer tada smo se i posljednji put vidjele.
Film je među ostalim bio nagrađen na beogradskom FEST-u kao najbolji film regije. Koliko vam znače nagrade kao potvrda vašeg izričaja i rada?
Meni to jako znači jer sam po prirodi vrlo nesigurna. Zapravo, znam u sebi odrediti kvalitetu nečega što napravim, ali ovaj film bio mi je vrlo specifičan i nisam bila sigurna jesam li išta dobro napravila. Reakcije ljudi koje dobivam i dan-danas puno mi znače jer vam potvrde da se vidi ono što radite i stavljate u te dane i te kadrove te da to nije samo tako. Ja uvijek sumnjam, sumnjam je li to dovoljno i sliči li to na išta...
Kakva je za vas bila 2020. godina? Je li i za vas, kao za mnoge, bila prekretnica? Radite li na nekom novom projektu?
Počela je fantastično! Odlučila sam ići do kraja u realizaciju svog projekta, tj. projekta naše udruge "4 sobe". Ušli smo u novi prostor, digli kredit, odvažili se i onda je došla korona. Mnogi bi rekli: "Ajme, jadni ljudi, što će oni sad?" i donekle je i u ovom trenutku još uvijek tako, ali život pokaže da je čovjek kreativno biće. Dok je živ i zdrav, uvijek ima rješenja. To što me zapravo pitate, je li bilo prekretnice, zapravo mogu reći da je moj život sada na pauzi. Što se tiče mog studija, koji mi je baš bitan životni projekt, preko Zooma radimo programe i radionice i u niskom smo startu da upogonimo dvoranu. Što se tiče glume, godina mi je bila lijepa. U punom sam se sjaju vratila svom matičnom kazalištu jer sam dugo bila na rodiljskom i nije me bilo, tako da mi je ovu godinu definitivno obilježilo to, povratak u matičnu kuću. Zbog korone je na čekanju još jedan projekt s Tarikom Filipovićem. Godina je takva kakva je, ali u HNK igramo više nego ikad jer samo idu dramske predstave. To je dokaz neke borbe, ustrajnosti i truda, ali sve druge stvari vezane za samostalne institucije i nezavisno kazalište su na čekanju. U nekom smislu sam zaštićeni medvjed; imam plaću, ne mogu se žaliti i praktički sam privilegirana. Gotovo osjećam grižnju savjesti spram drugih kolega jer njima je jako teško. Zato mi je drago da u "4 sobe" doprinosimo time što zapošljavamo sve naše voditelje putem autorskog ugovora i tijekom cijele pandemije smo uspjeli sačuvati sve radionice i njihove honorare, bez obzira što nam je pao promet. Kao neki mali poduzetnik pokušavam barem jedan dio tog segmenta zadržati i sudjelovati koliko mogu. Tu osjećam da sam dala doprinos kolegama, ali to je ništa jer od toga ne mogu živjeti. Nadam se da će im tu država uskočiti koliko god može.
S obzirom na sve što se događa oko nas, na čemu ste najzahvalniji?
Na puno toga. Najprije na zdravlju i blagostanju, na tome što imam svoj stan i prekrasnu zdravu djecu. Da sam na neki način našla put iz tog mraka, čime se bavimo u našoj predstavi. Zbilja sam našla put iz toga i to smatram najvećim životnim darom. Možete vi svašta dobiti, ostvariti i imati, ali ako ostanete u toj rupi, ništa se ne sjaji.
Ako epidemiološke prilike dopuste, koga ćete povesti na dodjelu Večernjakove ruže u Hrvatsko narodno kazalište?
Svog najdražeg supruga na svijetu.
