RTL-ova reporterka o odlasku iz rodne Vojvodine: 'Nedostaje mi obitelj. Mjesecima ih nisam vidjela'

Potresi koji su potkraj 2020. ponovno zatresli Hrvatsku, stanovnike Siska, Petrinje i susjednih sela suočili su s velikim nevoljama, a novinare stavili pred još jedan zahtjevan izazov. U trenucima neizvjesnosti prema područjima koja su najviše stradala u potresu krenula je i RTL-ova reporterka, 27-godišnja Donna Diana Prćić.

Potres ju je zatekao u Zagrebu, i to na slobodan dan, a ona se bez imalo premišljanja odmah stavila na raspolaganje urednicima i krenula na jedan od najizazovnijih novinarskih zadataka u svojoj mladoj, ali itekako bogatoj reporterskoj karijeri. - U trenutku kada se sve počelo ljuljati bila sam ispred pekarnice. Stajala sam u redu, pogledala se s jednim susjedom i oboje smo zamalo pali. Nisam se odmah mogla čuti s obitelji, prijateljima i kolegama jer se signal prekidao. Odjednom su se svi našli ispred zgrade, kao i većina u gradu, nitko satima nije htio nazad u stan. Iako sam bila na slobodnim danima, stavila sam se na raspolaganje urednicima pa sam navečer krenula na noćno snimanje u sela u okolici Petrinje i Gline - govori nam Donna koja je na terenu provela više od 17 sati.

Prizori koje je vidjela ostat će joj zauvijek urezani u sjećanje. - Novinarstvo nije posao nego poziv i u tim trenucima fokusirani ste na zadatak, ali prije svega treba biti čovjek. Kolega snimatelj Ivan Obertlik bio je sa mnom na terenu 17 sati, a nismo spavali više od 40 sati. Njemu ništa nije bilo teško. Odložio je kameru i pomagao ljudima, nosio kutije s hranom i higijenskim potrepštinama, a kiša je pljuštala cijelu noć. Uz Petrinju, gdje smo s HGSS-ovcima gledali u koja sela pomoć tek stiže, obišli smo brojna sela, a u Strašniku smo oko šest sati doživjeli i niz potresa. U trenutku prvog jutarnjeg snažnog podrhtavanja tla, stajali smo u mrklom mraku jer nije bilo struje, a jedino svjetlo bilo je ono s naše kamere. Idućih pola sata doživjeli smo još pet jačih potresa. Ali bilo je dirljivo vidjeti to zajedništvo mještana koji su izgubili sve, ali su s nama podijelili ono malo što su dobili. U tom trenutku zahvalnost potpuno potisne strah. U gotovo svim selima sreli smo mještane koji se nisu htjeli odvajati od svojih razrušenih domova iako su mogli spavati u vojarnama. Pokušali su utonuti u kakav-takav san u svojim automobilima, napravili su improvizirane šatore, grijali se uz vatru i pod nadstrešnicom seoske trgovine. Te slike ne ostaju samo sjećanje, one vas jednostavno mijenjanju - ističe mlada reporterka kojoj su ljubav prema novinarstvu prenijeli roditelji.

Otac Dražen bio je sportski novinar, a njezina majka Diana jedno vrijeme bila je zaposlena kao voditeljica i urednica. Prve novinarske radove napravila je još na početku srednje škole za lokalni subotički tjednik na hrvatskom jeziku, a nakon preseljenja iz Subotice u Zagreb jedno je vrijeme radila reportaže i za HRT-ovu emisiju "Dobro jutro, Hrvatska", nakon čega prelazi u informativni program RTL televizije gdje radi proteklih pet godina.

- Vojvođanka sam sa zagrebačkom adresom od 2012. kada sam upisala Fakultet političkih znanosti i kovčege ostavila u Studentskom domu "Stjepan Radić". Iako sam u subotičkoj gimnaziji pohađala smjer na hrvatskom jeziku, ipak mi je bilo izazovno snaći se u potpuno novoj sredini. Dvadeset godina živjela sam u Vojvodini, u Subotici, trojezičnoj sredini u kojoj se govori srpski, hrvatski i mađarski. Kada sam stigla, najviše sam radila na naglasku i jezičnoj barijeri. Prvo na HRT-u, a potom na RTL-u. Velika podrška bila mi je, a i dalje je naša lektorica i fonetičarka, dobri duh redakcije Dunja Lakuš s kojom sam dugo radila na tome - govori Donna. Vojvodina joj nedostaje, posebice obitelj i prijatelji, koje zbog pandemije nije vidjela već mjesecima. - Nedostaju mi otac i baka koje mjesecima nisam zagrlila zbog epidemije i mjera. Oni su u Subotici. Početkom 2020. sam ih vidjela, ali svaki dan imamo zakazane virtualne susrete (smijeh). Nedostaju mi i prijatelji koji žive u Subotici i Novom Sadu - priznaje reporterka kojoj su upravo ti online susreti najviše pomogli nakon što je zbog zaraze COVID-om jedno vrijeme bila u karanteni.

- Ne znam gdje sam se zarazila. Imala sam, srećom, blage simptome, temperaturu, drhtavicu, bol u mišićima, glavobolju, a ostala sam i bez osjetila njuha i još mi se nije vratio, a prošlo je mjesec i pol. Najviše me bilo strah da sam zarazila mamu. Srećom, sve je dobro prošlo! - kaže Donna. Za sebe ističe da voli biti vjesnik dobrih vijesti, a posebno je zadovoljna kada neka od njezinih "gorkih" priča dobije sretan završetak. Jedna takva priča je i ona o Marini Dir, MORH-ovoj medicinskoj sestri koja je ostala bez dijela noge u prometnoj nesreći. - Nakon što su liječnici u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu izveli pravo čudo kakvog nema u literaturi, Martina sada hoda. Pratila sam njezin oporavak i sposobnost da mnoge nadahne hrabrošću jer Martina ni u jednom trenutku nije prestala gubiti nadu. Uspijem li bar jednoj osobi pomoći, znam da je vrijedilo - ističe mlada reporterka koju bi mnogi jednog dana voljeli vidjeti i u televizijskom studiju. Ima li ona voditeljskih ambicija? - Za studijski stolac treba puno utakmica u nogama, ali jednoga dana, zašto ne! No, trenutačno brusim se kao reporterka i to mi je glavni cilj - kaže Donna Diana.

Posao joj je prilično zahtjevan i stresan pa slobodno vrijeme koristi za punjenje baterija. Najradije se opušta uz telefonske razgovore s najbližima, sudoku, gledanje serija na Netflixu, a prije pandemije mikrofon je na slobodne dane znala zamijeniti i teniskim reketom te odmjeriti snage s redakcijskim kolegama. - Jedva čekam da popuste mjere pa da ponovno uzmem reket i zaigram sa svojim teniskim partnerima - Adrianom De Vrgnom i producentom Mirom Lujićem. Jedan ima bolju kondiciju, drugi snažan forhend, teško je reći tko je bolji - priča Donna. O privatnom životu ne želi previše govoriti, a na pitanje ima li vremena za ljubav, tajnovito odgovara: - Uspješno balansiram na oba polja i oba su mi jednako važna. U ovoj godini sebi i gledateljima želi prvenstveno mir. - Nadam se da ćemo vas dočekati s manje priča o koronavirusu, da nas nećete gledati toliko često ispred bolnica i razrušenih domova. Želim nam svima pregršt lijepih priča. A privatno, kao i svima, i sebi želim mir koji je vrlo često manjkao u kaosu zvanom 2020. - zaključuje Donna Diana Prćić.