Ovogodišnji Record Store Day, Dan prodavaonice ploča, koji je jučer obilježen, među gotovo petsto vinilnih izdanja tiskanih za ovu priliku donio je i nekoliko ozbiljnih poslastica.
Među najzanimljivijim izdanjima svakako su dva albuma zbog kojih su kolekcionari širom svijeta bili na iglama, ali gramofonskim, već tjednima uoči same manifestacije.
Radi se o prvi put službeno objavljenoj originalnoj verziji albuma Boba Dylana “Blood on the Tracks” iz 1974. (Sony/Menart) i reprintu monoizdanja drugog albuma Pink Floyda “A Saucerful of Secrets” iz 1968. (Parlophone/Dancing Bear). Monoizdanje drugog albuma “A Saucerful of Secrets” Pink Floyda iz 1968. prvi i zadnji put objavljeno je upravo te godine, a originalni primjerci na tržištu dostižu cijenu od nekoliko stotina eura, ako uopće uspijete pronaći očuvani vinil star pedeset godina.
Punija zvučna slika
Zbog čega bi monoizdanje bilo atraktivnije i skuplje od dostupne stereoverzije?
Prije svega zato jer su pomalo čudni, naivni stereomiksevi do kraja šezdeseth godina označili stereo kao indifirentan tada vladajućem monu, pa se monoizdanja opravdano smatraju superiornima, i puno su skuplja, kao i u slučaju Beatlesa, Rolling Stonesa i ostalih prvotimaca iz šezdesetih. Za usporedbu, stereoverzija “A Saucerful of Secrets” često je popunjena nelogičnim smještanjem pojedinih instrumenata i vokala u radikalno odvojeni lijevi i desni kanal (zvučnik), čime se gubi cjelovitost snimke, kao i “udar zvuka” koji je u monoverziji neusporedivo jači i impresivniji.
Drugim riječima, da biste čuli sve što treba na albumima iz šezdesetih, monoizdanja pružit će vam puno prirodniju i puniju zvučnu sliku, a u slučaju monomiksa drugog albuma Floyda čut ćete i produžene gitarističke solodionice Gilmoura u uvodnoj “Let There Be More Light” kojih u stereoverziji nema. Radi se o jedinoj ploči Pink Floyda na kojoj sudjeluju obojica gitarista, Syd Barrett na odlasku na zadnjoj pjesmi “Jugband Blues” i David Gilmour u dolasku, kojeg je baš Barrett doveo u sastav.
Album je nakon briljantnog prvijenca “The Piper at the Gates of Down” promijenio zvuk Pink Floyda prema onome što će ih obilježiti u sljedećim godinama najvećeg uspjeha, a uključuje i hipnotički klasik Rogera Watersa “Set the Controls For the Heart of the Sun” te sjajne balade “Remember a Day” i “See-Saw” klavijaturista Ricka Wrighta, prije nego što je počela autorska dominacija Rogera Watersa.
Iako originalni monoalbum iz 1968. i dalje ostaje jedan od najvećih diskofilskih rariteta, ovogodišnje reizdanje za Dan prodavaonice ploča sve zainteresirane približit će na pristojnu udaljenost od najbolje verzije drugog albuma Pink Floyda, za puno manje novca nego što bi ga potrošili tražeći nedostupan original. Dylan je jedan od svojih najcjenjenijih albuma “Blood on the Tracks” snimio u newyorškim studijima u rujnu 1974., ali je početni plan uskoro promijenio i izmijenio ne samo tekstove pjesama, nego i ponovno snimio pet pjesama potkraj te godine s drugim pratećim glazbenicima u Minneapolisu te takav album objavio početkom 1975.
Mala naklada
I kao takav ispao je sjajan, ali je prva, “necenzurirana” i drastično različita verzija albuma već bila otisnuta na testnim pločama diskografske kuće Columbia i postala sveti gral diskofila koji su tijekom godina nabavljali piratska izdanja koja su se pojavljivala na crnom tržištu. Upravo ta, prva autorska verzija Dylanova albuma sad je službeno objavljena u sklopu Record Store Daya i nakon desetljeća mitologiziranja dostupna je široj javnosti. Otprilike, kao kad bi netko objavio značajan roman ključnog pisca s poglavljima koja su nedostajala, a bacaju drukčije svjetlo na povijesne domašaje.
No, radi se o nakladi od samo 7000 vinilnih primjeraka za cijeli svijet, ali nije samo manja naklada ono što “test pressing” verziju Dylanova klasičnog albuma čini privlačnom. Samo tri pjesme pojavile su se kao “appetizer” na Dylanovim box setovima “Biograph” (1985.) i “The Bootleg Series Vol. 1” (1991.). Trebalo je čekati gotovo trideset godina da bi prošle godine šest CD-a box seta “More Blood, More Tracks” (“The Bootleg Series Vol. 14.”) napokon donijelo sveobuhvatni pregled neobjavljenih Dylanovih snimaka iz 1974., ali u drukčijim tonskim miksevima.
Jedino što je nedostajalo bio je upravo “test pressing” originalne, izvorne verzije planiranog albuma koja se sad pojavila na tržištu kao kruna ovogodišnjeg Dana prodavonice ploča. Najkraće rečeno, jedan od najboljih Dylanovih albuma i ključna ploča o raskidu veze koja je definirala mnoge slične prikaze “rastave” kasnije u rock-glazbi, sad je i službeno dostupna u svom najboljem izdanju. Jer, ta izvorna verzija bila je beskompromisno ogoljen kantautorski rad čiji su tekstovi otkrivali toliko da je i sam Dylan kasnijim preradama i nadosnimavanjima razblažio priču koja je očito govorila previše.