Vrsni autor dokumentarnih serijala, redatelj i scenarist Toni Volarić ima zavidan opus djela koje smo na malim ekranima imali prilike gledati. Tako smo na HTV-u gledali "Zauvijek skladatelj“, "Zauvijek autor“, "A Porina dobiva“, a i sad "Hrvatskih 1000“. Naime, Toni je stao pred radijski mikrofon kao sugovornik i u iskrenom i vrlo životnom razgovoru otkrio je o sebi mnoge neočekivane detalje... Slavko Nedić, inače voditelj emisije "Ljudi iz sjene" ugostio ga je na HKR-u. Voditelj je pojasnio kako Volarić boluje od Parkinsonove bolesti, što je bio dodatan razlog zašto ga je dugo nagovarao da dođe u emisiju. Ipak, vjeruje kako ova priča može biti motivirajuća mnogima koji imaju slične zdravstvene probleme. - Dakle, čovjek koji ima Parkinsona snimio je čak 42 filma - pojasnio je Slavko, a ostatak zanimljivog i nadahnjujućeg intervjua pročitajte u nastavku.
Moj gost je čovjek koji je u svojoj novinarskoj karijeri, koju je inače proširio i na urednički, scenaristički i redateljski segment, a tu svakako dodao i glumu, glazbu, pa i veterinu. Čovjek koji je ispričao priče o mnogim poznatim ljudima u raznim serijalima od „Zauvijek skladatelj“, „Zauvijek autor“, „A Porina dobiva“ i sad „Hrvatskih 1000“. Čovjek koji je snimio 42 dokumentarna filma. Priče o ljudima za koje je evo definitivno znamo, ali puno toga nismo uspjeli saznati prije. Čovjek koji je pričao priče o drugima i moram priznati da sam se malo umorio da ga nagovorim, ali sam neobično sretan da sam ga uspio nagovoriti da mi dođe i bude gost da konačno ispričamo priču i o njemu. Moj gost je Toni Volarić. Toni najprije lijepi pozdrav i dobrodošao“,
Hvala i tebi na pozivu i slušateljima koji će nas idućih sat vremena trpjeti.
Reci mi najprije kako se osjećaš? Uglavnom si ti u ulozi voditelja, moderatora, čovjeka koji koordinira i dirigira cijelu tu priču, da li u filmu od 8 minuta ili filmu od 60 minuta. Sad u stvari si ti gost. Dakle, ti si taj koji si s druge strane, recimo to tako ispovjedaonice.
Malo mi je čudno, iako me u zadnje vrijeme nešto mediji vole, pa me nešto dosta češće spominju nego ranije. No razlog što sam dvojio prvi puta ovako govoriti u radijskoj emisiji je i ovaj problem koji imam s govorom. Nadam se da će me ljudi razumjeti jer ću se truditi govoriti što bolje mogu. Jer, u pitanju je viša sila, tako da to ne mogu puno na to utjecati. Osjećaj da netko mene ispituje jest malo drugačiji. Naime, imam veliki problem a to je da nikad sebe dovoljno ne cijenim, što mi mnogi dragi ljudi zamjeraju. Da uvijek pričam priče o drugim ljudima koji su pisali neke pjesme uz koje smo svi odrastali, plakali, ženili, slavili kojekakve povode. To su skladbe koje su obilježili naše živote iako toga možda nismo ni svjesni. Glazba u velikoj mjeri obilježava naš život.
Dragi slušatelji odmah na početku dužan sam vam kazati, dakle moj gost ima Parkinson i vrlo vjerojatno je to bio glavni razlog zašto sam ga dugo nagovarao da ipak dođe jer vjerujem da ova priča u krajnjem slučaju može biti motivirajuća mnogima koji imaju slične zdravstvene probleme. Dakle, čovjek koji Parkinsona snimio je 42 filma. Dakle, može se. Idem krenuti od samih početaka. Rođen si u Dubravi, odrastao u relativnom siromaštvu, živjeli ste koliko vas u 15 kvadrata?
Otac, mama, dvije sestre i ja u sobi na katu obiteljske kuće moje bake. Moje sestre koje hvala Bogu imaju danas djecu, ne vole da o tome govorim. Međutim ja od toga ne bježim jer je to dio nečijeg života i odredi te u većoj ili manjoj mjeri. Zašto to ne spominjati? Ja ne tražim da ljudi pomisle joj jadan Toni kako je teško živio, nego želim motivirati ljude koji imaju ili su imali sličnu situaciju. Da ti slabije materijalne okolnosti ne budu stigma nego motiv. U tim smo okolnostima jednostavno rođeni, nismo za njih krivi i to nas ne smije spriječiti da budemo ambiciozni i hrabri.
Nas dvojica se znamo jako dugo i stvarno te poznajem. Međutim, kad sam krenuo pripremati se za ovu emisiju, ostao sam šokiran. Dakle, pazite, slušajte sad ovako. Dakle moj gost Toni Volarić je u djetinjstvu prvo krenuo s glumom i vjerovali ili ne, glumio je u sve 24 epizode dječje serije „Zlatna nit“, a zatim glumio je u seriji „Plavi kaputić“. I taman kad se očekivalo da se čovjek nastavi baviti glumom, dolazi do velikog zaokreta. Glazbena škola. Dakle, selite se u veći prostor, veći stan, glazbena škola i odjednom rog postaje glavni instrument.
Preselili smo u Bakačevu 3, dakle u najstroži centar grada. Okolnosti u kojima je to dogodilo bolje je ne spominjati, ali u svakom slučaju promijenio sam školu, od šestog razreda nadalje, otišao iz moje Dubrave. Mama je rekla da nas svo troje upisuje u muzičku školu „Vatroslava Lisinskog“ u Gundulićevoj ulici. Ja sam svirao rog, to mi je bio je glavni instrument, uz sve one teoretske koje treba polagati. Starija sestra koja danas živi u Londonu, svirala je klavir, a mlađa, koja je kasnije diplomirala teologiju, violinu.“
I onda postaješ rock pjevač sastava Gonzo. Dakle vi ustvari niste ništa snimili?
Ništa ozbiljno. Neke pjesme postoje negdje na kasetama. To je bio bend u koji me, tvrdeći da dobro izgledam i pjevam, pozvao Vatroslav Mlinar, bubnjar, dugogodišnji ton majstor u dvorani „Lisinski“ i sin naše proslavljene harfistice, gospođe Marije Mlinar. U istoj prostoriji u kojoj smo imali probe, vježbala je i grupa Dorian Gray. Oni bi izlazili iz prostorije, mi ulazili, a kad sam vidio Massima mislio sam da ću se onesvijestiti. Naime, bilo je to u vrijeme „Sjaja u tami“. Dakle grupa Gonzo uporno je vježbala, stvarali smo neke pjesme i nastupali kao predgrupa Psihomodu, Filmu i još nekim bendovima. Međutim, nikad se nije dogodio veći uspjeh.“
VEZANI ČLANCI:
Tvoj je životni put prepun teškog penjanja i uspona do recimo to tako vrhunca, a onda, a neću reći padanja, nego naprosto opet kretanja ispočetka u nečem novom. Pa tako evo dakle i ta pjevačka karijera u stvari prekida se sa studijem veterine, 3 godine si ondje studirao. U međuvremenu si i pjevao u crkvenim zborovima. Kod Svetog Franje na Kaptolu, pa pri crkvi Svetog Marka na Gornjem gradu. U toj tvom pjevačkom rastu bome si narastao poprilično jer se rodila ideja da bi mogao upisati i studij solo pjevanja. Došao si na audiciju kod primadone Ljiljane Molnar Talajić?
Pjevao sam po zborovima i moram spomenuti nažalost pokojnog profesora Vinka Glasnovića koji je dirigirao i u zboru Svetog Franje i kod Svetog Marka. Jedanput mi je rekao da stanem ispred zbora i pjevam solo dionice. Neki su stariji članovi, sjećam se, bili pomalo i ljubomorni. Pjevao sam solo sve češće da bi profesor Glasnović jednog dana rekao da me vodi kod gospođe Talajić, a kad sam čuo to ime i prezime ukočio sam se od straha. Znamo da je ona bila jedna od najvećih ako ne i najveća i najuspješnija naša primadona, uz dužno poštovanje ostalima. Došao sam kod nje u sobu koja je imala isto tako 10 kvadrata i pitala me da čuje što se pripremio. Ja otpjevam. Kad sam završio rekla je: „Slušaj ti Volariću. Ostaješ.“ Dakle, bio sam zatečen i nisam mogao vjerovati da mi se dogodilo da sam, iako je još slijedio prijemni, upravo primljen na Muzičku akademiju, odjel solo pjevanje“.
I opet naravno, umjesto da postaneš solo pjevač, a mislim da je i gđa Talajić imala isto takvo viđenje da bi to mogao biti, ti krećeš opet ispočetka. Kucaš na vrata HRT-a i 1998. godine postaješ dio ekipe emisije Dobro jutro Hrvatska? No, onda postaješ i novinar BBC-a, pa kako?
U dnevnom je tisku objavljen natječaj za Hrvatsku redakciju BBC World servicea, službu koja je diljem svijeta objavljivala vijesti na četrdesetak jezika, u želji da svijetom prenosi neovisnu informaciju. Bio sam uvjeren da nemam nikakve šanse, naravno, ja to uvijek mislim, ali hvala Bogu imam sestru koja živi u Londonu i ima drugačiji mentalni sklop. Rekla mi je da se javim, ali javilo se i još 300 ljudi, od kojih neke tadašnje novinarske zvijezde. Ne želim spominjati imena iz emisija tipa „Glamour“ itd, ljude koji nisu poznavali vanjskopolitičke teme iako su se svakodnevno pojavljivali na ekranu. Od 300 ljudi, nakon pet krugova zahtjevne audicije, nas smo trojica dobili poziv u angažman. Dobio sam posao na BBC-u i to stalno radni odnos za tada solidnu plaću, proputovao svijeta i izvještavao s nekih važnih događaja.
Realno gledajući dakle svatko normalan bi ostao tamo. Međutim, 2011. godine ti se vraćaš za direktora programa, tad u stvari pokrenute jedine nacionalne glazbene televizije, CMC?
Moram reći da sam godinama radio za BBC i bio vanjski suradnik na HRT-u paralelno, snimivši više od tisuću reportaža. Međutim, tadašnje je vodstvo kuće odlučilo da ja moram otići među 400 ljudi koji su bili vanjski suradnici. Naime, 19. studenog 2010. samo su nam rekli da nam iskaznice vrijede taj dan do 16 sati. Dakle, hvala i doviđenja. Ne želim reći tko je radio „popis za odstrel“ da ljudima, a i gospodinu ne kvarim dan“.
Tvoj je životni i autorski put dokazao da je taj potez bio vrlo krivi, a možda čak poslije sve ovo ne bi ni snimio što je kasnije došlo da se to nije dogodilo, tako da nije svako zlo za zlo. A i svatko će odgovarati za svoje poteze.
Što se prelaska na mjesto glavnog urednika CMC-a tiče moram zahvaliti „bratu“ iz Dubrave, Jasenku Houri. Pili smo kavu i vidio je da sam zabrinut i u depresiji jer nemam posao. Rekao mi je da na CMC-u traže novinare prije nego će postati nacionalna glazbena televizija. Ja dolazim kod Želimira Babogredca koji me pitao za CV. Nakon što je pročitao rekao mi je da ne mogu biti običan novinar i tražio da mu za nekoliko dana donesem prijedlog ustroja i načina funkcioniranja, imena i termine emitiranja emisija buduće nacionalne glazbene televizije. Napravio sam to i primljen sam na mjesto urednika programa CMC-a. Dan danas sam jako zahvalan Jaji što mi je pomogao. Bilo mi je to važno iskustvo, upoznao sam ljude, stotine glazbenika.
Godine 2014. otvara se u novo poglavlje. Činjenica je da kao sad freelancer, odnosno samostalni čovjek, imaš puno odrješenije ruke za raditi i svojoj kreativnosti dati oduška. Postaješ scenarist i redatelj dokumentarnih serijala o hrvatskim glazbenicima?
Dok sam bio na CMC-u napravio sam portrete 50 ak glazbenika. To je tada gledano i ljudi su me primijetili. A i ja sam shvatio da mi je Bog dao dar intervjuiranja. I to takav da bi mi se sugovornici nerijetko rasplakali i dolazilo bi do neuobičajeno emotivnih trenutaka. Naime, intervju je gledanje u oči i slušanje i postavljanje pravih pitanja u pravom trenutku. Intervju sam učio na BBC-u, ali mislim da mi je i Bog ipak tu dao poseban talent. Zato sam odlučio krenuti u snimanja pod svojim imenom, sa svojom malom ekipom, pa što bude. Jer biti na tržištu, nije jednostavno. Pogotovo ovakvom koje nije baš potpuno pravedno i ne dobivaju poslove uvijek najbolji i najkvalitetniji. I taj osjećaj neizvjesnosti te zapravo motivira, barem tipa kao što sam ja. Mogu zahvaliti Hrvatskom društvu skladatelja koje mi je povjerilo izradu dokumentaraca serijala „Zauvijek skladatelj“ o 12 autorskih imena. Tu su na prvom popisu bili između ostalih Rajko Dujmić, Đelo Jusić, , Alfi Kabiljo i još 9 ljudi. Gledanost je bila solidna, HDS je bio zadovoljan, HRT također, tako je počelo da se nekako mene počinje vezati uz televizijski biografski dokumentarni film. Međutim, nisam se pojavljivao niti u jednom svom dokumentarcu. Imam situaciju u kojoj se nikada ne ističem pa su me neki dan za jedne dnevne novine pitali zašto me ljudi ne prepoznaju na cesti. Događa se da se mnogi iznenade kad vide facu koja je radila dokumentarce o Oliveru, Dinu Dvorniku ili Vici Vukovu, pa se nerijetko čude da sam to baš ja. Nikad se nisam snimio u kadru u niti jednom od 42 filma, što je možda moja pogreška jer sam trebao promovirati se kao neki kolege. Ne volim staviti svoje lice u ekran i mislim da pozornost u priči treba dati osobi o kojoj je film.
Ti si ustvari uspio napraviti nešto vrlo, vrlo zanimljivo i posebno, odnosno osobno. I prije tebe ljudi su snimali dokumentarne filmove o poznatim pjevačima, o imenima. Međutim, tvoj pristup koji je vješta kombinacija prezentiranja onoga što svi znaju, a posebice onoga što još ljudi ne znaju, a da to sve ostane u granicama. Nijedna tvoja emisija iz serijala nije u stvari tračerska emisija i nije poanta da se sad nešto ekskluzivno odjednom dozna. Osim eventualno nekakve lijepe osobne priče, dakle, tvoj serijali su u stvari sušta pozitiva?
Možda nekome zvuči da glumim skromnost ali ja kakav jesam, uvijek ističem da je temelj svakog filma bogata biografija čovjeka kojem govorimo. Dakle, on je dao scenarij svojim životom, on je ispisao scenarij. Ja samo ne smijem pogriješiti. Recimo ne bih se tako jednostavno primio priče o Oliveru, pa sam se, prije velikog posla, vratio u Dubravu. Među moje ptice i cvijeće, na moje ulice, kao na neku vrst priprema za „rat“. Jer, ipak se vi nađete u situaciji da znate da će većina kritizirati, jer svatko od nas ima svoj dojam o Oliveru i pjesmama koje je izveo i sad ovaj neki čovjek nudi u dokumentarcu svoje viđenje.
Moj gost je Toni Volarić, razgovaramo o njegovom scenarističko redateljskom opusu od čak 42. dokumentarna filma o velikanima hrvatske glazbe, bilo da je riječ o serijalima koji su pola sata ili više tu dolazimo i do novog serijala „Hrvatskih 1000“ koji se upravo emitira petkom u Dobro jutro Hrvatska. Također vrlo zanimljiva priča.
Dakle, bez obzira na to traje li epizoda 8 ili 52 minute uvijek se pitam na koji način ispričati priču a da ona bude vješta kombinacija dokumentarnog materijala, vlastitog osobnog viđenja priče, ali i osobnog viđenja života dotične osobe. Teško je sve objasniti riječima kako je nešto i zašto, pogotovo zašto je nešto nastalo, ali postoje neke tajne koje ne smijem otkrivati. Televizija ima sliku. I nema potrebe govoriti tipa „a sada poslušajmo što nam na temu tu rekao taj i taj“. Pa pustiš ga i potpišeš i svima je sve jasno. Ljudi nisu glupi, ljudi gledaju i ako vide da netko nešto govori nema potrebe za spikerom. To je recimo jedna od mojih tajni. Ja nemam gotovo nigdje u filmovima off, dakle spikera koji te čitanjem teksta vodi kroz film. Vode nas uglavnom sugovornici koji se logično nadovezuju jedan na drugoga tako da je priča jasna i teče kao potok. I još taj neki dar Božji koji ja ne mogu sebi objasniti. Ne može nitko objasniti recept za postavljanje dobrih pitanja. Ispalo je da imam neku formulu koju ne znam objasniti kao niti jednu kemijsku formulu jer sam u tom predmetu bio loš. Ali postoji nešto, neka Božja ruka, neki talent, svakome Bog da nešto. Meni je dao talent da složim priču koja teče, ima promjenu ritma, koja ispriča ono što je važno o svakoj od tih velikih osoba. Recimo dvije su ključne stvari. Moje i oči mog sugovornika. Uzmimo konkretan primjer, sjednem s Vesnom Dragojević u Splitu na kavu i ona mora vjerovati mojim očima iako me nikada u životu nije vidjela. Ja joj se ne moram sviđati. Ne moram biti nečiji tip, metaforički govoreći. Ali mora vjerovati mojim očima, da želim dobro. Da neću podilaziti, da neću napraviti nešto umjetno ni patetično. Nego da ću osjetiti i prikazati njezinog supruga i našeg Olivera, onakvim kakav je stvarno bio. To je ključ. Ona određuje sugovornike koji će biti u filmu koji su najrelevantniji. Ti sugovornici opet moraju vjerovati mojim očima da mislim dobro i da nešto znam i da nisam jedan od onih koji će ih, kao mnogi, pitati gdje su bili na skijanju i kuda izlaze. Nego će brzo shvatiti da imamo određenu temu u koju ulazimo duboko iz nekog razloga. Kako je moguće da mi Meri Cetinić priča o tome da je Oliver kao mali htio biti mesar? I to zato što je kao dijete bio gladan mesa. Zašto to ispričaju baš meni, ne znam. Zašto mi se mnogi ljudi tako otvaraju? Zašto vjeruju mojim očima, ne znam. Ali je činjenica da to pomaže u krajnjem rezultatu koji je, kažu mnogi, pitak, ljudima jasan i s kojim se ljudi mogu poistovjetiti? Otprilike to. Nedavno su me novinari Slobodne Dalmacije pitali kako želim da me pamte. Rekao sam da nitko neće pamtiti mene. Pamtit će te priče jer će ih rado gledati.
FOTO Severina prošetala gradom u kombinaciji koja košta 7 tisuća eura
Serijal koji je zanimljiv, možda čak i malo hrabar potez je „Hrvatskih 1000“. Jer mogu se ljudi pitati koja je Toni Volarić faca da on može odabrati 1000 znamenitih Hrvata. Međutim, tu je stvarno lista vrlo-vrlo zanimljivih imena od Stjepana Radića, Franje Tuđmana, bana Jelačića, Dražena Petrovića, do evo Jurice Pađena, Denisa Dumančića, uistinu vrlo-vrlo raznolika ekipa. Dakle odabir je ako se ne varam ne isključuju tvoji. Naime, u ovim serijalima „Zauvijek autor“ i „Zauvijek skladatelj“ Hrvatsko je društvo skladatelja biralo u kome ćeš raditi emisije. Naravno na svoj način, ali ovo je sad isključivo tvoje osobno viđenje priče i imena koji će se na popisu naći?
E to su ljudi koji su na neki način ostavili trag na hrvatskom političkom, sportskom, kulturnom, gospodarskom i svakom drugom tkivu. Zahvalan sam Ani Milić, urednici Mozaičnog programa HRT-a koja se jako zauzela za moju ideju, osigurala logistiku i realizaciju. Ona je naravno dobila odobrenje za realizaciju od vodstva kuće. A ideja počiva na nekoj premisi koja se često demantira kako ljudi, posebno mladi, ne žele pratiti cjelovečernji televizijski format. I koji sve što mogu čitati je „ one klik away“, svako znanje i mudrost je „one klik away“ , dakle za 1 klik udaljeno. Nemaju strpljenja gledati 52ominutne priče o nekome, nego žele skraćeni i informacijama nabijen, dinamičan sadržaj. Eto to je neka ideja. I ogromna prilika da napokon definiramo ljude važne za hrvatsku povijest. Čini mi se da smo na dobrom tragu i da je to obogatilo koncept emisije i cijelog HRT-a, a usuđujem se tako malo umišljati da se to dogodilo.
Međutim, tvoj nemirni duh ima još puno, puno-puno toga što bih htio napraviti. Za neke stvari se ima sluha u određenim institucijama, a meni je potpuno nejasno da nitko nije imao sluha za tvoju najnoviju ideju?
Dokumentarac bi se zvao „Vuk koji je tražio ljubav“. To je dječja priča francuske spisateljice od koje sam dobio dopuštenje da koristim to kao naslov filma. Priča govori o ljudima među kojima su menadžeri, direktori, profesorica, umirovljenice, studentice, ljudi svih profila i zanimanja koji nakon svoga radnog vremena, svaki dan 365 dana u godini, dakle na Veliki petak, Badnjak ili Novu godinu odijevaju zaštitnu opremu, ulaze u dječju bolnicu, sjedaju i okupljaju male pacijente. Naime, prije spavanja im čitaju priče za laku noć. Ja se žrtvujem tako da ulazim u bolnicu i čitam toj djeci, toj maloj publici koja se mijenja. Naime nije tajna da dio djece, hvala Bogu bude otpušten kući, ali i dio djece odleti među oblake i zato ih drugu večer na okupljanju više nema. Za takav projekt ne imati sluha. Ja ne želim nikoga prozivati niti biti ljut, ali sam toliko tužan da će moja mala ekipa, ako treba, napraviti cijeli film potpuno besplatno. Glazbu će mi također besplatno napisati Ivan Dečak iz grupe Vatra. Ako treba, napravit ćemo sve za nula eura. Ja sam toj djeci to obećao i idem uskoro u bolnicu sam ispričati jednu priču toj djeci. Ako izađem s odjela u „jednom komadu“ to će biti svjetsko čudo jer sam previše emotivan.
Međutim, idemo na drugu temu, a to je da si za svoj rad u dobio puno i priznanja. I što ti u stvari ona znače?
Neki filmovi se pojave na raznim festivalima koji su vrlo bitni u ovom poslu. Neke hvale i po novinama, neki su citirani, neki slavljeni, drugi nominirani itd. Meni to znači kao priznanje. Međutim, najviše mi znači kada me netko nazove poslije filma ili pošalje poruku. Recimo nakon priče o Vici Vukovu koji je 18 godina imao zabranu postojanja. Na pravdi Boga. Njegove pjesme nisu smjele postojati, nije ih se smjelo izvoditi u medijima, on nije smio nastupati. Čovjek ostane u Parizu i ne plače nad sobom nego magistrira. Vrati se u Hrvatsku ne smije postati i kaže se to u mom dokumentarcu, doma peče kolače, sam ih fotka i objavi kuharicu kolača u vrijeme kada nije smio postojati kao najpopularniji pjevač svih vremena u čak u bivšoj državi. To je moj zadatak da dam gledatelju informaciju bez ikakve strasti bez da sam pristran. Gledaj, Vice Vukov bio je taj čovjek. Veliki čovjek, pravi Hrvat, iskren. To što nije bio tvoja politička opcija, ne znači da nije bio veliki čovjek. Mislim da je otprilike to moj posao kad se sve sažme. Ili reći Dino Dvornik, a znamo bio je ovisnik. Bio jest i rekao je mladima nemojte ljudi to uzimati, ali ostavio je ozbiljan trag. Tek danas mladi slušaju Dina. Zašto ne priznate čovjeku ono o čemu je dobar pohvalite ga. Čestitat na djelu, a ono s čim on ima problema u svom privatnom životu je privatno. Recimo ja sad govorim kako govorim, dopustite mi da nisam kriv za to, prebrodio sam, trebaujesto ruganja reći neka mu Bog pomogne da snage da to izdrži.
Dakle, u tvom opusu je stvarno poprilično puno, puno, puno toga. To je naravno značilo i puno-puno odricanja, a to odricanje koji puta je znalo donositi i poprilično teške posljedice rastava braka OK i djeca su tu i hvala Bogu. Kreću evo ii faks i tu nakon toga dolazi i Parkinson. Puno je toga na leđima.
Ne treba me žaliti, hvala Bogu dobio sam, dao mi je talent koji sam uspio materijalizirati, ostaviti za budućnost. Odao sam poštovanje velikim ljudima. Živim sam u Dubravi sa psom iz Dumovca. Uzgajam mali vrt, imam dva sina hvala Bogu živa i zdrava. Davida i Vitu 19 i 15 godina. Ovo što me pogodilo zadnjih 8 mjeseci saznao sam u veljači i želim poručiti svim ljudima koji se suoče s takvom ili sličnom dijagnozom, a sve ih je više svaki dan i svake godine. Sve je više ljudi koji saznaju da više nisu onakvi kakvi su bili. Dakle nisi više netaknut, reklo bi se u Slavoniji načet si. Jesam, pa što? Imam terapiju, radim kao i do sada, snimam, pišem za Večernjak. Kad smo već na katoličkom radiju poručujem svima da ne treba nikada gubiti vjeru. Nikada nemoj misliti da te tvoj anđeo ostavio. Taj ne ostavlja.“
Upravo s tim htjedoh i završiti ovu priču s tobom. Naime, gdje je vjera u životu Tonija Volarića? Činjenica je da smo imali tu lijepih zanimljivih izleta. Odrastao si uz crkvu Svetog Mihaela kod kapucina u Dubravi. Nakon tog si i pjevao u zboru svetog Franje na Kaptolu, pa bio si član zbora crkve Svetog Marka. AIi danas da u svemu ovo što ti je na leđima mislim da nema vjere, bilo bi ti teže.
Ja mislim da bi bilo nemoguće, bez ikakve patetike, bez podilaženja slušateljima Hrvatskog katoličkog radija, mislim da je nemoguće gledati na život kao nešto što si ti stvorio, jer nisi. Mislim da je nemoguće ne pretpostaviti da netko upravlja tvojim životom više ili manje. Mislim da je nemoguće živjeti bez duhovne dimenzije života. Dobio si talente, na tebi je sada što ćeš s tim. Možda je lakše kukati doma, gledati Dinamo, od jutra do mraka piti pivo i debljati se. Ili možeš ustati i iskoristiti talente koje si dobio. Ja znam da se u evanđelju o talentima govori o zapravo o novcu, ne o onom što mi danas podrazumijevamo pod talentom. Ali uzmimo da je riječ o talentu u ovoj formi. Mislim čak da si dužan pokušati iskoristiti talent. Kome dao Bog da pjeva - pjevaj. Ako ti je dao da skačeš su vis ili skijaš - skijaj. Nemoj bježati od sebe jer nemaš kuda ionako je sve upisano.
Toni, zar ti stvarno misliš nakon svega ovog što si u životu napravio toliko puno lijepih i iskrenih priča da u raju neće biti nekakav kutić za tebe. Pa i ja vjerujem da Bog jako dobro vidi što si ti radio.
Grešnik sam kao i svatko drugi. Ostavio sam što sam ostavio. Radit ću još koliko ću moći dok ne postane preteško. Dakle, radit ću dokle ću god moć. Hoće li biti mjesto u raju? To ne odlučujem ja, ali ne volim kad ljudi kažu kako se ne bojiš da te Bog ne kazni. Bog ne kažnjava, Bog te voli i ljubi.
VIDEO Otkriveno zašto se novinarka HRT-a srušila usred javljanja uživo u Dnevnik, ovo je rekla kolegama