Romano Bolković posjetio rezidenciju kraljevske obitelji: 'Osobno me pozvao osobni tajnik Princa od Walesa'

Posjet Londonu sigurno će na svakog ostaviti dojam, ali kada vas u goste pozove Hugh Merrill, osobni tajnik Princa od Walesa, koji je danas između ostaloga i Komtur Komturaja Velike Britanije i Sjeverne Irske Europskog Reda sv. Jurja kuće Habsburg-Lotringen, onda se ipak radi o izuzetnom događaju i nešto drugačijem doživljaju Londona.

- Jednom godišnje, najčešće u kasno ljeto ili s jeseni, Red sv. Jurja okupi se u Londonu, pa je tako gospodin Merrill bio domaćin susreta koji je imao i poseban povod i poseban program. Taj poseban povod bio je šezdeseti rođendan Velikog Meštra Reda sv. Jurja, Nadvojvode Karla Austrijskog. Program je bio više no zanimljiv: osim središnje proslave u znamenitom Carlton Clubu, gosti iz Austrije, Njemačke, Češke, Švicarske, Nizozemske i Hrvatske, koju smo predstavljali Sandra i ja, kao Komtur Komturaja Hrvatska-Zagreb, itinerer je ovog eventa obuhvatio i Reform Club, ratne sobe Winstona Churchilla, te posjet jednoj od rezidencija britanske kraljevske obitelji, dvorcu Windsor. Svake godine taj je posjet Londonu izuzetan događaj, već i stoga što London je neiscrpan u svojim znamenitostima, a kad vas kroz London vode osobe kao što su osobni tajnik Princa od Walesa, ili Protektor Reda sv. Jurja za Veliku Britaniju, Lord Watson od Richmonda, onda se ta tour pretvara u privilegij. Naime, redovito je među tim prostorima poneki koji nikako ne biste mogli posjetiti bez takvih domaćina, i situacije u kojima se nađete sve su samo ne svakodnevni događaj. Niti su takvima ambijenti, niti uzvanici - prepričava naš poznati novinar Romano Bolković te dodaje kako su njemu ti klubovi izuzetno interesantni jer takvo što ne postoji u svijetu u kojemu je živio dobar dio života, a onda kad su postali dio njegovog svijeta i intimne kartografije, stekao je to iskustvo u njegovoj najčišćoj formi, kroz posjete najekskluzivnijim gentlemen's klubovima čija je povijest koliko gusta toliko i živopisna.

- Brooks's je klub iz 17. stoljeća i dao je članove za 23 vlade, od čega su četiri formirane isključivo članstvom toga kluba. Ono je prestižno da ekskluzivnije ne može biti, no Lord Watson je tako nonšalantno pričao o slavnim okladama još čuvenijih članova kluba da se ni u jednom trenu ne osjećate kao outsider. Reform Club je iz devetnaestog stoljeća i njegovi su članovi zastupali progresivna politička stajališta, dakle Whigs, dok je famozni Carlton Club gnijezdo konzervativaca. Tu smo konačno u društvu Nadvojvode Karla Austrijskog i Prokuratora Reda Baruna Stimpfl-Abelea, te domaćina Hugha Merrilla i inih gostiju imali prekrasnu gala-večer povodom šezdesetog rođendana Karla Habsburško-Lotrinškog - pojašnjava i navodi kako mu ovo nije prvi posjet Londonu i da mu taj grad iz nekog razloga zaista daje osjećaj kao da je doma i upravo tu činjenicu navodi kao svoje najdublje iskustvo Londona. West End je dio grada koji dobro poznaje i smatra da ga treba posjetiti svatko tko se u Londonu nađe.

- West End poseban naprosto zbog Covent Gardena i St.James'sa, a ti distrikti iz više razloga. Ponajprije, ja obožavam taj osjećaj gradskog faira. U Berlinu za subotnjih vašara - recimo na Kollwitzplatzu - naprosto se osjećam kao da sam prodisao punim plućima. E takav osjećaj imam šećući Covent Gardenom, bez obzira krenem li po savjetu prijatelja Tina Radovanija prema najboljoj maloj parfumeriji Londona, Bloomu, ili prema Great Queen Street, gdje je kudikamo diskretnija atmosfera, ali meni svojstvena i neophodna. S ovim iskustvom posjeta Brooks'su, Reform i Carlton Clubu St. James's mi je postao omiljen kvart i da to nisam birao. No veliko mi je otkriće South Bank. Tamo, u okrugu Waterloo, Sandra i ja smo bili smješteni u ulici Lower Marsh. Od dolaska do odlaska sve mi je bilo simpatično: arhitektura, vibe, iznova fair koji je trajao za cijelog boravka, izvrsni restorani, osjećaj kao da su starci otišli i ostavili stan, jer svugdje su gotovo isključivo mladi ljudi, najizravnije iskustvo žive urbane kulture kad kroz grafite tunela Leake Street Arches krenete prema London Eye i preko mosta prema Westminsteru, u riječ osjećate se dobro, životno i svakog trenutka baš kao da krećete u neki velik provod. Namjerno ne govorim o muzejima, kazalištima, etc. jer ono što mene osobito oduševljava u Londonu to je impresija koju čovjek ima čim izađe na ulicu: kao da je samim time dio nekog općeg movea. U stvari - jest. I to je čar Londona - ističe Bolković te navodi kako ga pandemija nije spriječila da putuje, iako smatra da sve te dozvole, kontrole, taj dekor, ta scenografija, i ta distopijska atmosfera predstavljaju nešto oprečno samoj ideji putovanja, njenoj srži: osjećaju i iskustvu slobode.

- No, putujem kad god stignem, putovao sam i prošli mjesec za Berlin, idem sad ponovo tamo, za Budimpeštu u ožujku, Brisel sam preskočio jer mi se naprosto ne da letjeti tamo i nazad samo zbog dva sata sastanka, tako da i ne mogu kazati da manje putujem: u odnosu na sumanut tempo koji me je gotovo svakog tjedna tjerao na put, sada putujem rjeđe, ali nekako s ponovnom radošću odlaska na aerodrom. No više no pandemija zadovoljstvo mi kvari naš provincijalizam. Iz našeg malog grada avioni ne voze izravno do Berlina, i to je strašno, taj osjećaj da mi nismo ni zadnja pošta. Ružan osjećaj - ističe.

Bez obzira na sve spomenuto vjeruje da će ljubiteljicu putovanja, partnericu Sandru, lako nagovoriti da posjete Sintru u Portugalu, a pred njim je i poslovno putovanje u SAD.

- Obožavam putovanja. Mislim da su putovanja nužna da bi čovjek ostao normalan, ma što to značilo. Ne postoji bolji lijek i terapija monotonijom anestezirane duše od putovanja. Putovanje je po sebi užitak bez obzira na cilj puta. Drugi svjetovi, drugi ljudi, druga zviježđa nad vama - i to iskustvo da niste drvo, da vas prije određuju podneblja nego tlo. Postoji jedna stanica U-Bahna u Berlinu, u Dahlemu, na Podbielskiallee. Kad god dođem do te destinacije, jer meni je prevažna, slikam je, već godinama. Iza nje počinje naime jedan drugi svijet, spomenuti duhovni zavičaj, i to je i moj krajnji cilj putovanja: kao da plovite uzvodno, prema izvoru. Putujem naravno i radi posla, no kako radim samo ono što volim, moja se putovanja u tom smislu i ne razlikuju. Najveći su dobitak pri tome, bez obzira zašto i kuda putujem, ljudi koje upoznajem. Imam tu sreću da naprosto putujem i različitim svjetovima, u socijalnom smislu, pa su plod mojih putovanja mnoga gostovanja ljudi koji su po prvi put došli u Hrvatsku samo zbog moje emisije. Tako se ta putovanja iz ugode ili zbog posla isprepliću - pojašnjava te dodaje kako postoji više gradova koje bismo svi trebali makar jednom u životu posjetiti, a grad koji posebno ističe je Rim jer smatra da je upravo on esencija onog što kao ljudi, ne samo Europljani, jesmo.

Osobno želim vidjeti i vrt Ryōan-ji u Kyotu, i takvih mjesta moje duhovne geografije ima desetak, dvadesetak. No, Rim je jedinstveno mjesto na svijetu: mjesto na kojem se ljudsko vrijeme ocrtava na fonu vječnosti koja je gotovo haptičko iskustvo. Ispričat ću vam osobni doživljaj, iz Bazilike Santa Maria in Trastevere. Namjerno izabirem tu crkvu, a ne neku od brojnih raskošnijih i razvikanijih, da bih bolje dočarao ono što mislim: sjedio sam u toj crkvi prije par godina, nekoliko klupa dalje od prijateljice Angele, koja je profesorica teologije i najbolji mogući vodič po Rimu. I, u jednom trenutku, po molitvi, kako sam pognuo glavu, mozaički pod obitelji Cosmati zapne mi za oko i javi se misao o starodrevnosti toga poda, o nebrojenim i neobično značajnim ljudima koji su tuda hodali, tu sjedili, tu molili. Suočim se jednostavno kazano s poviješću. S vremenom onkraj mojih desetljeća koja su mi dana. Moram priznati da je to bio trenutak nevjerojatne emotivnosti, da sam tu nadljudsku mjeru vremena iskusio kroz vlastitu neznatnost, prolaznost, vrlo intenzivno. Mislim da zato treba posjetiti Rim. Ta biste imali iskustvo vremena i vremenitosti. Oni sretniji i vječnosti.

VIDEO Pogledajte tko je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji Novo lice godine