Boris Mišević dobro nam je poznato reportersko lice RTL-a i navikli smo ga vidjeti na malim ekranima kako se javlja s granica u jeku migrantske krize ili s požarišta na Jadranu. Terenski zadaci u vrijeme pandemije koronavirusa nešto su drukčiji nego inače, ali, kaže nam Boris, posao je u biti i dalje isti. – Naš posao bi uvijek trebao biti isti u svojoj biti. Informacija koja je istinita, objektivna i lišena dodatne nepotrebne dramaturgije te pristranih subjektivnih zaključaka. Nema tu filozofije kod pravog newsa. Samo treba biti vjeran pravoj vještini koja se kuje kroz godine iskustva. Promijenilo se jedino to što se broj tema i priča koje iz njih nastaju sveo na dvije. Promijenilo se i to što radimo u dva strogo odvojena tima i što nosimo zaštitnu opremu kada je potrebno. Izazov je biti miran u trenucima koje su, realno gledajući, rizik. Ali što se mene tiče, ja sam na rizik naviknut. Ono što je sastavni dio nečijeg posla ne treba posebno isticati i za to tražiti neko ordenje. Odradiš najbolje što možeš i odeš kući. Bilo vrijeme korone ili ne – objašnjava nam Mišević. Oprez je prisutan na radnom mjestu, ali prisutan je i kod kuće.
– Više je dezinfekcije i tampon-zona za virus na ulasku u stan. Imamo malog člana obiteljskog tima koji je tek napunio dvije godine i zbog njega pazimo više nego što bismo da smo sami. Ne vodimo ga u trgovine i nitko mu ne prilazi osim nas. Ja sam na poslu izložen pa se pokušavam paziti da mu ne donesem problem u stan. Iako mislim da se imunitet mora stvarati i graditi prirodnim putem, ovo je specifična situacija – govori Boris kojeg smo zamolili da našim čitateljima i svojim gledateljima opiše što se sve događa prije nego što njegov prilog završi na malim ekranima i da nam otkrije što se događa iza kamera.
– Prije nego se upale kamere zanimljivije je nego se nakon što se upale! Šalim se, ali ima i tu puno istine. To „prije“ je motivirajući element. To su šale, adrenalin u izvedbi, podrška kolega, međusobno poštivanje i posebna vrsta ispunjenosti nakon dobro obavljenog posla. Brzina i dinamičnost uvijek su tu jer se svaki dan svodi na istu igru da se stigne na vrijeme i da u 18.30 sve bude spremno za emisiju. Svaki teren nosi svoju priču i svaka je posebna. Ono što se događa iza scene je za mene to što me puni i vraća mi snagu. Pozitivan stav mojih kolega prema svakom problemu i visoko dignuta, hladna glava u najtežim situacijama – otkriva Mišević. Njegov prvi pravi posao bile su Vijesti Dana CCN-a i ondje je napravio prve ozbiljnije novinarske korake prije nešto manje od 20 godina. – Strast se gradila tijekom godina. Na Novu TV prešao sam kada se dogodilo njihovo prvo vlasničko preuzimanje. Tamo sam radio i news, ali i uređivao i vodio poslovni magazin. Na RTL-u sam ostvario svoje pravo profesionalno ispunjenje jer sam dobio veću šansu i slobodu da radim ono u čemu sam najbolji. Zahvalan sam urednicima jer imam šansu i privilegij raditi najzanimljiviji posao na svijetu i biti sudionik situacija koje ulaze u povijest. Ono što je u cijeloj priči najbolje: ja sam tek počeo! Sada, u 45. godini, dostigao sam razinu životnog iskustva i prave reporterske zrelosti – govori reporter. Njegovo iskustvo vidi se i kod studijskih emisija, a zadnji primjer je intervju s Milanom Bandićem.
– Svaka sekunda provedena na terenu odlično je iskustvo za studio. Za mene su najbolji majstori TV posla oni koji su jednako dobri i na terenu i u studiju. Studio je drukčija vrsta izazova. Imate gotovo 100 posto kontroliranu situaciju i na svom ste terenu. S druge strane energija u studiju je posebna. Tišina je veća i svaki milimetar pokreta i glasa se jasnije primjećuje. Razgovor s Bandićem koji spominjete je, recimo, prava vrsta izazova u studijskom razgovoru. Riječ je o jako vještom i specifičnom sugovorniku koji sa svojim manevrima često radi namjernu taktičku destrukciju pitanja. Čeka napad da bi ga okrenuo u svoju korist. Taj je razgovor trebalo odigrati jako mirno, ali uz stalnu doza konstruktivnog „hard talk“ pristupa s teškim pitanjima – kaže nam Boris koji na posao svaki dan odlazi s putnom torbom jer nikada ne zna na kojem terenu i gdje će završiti tog dana.
– Plus još imam ormar na RTL-u koji je pun robe. U prtljažniku auta su dodatne jakne za javljanja uživo jer su temperature promjenjive. Za takav breaking news posao treba biti i psihički spreman te biti spreman na velika odricanja. Jer nije isto kada odeš na posao u ponedjeljak ujutro i vratiš se isti dan navečer ili kada se vratiš kući u četvrtak navečer. Moraš imati i podršku obitelji. Moja supruga me podržava u tome iako znam da joj nije lako kada često odlazim i nema me. Pogotovo sada kada imamo sina. Moja izbivanja supruga podnosi dobro i daje mi totalnu podršku. Znam da joj je jako teško kad smo odvojeni. Nas dvoje imamo jednu specifičnu razinu povezanosti i teško funkcioniramo kada nismo skupa. A, srećom, moj posao osim puno radnih dana nosi i slobodne dane. Svaki povratak u obitelj podsjeti me da život ne treba uzimati zdravo za gotovo, već da treba cijeniti svaku njegovu sekundu – kaže Boris i dodaje kako ima godina kada prijeđe i do 50.000 kilometara. Samo je ove godine u jednom tjednu migrantske krize napravio oko 3000 kilometara. Posebne uspomene Borisa vežu uz njegov rodni Beograd kojem se rado vraća.
– Ja sam iz Beograda došao u Zagreb s mamom u trećem razredu osnovne škole. Mama je dobila posao direktora deviznih poslova u NBH i došli smo živjeti u Zagreb. Roditelji su mi bili rastavljeni tako da mi je otac ostao u Beogradu. Tamo su im ostali i obje bake i deda. Kao dijete sam zbog toga stalno odlazio u Beograd. Doista oba grada smatram svojima. Jednako ih volim i mogu reći da sam „doma“ i tu i tamo. Mama mi je zbog životnih okolnosti i brige za baku zadnjih deset godina opet barem pola godine u Beogradu pa sam i ja tamo sve češće. Sad je bio i naš sin Aleksandar prvi put. Vratili smo se u Zagreb taman prije strogih mjera – kaže nam o zadnjem posjetu rodnom gradu. Bez treninga Boris ne može zamisliti dan, on mu je svetinja i pomaže mu da održi psihički i fizički balans. Ali najveći balans i sreću Boris je ostvario prošle godine kada je postao tata. On i supruga posvojili su dječaka koji je postao centar njihova života.
– Život nam se promijenio u ovoj godini jer je došao Aleksandar. Bili smo jako uzbuđeni, ali svaki naš strah i nesigurnost je razbio on prvog dana kada je došao kod nas. Toliko je dobar, razigran, veseo, hrabar, normalan i empatičan dječak. Sve je toliko divno da to riječi teško mogu opisati. Odmah se prilagodio i sada, nakon tri mjeseca, imamo osjećaj da smo zajedno oduvijek. Kada se ujutro probudim i vidim ga između nas kako se smije, ništa mi nije teško. Život s njim sada za nas ima tu jednu posebnu razinu divne ispunjenosti nečim što do sada nismo poznavali – s puno nježnosti govori Boris. Pitamo kako bi ohrabrio ili savjetom pomogao svima koji se odluče na posvojenje, koliko je težak taj proces i na što se valja pripremiti?
– Na ovo pitanje mogao bih odgovarati satima. Ali najbitniji savjet je strpljivost. Bez obzira na duljinu trajanja. Koraka ima puno, ali cilj se mora ostvariti. Moj FB profil je i inače otvoren za sve gledatelje, ali i sve koji mi nešto žele poručiti ili me pitati. I mislim da je naša dužnost da pomognemo svima koji žele posvojiti. Barem savjetom – odgovara nam. Svi imamo listu želja koje želimo ostvariti kada nam se život vrati barem donekle u normalu pa pitamo Borisa što se nalazi na njegovoj listi? – Želim otići s obitelji na Pag u naš Gajac. Kupati se i sunčati na moliću ispred kuće. Ići ujutro u Jež na kavu. Otuširati se u vrtu navečer nakon kupanja i sjesti na terasu. Gledati moju mamu kako se igra sa svojim unukom. Otići sa suprugom u Boškinac na kavu ili u Novalju na lignje na rivi. Plivati. Živjeti – kaže nam za kraj.
VIDEO: Povijest Večernjakove ruže: Pogledajte kako je sve izgledalo kroz godine
veliki respekt s moje strane na taj potez! bravo ✊