Sanja Brajković: Kroz emisiju sam često 'gušila' svoje nezadovoljstvo i 'praznila' ljutnju

Urednica i novinarka Sanja Brajković godinama je neizostavni glas Radio Sljemena. Nevjerojatna energija, empatija, beskrajan entuzijazam i kreativni “tornado” riječi su kojima je opisuju kolege iz emisija “Sve najbolje”, “Sunčana strana”, “Grincajger” i “Dan za plan”. Radio je njezina ljubav još od 80-ih godina kada je bila članica Ansambla dječje drame na tadašnjem Radio Zagrebu. Iako je kratko bila dio kazališta, ali i pred kamerama, oduvijek je ulazak u radijski studio smatrala “povratkom kući”. Posljednja godina svima je bila teška i izazovna, a njoj je donijela još jedan poslovni uspjeh u nizu – nominaciju za prestižnu nagradu Večernjakova ruža za radijsku osobu godine.

Nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji radijske osobe godine. Jeste li se nadali nominaciji? Što vam ona znači?

Ovo je moja druga nominacija za ovu prestižnu nagradu pa veseli činjenica da je jedna došla u vrijeme mojih radijskih početaka, a ova prati moje “zrelo” profesionalno doba. Dokaz da se u moja četiri desetljeća radija jednostavno ne možete zasititi i svaki je dan na Sljemenu novi početak i izazov.

Tko vam je prvi čestitao na nominaciji?

Mama, naravno! Ha, ha! “Moja” glazbena urednica Ema Gross, uz koju petkom poslijepodne opuštamo slušatelje nakon radnog tjedna i uvodimo ih u vikend. Nakon nje, moja “sljemenska obitelj”, koja ove godine ima dvostruki razlog za radost jer je tu i nominacija za emisiju “Prstom po globusu” kolegice Vesne Jurić Rukavine.Veselje kolega zbog nominacije je moja ruža prije ruže!

Emisiju “Sve najbolje” čine “najbolji od najboljih”, najbolji u Hrvatskoj, Europi, u svojoj sredini.. Kako birate goste?

Zaboravili ste - i u svijetu! Nešto nas je više od 3 milijuna i 800 tisuća, a u koje god životno područje zagrebete, nailazite na hrvatska odličja i priznanja na svim tim razinama. Od svjetskog prvaka u oranju, preko iznimnih mladih fizičara, matematičara, do olimpijskih prvaka, maslinara, vinara, inovatora… Iako je zadovoljstvo doživjeti olimpijske i svjetske prvake malo osobnije, posebno me čini sretnom što u emisiji nerijetko gostuju prvaci individualnih sportova kojima nepravedno izmiče zaslužena medijska pozornost.

Koji vas se gost posebno dojmio, kojeg najviše pamtite?

Bojim se da bi popis meni “posebno dojmljivih” izazvao čitateljima upalu mišića od “skrolanja”. Ipak, nakon gostovanja paraolimpijaca u mojoj kasnovečernjoj emisiji, još dugo vrtim film i pozitiva i duboko divljenje mi ne daju odmah zaspati.

Inače, slušamo vas i u drugim emisijama Radio Sljemena kao što su "Sunčana strana", "Grincajger" i "Dan za plan". Kako stižete to sve?

Nisam iznimka, to je “sljemenski prosjek” ili - puno rada s puno ljubavi. Uz dr.sc. Gorana Fruka pravi je gušt u “Grincajgeru” svaki susret sa slušateljima u našoj voćarskoj oazi petkom. I tako nastavljamo jednu od najdugovječnijih radijskih tradicija koje je utemeljio dr.sc. Ivo Krpina još prije tri desetljeća. U “Sunčanoj strani” nedjeljom, koju urednički i voditeljski dijelim s Dorotejom Brljak, gostuju “razbijači sivila” i najveće je profesionalno i ljudsko zadovoljstvo kad javna osoba s miljama odrađenih intervjua osjeti tu sljemensku toplu atmosferu, lišenu žutila, a opet osobnu i nerijetko poželi novi susret. Ono, što slušatelji možda ne znaju, jest da mi urednici, voditelji na Radio Sljemenu upakiramo cijelu emisiju: od odabira gosta, pripreme, studijskog gostovanja…do kavice s gostima.

U struku stalno ulaze mlade nade. Vidite li vi možda razliku izmežu mladih i starijih kolega, u pristupu poslu, profesionalnosti, što se po vama mijenjalo u novinarstvu posljednjih godina?

Obožavam svoje mlade kolege i ponosna sam na njihovu iznimnu profesionalnost i pristup poslu u ovim zahtjevnim vremenima. Doslovno “vijest uz vijest” s najiskusnijima. Oni nisu, poput mene, imali tu priliku postupno upijati i učiti, jednostavno su bačeni u vatru…a mi smo tu da pazimo da se ne opeku! Zahvaljujem Marini Mučalo, Mariju Mihaljeviću, Pjeru Vukeliću, Voji Šiljku… i na onome što su mi kao djevojčici s namjerom prenosili, i na onome što sam od njih “krala”. Nema razlike u novinarstvu nekada i sada. Postulati ostaju isti, samo su komunikacijski kanali I tehnologije prenošenja suvremenije, što je za neke blagoslov, za druge prokletstvo.Radio se zasad sjajno nosi.Strahujem samo da je medijski prostor kontaminiran u sve većoj mjeri onim što bi uvrijedilo čak i pojam “kvazi-novinarstvo”.

Je li radio vaša ljubav oduvijek?

Od 80-tih godina, još kao članice Ansambla dječje drame pri tadašnjem Radio Zagrebu. Moja draga “teta” Božena Torjanac mnoge je današnje medijske ljude usmjerila u svoje životne niše.Npr Jasnu Palić Picukarić “na daske”, Janosa Romera i mene na radijske valove. Hvala joj. U liku Sport Lilly bila sam i dio svijeta “crtića”, bilo me je i u kazalištu i pred kamerama, ali je oduvijek ulazak u radijski studio bio “povratak kući”.

Neki kažu da je radio najbolji medij za izražavanje kreativnosti te da je zapravo najteže raditi na njemu jer je “lako” vizualno nešto ljudima predočiti i prenijeti emocije, ali na radiju je to puno teže, samo glasom. Što vi mislite o tome?

Baš tako. Ako slika govori tisuću riječi, naš je zadatak riječima stvarati slike. Eto i sam izraz dovoljno govori- “oslikati” riječima, ne “oriječiti”. Čak i izraz “opisati” ne dolazi od izgovorene riječi. S rječitošću uistinu nemam problem. Moj kolega Minja sažeo je to u dvije riječi- “verbalni cunami”, a među mojim ton majstorima poznata sam kao “pur pjena”- sposobna popuniti svaku radijsku rupu u eteru! No, emocije se kod slušatelja ne izazivaju količinom riječi… Razgali me kad sa simpatijom spomenu moj smijeh u eteru. Na jednoj fotki za nominaciju sam ozbiljna, moji “sljemenaši” su ju odmah eliminirali riječima:”To nisi ti!”

S tim u vezi, u glasu se vrlo lako osjete emocije. Što radite kada vam jednostavno nije dan, a morate veselo i profesionalno razgovarati sa sugovornicima?

Kad sam donositelj tužnih vijesti, niti ne pokušavam zatomiti knedlu u grlu, bilo bi nepošteno i neiskreno prema slušateljima. Ja gotovo oduvijek živim u dva svijeta. Onaj radijski se “upali” zajedno s crvenim svjetlom u studiju, ali i “on air” sam ja-ja, neodvojiva od sitnih frustracija svakodnevicom. Prepoznam li da sam suočena s nepravdom ili problemom koji muči i druge, pokušavam ga riješiti u eteru. Bilo je puno prozvanih vozača koji ulaze u križanje na crveno, šetača pasa koji ne pokupe “suvenire” svojih ljubimaca, ali i riješenih daleko većih nelogičnosti kroz emisiju “Imam problem” na HTV-u, u kojoj sam nekoliko sezona uz Minju i Marinu i sjajnu uredničku ekipu ukazujući na nepravde “gušila” i svoje nezadovoljstvo i “praznila” ljutnju.

Ako Ruža završi u vašim rukama, znate li već kamo ćete je smjestiti, hoće li stajati u redakciji ili ćete ju ipak smjestiti doma?

Iako bi svatko od mojih “Sljemenaša” u njoj imao svoju laticu, ipak doma, kao svojevrsnu ispriku i podsjetnik mojim dečkima zašto mame i supruge nije bilo na brojnim obiteljskim okupljanjima, zajedničkim vikendima, jer me strpljivo i s razumijevanjem dijele s mojim drugim životom.

Ukoliko nam epidemiološke mjere dozvole, hoćete li doći na dodjelu Večernjakove ruže 18. ožujka i koga biste poveli sa sobom?

To zadovoljstvo druženja sa zasluženo nominiranima uživo nikako neću propustiti, a trenutke profesionalnog ponosa zbog moje nominacije podijelit ću s mojim najvećim ponosom. Veselim se pratnji sina Matije i prilici da hoodicu barem jedne večeri zamijeni sakoom.

VIDEO>>Pogledajte tko je nominiran u kategoriji Radijska osoba godine za Večernjakovu ružu