Kada su prije 25 godina Robert Plant i Jimmy Page nastupili dva puta u Zagrebu kao “Glas i gitara Led Zeppelina”, oba puta u Domu sportova, došli su bez basista Zeppelina Johna Paula Jonesa. Prvi koncert održali su 21. veljače te 1998. godine i mnogi ga pamte po silnoj rokerskoj energiji u tada prekrcanoj dvorani i oduševljenju publike. Page i Plant uz standardne brojeve Zeppelina odsvirali su i nekoliko komada s njihova tada novog albuma “Walking into Clarksdale”. Koncert je počeo agresivno, pjesmom “The Wanton Song” s “Grafita”, nastavljen je trolistom pjesama s “Dvojke” “Bring It On Home”, “Heartbreaker” i “Ramble On”, a nakon naslovne pjesme s tada novog albuma uslijedila je kultna “No Quarter”. Zbog izvođenja te pjesme mnogim pravim fanovima Zeppelina bilo je posebno žao što nema Johna Paula Jonesa, koji je briljirao na pianu u izvedbi te pjesme proizvevši mističan, pomalo prijeteći “podvodni” zvuk. Nakon akustičnog bloka u kojem su redom otprašili “Going to California”, “Tangerine” i “Gallows Pole”, uslijedilo je još nekoliko pjesama, na radost publike i “Babe, I’m Gonna Leave You”, da bi prvi dio koncerta bio okončan s “Whole Lotta Love”. Na bisu su prvo otpjevali laganicu “Thank You”, a koncert furiozno okončali klasikom “Rock’n’roll”. Drugi koncert održali su iste godine u studenome.
Najzaslužniji za prvi koncert i uopće nastup Planta i Pagea u Hrvatskoj bio je Tony Mandich, dugogodišnji potpredsjednik diskografske kuće Atlantic Records i prijatelj članova grupe Led Zeppelin. Tony se dobro sjeća okolnosti pod kojima je doveo Planta i Pagea u Zagreb.
– Kad je u Hrvatskoj bila pretvorba, zanimao me je Jadran film pa sam došao u Zagreb na pregovore s Vinkom Grubišićem. Ponudio sam se da budem posrednik u dovođenju produkcija te da imam ured u Hollywoodu i u Zagrebu. Razgovarao sam i s Miroslavom Lilićem, koji je tada također bio u Jadran filmu. No razgovori nisu urodili konkretnim dogovorom pa sam se vratio u L. A. Tada sam nazvao Billa Curbishleya, nakon smrti Petera Granta on je bio novi menadžer Zeppelina, i raspitivao se za dečke iz benda. Bilo je to početkom 1998. i Bill mi je otkrio da Page i Plant pripremaju turneju po istočnoj Europi i da su počeli s probama. Kako je Jimmy živio u Londonu, a Robert u Wolwerhamptonu, našli su neku dvoranu između ta dva grada, ali u njoj nisu imali grijanja. Kako sam nedavno bio u Jadran filmu, kažem Billu da tu imaju studio koji ima grijanje, svlačionice, parking, kuhinju, sve što im treba. “Što misliš da ti složim ponudu? Ali da prvi koncert na turneji bude u Zagrebu”, pitao sam ga. Bill je odmah pristao, iako je bilo planirano da prvi koncert bude u Mađarskoj. Nazvao sam odmah Lilića i pitao ga može li srediti jednu dvoranu da Page i Plant tjedan dana vježbaju, a ja ću srediti da prvi njihov koncert bude u Zagrebu. “Ako ti možeš dovesti Zeppeline na probu u Zagreb i da Zagreb bude prvi koncert na njihovoj turneji, sve ti je badava. Pa to je za Zagreb i Hrvatsku globalna reklama,” rekao mi je Lilić. Kad sam Billu to prenio, odgovorio mi je da dolaze sutra – prisjeća se Tony.
VEZANI ČLANCI:
– Dočekao sam ih na aerodromu i dok smo se vozili do Esplanade rekli su mi da su gladni. Predložio sam im riblju konobu Čiho, u podrumu u ulici Pavla Hatza. Bio sam u njoj nekoliko puta i hrana je uvijek bila izvrsna. Došli smo bez najave i rezervacije, sjeli i uz travaricu čekali jelo 10 minuta. Pitali su me što je travarica, a ja sam im rekao da je to hrvatsko mućkalo za usta.
Uživali su u morskim specijalima, vlasnik je bio oduševljen i na kraju se slikao s Robertom i Jimmyjem - prisjeća se Tony, koji se sjeća i da je Plant iznajmio auto i obišao stari dio Zagreba, te da je uživao u parkovima. Uvijek je, kaže, nosio neku knjigu koju bi čitao na klupi.
– Doveo sam ih poslije ručka u Esplanadu, njih dvojica vole takve stare hotele, i to im je bio jedini trošak, nisu mogli vjerovati. Robert i Jimmy osjećali su se sigurno pa su nakon dva dana boravka u Zagrebu poslali tjelohranitelje natrag u Englesku. Party prije koncerta u Hard Rock Cafeu organizirao je i sve platio Albert Papo. Kako su htjeli na partyju čuti nešto od domaćeg etna, doveli smo im jednu klapu i tamburice, bili su to Gazde. Nisu baš obraćali pozornost na klape, ali kad je tamburica počela svirati, Jimmy i Robert baš su uživali. Tada mi je Jimmy predložio da im Gazde budu predgrupa. Kad sam menadžeru Gazda to rekao, skoro je pao u nesvijest. Nisam tada razmišljao kako će to izgledati. A znamo kako je to publika loše primila – kaže Tony Mandich.
Kažem Tonyju da je u Hrvatskoj upravo izišla biografija Led Zeppelina iz pera nagrađivanog glazbenog biografa i novinara Boba Spitza.
– Znam za Boba, dok je radio na biografiji, nazvao me i rekao da bi došao o Los Angeles razgovarati sa mnom o Zeppelinima. Rekao sam mu da mu stojim na raspolaganju. No zatražio sam da mi pošalje e-mailom koje ga stvari zanimaju, jer ja nisam bio spreman pričati cijelu priču o njima. Htio sam znati što ga konkretno zanima, koji dijelovi karijere i koji događaji, da se prisjetim i da mu ih što kvalitetnije prepričam. No nakon toga mi se više nije javljao, pretpostavljam da je htio da mu ja ispričam kompletnu priču, što nije dolazilo u obzir.
Tony se dobro sjeća i kad su Zeppelini došli u SAD, u doba dok je on bio na vrhu Atlantic Recordsa.
– Kad su u L. A. došli Zeppelini, odveo sam ih na radio KMET, koji je njihove pjesme puštao od prvog albuma. Željeli su tim intervjuom zahvaliti ljudima koji su ih reklamirali od prvoga dana, kada im je to najviše trebalo. Plant i Page odradili su sat vremena intervjua, a ja sam tada shvatio da je šteta što je taj intervju bio samo na jednoj radiopostaji.
Kasnije na kavi direktor programa Richard Kimble i ja smislili smo plan da ponudimo Zeppelinima još jedan termin za intervju koji bi se istovremeno uživo emitirao na 60 radijskih postaja povezanih satelitom. Mnogi su tu ideju prihvatili s oduševljenjem, a Zeppelini su me od tada obožavali. Njihov menadžer, inače zahtjevni Peter Grant, samo je sa mnom htio razgovarati. Za ovu sam ideju dobio strahovite poene jer sam jednim udarcem ubio ne dvije, nego 60 muha. Ovi moji u Atlanticu nisu mogli vjerovati. Nitko nikad nije donio takav ulov. Skoro smo cijelu Ameriku radijski osvojili jednim potezom – otkriva Tony.
Prisjetio se i jednog događaja iz 1977., kada ga je nazvao menadžer Peter Grant.
– Smjestili su se u jedan hotel u Los Angelesu i Peter me zamolio da dođem na sastanak. Tada mi je izložio ideju benda da više ne ulažu u promocije i veliki dio zarade ostavljaju promotorima, već da u organizaciju, catering i ostale troškove ulože 10 posto zarade, a da ostatak ide bendu. Složio sam se s tim planom, i tada su Zeppelini napunili šest koncerata zaredom u Los Angelesu, što je bio rekord. No učinili su to, što je još jedan presedan, bez ijedne jedine reklame. Dakle, ni dolar nije uložen u marketing, a napunili su dvorane na šest koncerata – ispričao je Tony, koji napominje da su putem Zeppelina tada krenuli i mnogi drugi bendovi i da je to bila jedna od revolucija u glazbenom poslovanju.
Tony Mandich napominje mi kako je Robert Plant prije nekoliko dana izveo “Stairway to Heaven” prvi put nakon više od 15 godina (nije ju izveo ni na jednom od dva zagrebačka koncerta), i to na dobrotvornom koncertu na kojemu se pojavio uz Andyja Taylora iz Duran Durana. Unatoč tome što je to najpoznatija pjesma koju je snimio u svojoj više od 50 godina dugoj glazbenoj karijeri, Plant je nije javno pjevao od koncerta 2007. godine, posvećenoga osnivaču Atlantic Recordsa Ahmetu Ertegunu.
– Bio je to Tribute to Ahmet Ertegun. Ulaznice su se prodavale preko interneta, a odaziv je bio fenomenalan. Primili su 25 milijuna zahtjeva, a kapacitet dvorane bio je 18.000. Tada je Robert posljednji put pjevao uživo “Stairway To Heaven” prije ove izvedbe neki dan – kaže mi Tony.
Koncert održan prije nekoliko dana bio je upriličen za prikupljanje sredstava za Cancer Platform, globalno informacijsko središte o raku koje razvija Cancer Awareness Trust, koji je pomogao Tayloru iz Duran Durana tijekom njegove aktualne borbe s bolešću.
Led Zeppelini su kao nijedan drugi bend spojili seksepil s teškim zvukom i upakirali ga u umjetnost. Robert Plant sa svojim erotiziranim glasom, izgledom i pokretima svakako nosi titulu seks-simbola toga vremena, John Paul Jones i John Bonham su ti gromoglasni drvosječe koji paraju nebo svojim ubitačnim ritmovima i sekvencama, a Jimmy Page je dirigent, Mozart, umjetnik koji drži ovu šarenu simfoniju na okupu. Baš kao što su i fizički vrlo različiti, pa teško da itko može pobrkati tko je tko od njih četvorice (što se ne bi moglo reći za neke druge mlade bendove iz tog vremena čiji su članovi izgledali isto), tako je i njihova muzika bila šarolika, protkana brojnim žanrovskim nitima, stilski neuravnotežena, ali prepoznatljiva ne samo zbog Plantova vokala već i zbog svakog instrumenta koji je ova četvorka svirala. Tko, recimo, ne bi prepoznao Bonzove bubnjeve?
Ako uzmemo prva četiri albuma kao jedan zaokruženi ciklus benda, vidimo da on počinje i završava pjesmama koje je obilježio John Bonham. Prva pjesma na “Kecu” “Good Times Bad Times” bubnjarska je odiseja, Bonham doslovce zvuči kao podivljali pas pušten s lanca. Andy Greene iz Rolling Stonea napisao je da se u toj pjesmi “bubanj Johna Bonhama ljulja snagom nakovnja i da hard rock više nikada neće biti isti.”
Bubnjanje Johna Bonhama je ono što se obično navodi i kao definirajuća karakteristika pjesme kojom završava legendarna “Četvorka”, “When the Levee Breaks”, inače country blues obrade stvari koju su još 1929. napisali i snimili Memphis Minnie i Joe McCoy iz Kansasa. Bonham je svoje dionice snimio na stubištu zgrade pomoću dva mikrofona obješena niza stepenice kako bi dobio izrazito snažan zvuk i odjekujući efekt. Kritičar AllMusica Stephen Thomas Erlewine u retrospektivnoj recenziji napisao je da je pjesma jedino djelo na njihovu četvrtom albumu u rangu sa “Stairway to Heaven” i nazvao ju je “apokaliptičnim isječkom urbanog bluesa, snažnim i zastrašujućim” dodajući da “njezini seizmički ritmovi i slojevita dinamika ilustriraju zašto im nitko od njihovih imitatora nikada nije mogao biti ravan.”
John Bonham na neki je mitski način središnja figura benda, ali prije svega tragična, jer su Zeppelini nakon njegove smrti 1980. odlučili da ne mogu i neće nastaviti bez njega.
Mnogi ljubitelji rock-glazbe Zeppeline smatraju najmoćnijom tvornicom zvuka svih vremena. Taj teškometalni orkestar i bubnjevi pokojnog Bonhama odzvanjat će u svima nama koji ih volimo do vječnosti.
VIDEO: Zrinka Cvitešić i Niko Kranjčar imaju razlog za slavlje: U obitelj slavnog para stigla prinova