Roger Waters dolazi u Arenu Zagreb 6. svibnja, a David Byrne, vođa bivših Talking Headsa, potkraj lipnja nastupit će na INmusicu. Dvije su to vremešne rock-zvijezde koje ni pod star(ij)e dane ne prestaju lajati i posljednjim projektima pokazuju da nisu izgubili zajedljivost i imaginaciju.
Doduše, nisu oni ni izbliza iste generacije, dapače, Byrne je na početku američkog novog vala s Talking Headsima bio u izravnoj oporbi planetarnim divovima poput Pink Floyda. No, za razliku od radikalne punk-scene koja je ne oklijevajući pljuvala “istinu u oči” svakom starijem od tridesetak godina, art-rock Byrnea i ekipe imao je dodirnih točaka s Watersovim počecima u psihodeličnim art-Floydima Syda Barretta, ali i s kasnijom Watersovom socijalnom tematikom u tekstovima koju je koristio na albumima Floyda “Dark Side of the Moon”, “Wish You Were Here”, “Animals” i “The Wall”.
Društvena higijena
I lanjski Watersov album “Is This the Life We Really Want?” i novi Byrneov “American Utopia” slični su po brizi za društvenu higijenu, bolje reći suvremeno stanje svijeta u kojem se nalazimo. Do neke mjere njihov dolazak iste godine podsjeća me na Watersovo zagrebačko gostovanje 2011. kad je par dana nakon njega u Domu sportova nastupio Manu Chao, a usprkos posvemašnjim razlikama u artikulaciji ideja i stilovima, obojica nisu bila predaleko jedan od drugoga po količini “društvene ljutnje”. Baš tada mogli smo vidjeti kako sličan angažman može funkcionirati sa sasvim različitih polaznih pozicija i nikakve tu kontradikcije nije bilo, kao što su “The Wall” i “London Calling” od The Clash kad su objavljeni 1979. dijelili mnoge iste teme, iako to tada nije bilo moderno priznati.
Ako neke skandinavske zemlje uspjeh društva ne mjere BDP-om nego “količinom sreće”, poput Finske koja je prošli tjedan proglašena zemljom najsretnijih stanovnika, onda je Roger Waters oduvijek bio primjer čovjeka koji mora iskazivati ljutnju ne bi li ostao pouzdan lajavac na društvene probleme. I premda to mnogima izgleda nespojivo s (pogrešnom) općom percepcijom glazbe Pink Floyda, nepobitno je da nakon raspada grupe 1982. put ostatka Floyda bez Watersa nije imao baš nikakve, osim nostalgične, veze sa starom pričom dok ju je vodio Waters.
Ono što su ostali iz grupe napravili (bez njega) umivenim i bombastičnim scenskim spektaklima i besmislenim albumima – kojima je trebalo „zabraniti“ da izlaze pod imenom Pink Floyd – Waters je nastojao ispraviti koncertom The Wall nakon pada Berlinskog zida, te posljednjim turnejama na kojima je napokon s današnjim tehnološkim mogućnostima mogao pretvoriti zamisli iz vremena Floyda u nova scenska djela. Današnja politička situacija u svijetu prilično je podudarna s onom kad su pjesme i nastajale pa mu samo ide na ruku. No, za razliku od projekta The Wall s kojim je došao prvi put u Zagreb, današnja turneja Us + Them dopušta mu još lakši obilazak klasika Pink Floyda koje je napisao, ali i svojih novijih pjesama, te korištenje cijele palete scenskih audiovizualnih pomagala koje su Floydi tada promovirali u drukčijim tehnološkim uvjetima. Danas se na Watersovoj set-listi osim pjesama sa spomenutih albuma nalaze i neke s albuma “Meddle”, a posebno veseli da se s par tema dohvatio i možda najeksplicitnije angažiranog i svirački uzbudljivog albuma Floyda “Animals” iz 1977. Iz godine po kojoj naziv nosi prvi album Talking Headsa tada mlađahnog Davida Byrnea.
Bogataš s nervozom
Od naziva pjesama s “Animalsa” poput Pigs i Dogs, kojima je karakterizirao ljudske karaktere, preko Welcome to the Machine, Money, Us and Them, Mother i drugih, Roger Waters lajao je na establišment, društvenu “mašinu” i tadašnje prilike u britanskoj politici, obitelji i školskom sustavu, a sudeći prema broju maloljetničkih ubojstava u SAD-u, era Donalda Trumpa daje mu još širi teritorij za održavanje turneja na tu temu. Zasigurno neće nastupiti u Izraelu, ali je i lanjska prepirka s Thomom Yorkejem iz Radiohead – kojima je medijski široko rasprostranjenom akcijom predbacivao nastup u Tel Avivu – pokazala da jezičavi Waters ne posustaje. Waters je bogataš s nervozom, a takvih uvijek fali. Smije li se multimilijunaš poput njega buniti protiv velikih korporacija? Naravno, pa i danas nastupa s gorljivih pozicija zagovaranja „oslobođenja“ od različitih pritisaka društva koja nosimo na grbači. Malo je glazbenika koji su uspjeli napraviti metafore koje su se kasnije lagano mogle uklopiti u stvarne događaje, a Watersu je to s Floydima uspjelo nekoliko puta. Od albuma “The Wall” čija je priča nakon pada Berlinskog zida dobila dodatno gorivo – a pogotovo ga dobiva danas kad se podiže zid između SAD-a i Meksika, dok slični već postoje u Izraelu i Belfastu – do fotografija velikih svinja u letu iznad Londona. Stoga, Watersov paket scenskih efekata – od padajućih zrakoplova i letećih svinja, do vizualizacija na videoekranima – s kojima dolazi u Arenu Zagreb, nije samo površna spektakularnost, nego u funkciji predstave čije je glavno pitanje i danas ono iz naslova zadnjeg albuma; je li to život kakav zaista želimo, i „mi“ i „oni“?
jel to neki partijas hoce najavit da ce glover podrzat partiju i bernardica na izborima?? ili ce im dat savjete kako doci na vlast?? i kako drzati vlast sto duze? pa to ste mogli pitat miletica u istri,,taj ko putin, nikomu neda k sebi, sve sam radi,, u sve je ukljucen,,))))))i naravno zeli vise "slobode za trosenje novca iz proracuna, i ne zeli nikakve kontrole tog trosenja jer.. njemu se vjeruje,,))))))))