Regionalna glazbena scena puna je skladatelja koji pišu za razne izvođače, no rijetko se koji od njih može nazvati hitmejkerom, odnosno mogućim nasljednikom Đorđa Novkovića ili Tončija Huljića. Na najboljem tragu da to postane je Dušan Bačić (37), beogradski autor koji potpisuje neke od najvećih hitova Nede Ukraden, Jelene Rozge, Severine, Željka Bebeka i niza drugih izvođača. Bačićeve pjesme hit su i u Srbiji, ali i u Grčkoj i Bugarskoj, pa ga s pravom možemo nazvati hitmejkerom.
– Nije mi više čudno kad me zovu hitmejker, jedino mi je čudno kad me uspoređuju sa starijim kolegama poput Novkovića ili Huljića. To mi je kompliment, ali uvijek kažem ljudima da pričekaju još 20 godina pa ćemo se onda moći uspoređivati. Glupo mi je da me zovu novim Novkovićem kad nemam karijeru kao što ju je on imao – kaže Dušan i govori kako je igrom slučaja jedan od rijetkih koji surađuje s pjevačima iz cijele regije.
– Ljudi su prepoznali moj rad, pa me zato valjda toliko i traže – kaže Dušan koji je pjesme počeo pisati kad mu je bilo devet godina. Tada je u literarnoj sekciji u školi otkrio da mu smišljanje rima ide odlično.
– Stalno mi je to visilo u glavi. Uvijek sam volio pričati i pisati, a s 15 godina shvatio sam da bih mogao pisati neke pjesme. Završio sam gimnaziju, pa sam studirao pravo jer nisam očekivao da ću se baviti glazbom. Onda sam odustao od prava i prebacio se na elektrotehniku, smjer audiovideotehnologija. Po zanimanju sam glazbeni producent – ističe Bačić i dodaje kako je valjda bio predodređen za glazbu. Već sa 16 godina počeo je svirati u klubovima i igrom slučaja jedne večeri svirao je u klubu koji je držala Neda Ukraden.
– Srećom, klub je te večeri bio prepun. Nedi se svidjelo kako sviram klavijature i pjevam te me pitala bih li svirao u njezinu sastavu. Gotovo 15 godina pratio sam je na svim koncertima i ispekao zanat – priča Bačić kojem je trebalo točno 10 godina da Neda snimi njegovu prvu pjesmu. Dvije pjesme stavila je na svoj album, no pravi uspon bio je kada je snimila njegovu pjesmu “Da se nađemo na pola puta”, koju je godinama bezuspješno nudio drugim glazbenicima.
– Tu pjesmu sam dugo radio, trebalo mi je nekoliko mjeseci da napravim aranžman. Upoznao sam Bojana Dragojevića, no ni on nije prepoznao tu pjesmu. Rekao sam mu da ću mu platiti termin u studiju da pjesmu producira do kraja. Planirao sam da je pjeva neki muškarac, no Neda kad ju je čula, nije htjela ni čuti da je pjeva netko drugi. Svaka joj čast, imala je dobar nos za hitove i zato se svakih 10 godina i vraćala s novim hitovima – veli Bačić. Tad je počeo ponovni Nedin uspon, ali i veliki Dušanov. Uslijedili su novi hitovi za Nedu – “Na Balkanu” i “Tetovaža”, duet s Ivanom Zakom.
– Moj je recept da radim ono što mi se sviđa. Evo, posljednju pjesmu napisao sam za Tarapana bend i Ninu Donelli, prava je mediteranska pjesma, kao da ju je pisao netko iz Zadra. Isto tako mogu raditi i za Milicu Todorović, Radu Manojlović ili druge folk-zvijezde. Kad mi dosadi moja glazba pokušavam napraviti nešto što mi je zanimljivo – kaže Bačić, koji ima sreću da je ono što je njemu lijepo, lijepo i njegovim slušateljima. Do suradnje sa Severinom došlo je kada je čula pjesmu “Da se nađemo na pola puta”. Dobila je njegov broj i jednostavno ga nazvala.
– Kada me prvi put nazvala, mislio sam da me netko zeza. Naravno, prepoznao sam njezin glas i shvatio da je to ona. Došla je već za sat vremena u moj studio. Počeo sam joj puštati neke pjesme za koje sam mislio da su za nju, a ona mi na to veli: “Ma ostavi te za koje misliš da su za mene, pusti mi neku za koju misliš da nije za mene.” Vrtim ja po kompjutoru i nađem neki narodnjak, napola napravljen. Kad ona meni kaže: “E, to je hit, daj mi to.” To je bila “Tarapana”, koja je kasnije postala njezin veliki hit. Bila je to polucajka kakve nisu svojstvene za Hrvatsku. Ipak, pjesma je isplivala i svi su je slušali na YouTubeu – kaže Bačić. A da je ta pjesma uspješna, govori podatak da ju je obradio i jedan grčki pjevač, pa mu je to otvorilo vrata i tog tržišta. Slična priča bila je i s Jelenom Rozgom, s kojom se često susretao na nastupima. Zanimljivo, njoj je prvo napisao pjesmu “Generale”, koju je poslije otpjevala Severina.
– Poslao sam joj pjesmu i nije mi se javljala 20 dana. Snimio sam tu pjesmu s Učiteljicama i pustio je Severini. Kad ju je čula, odmah je predložila da snimi duet. Nekoliko dana nakon toga zove me Rozga i govori: “Dule, kad snimamo onu pjesmu?”. Zaboravila je nazvati i reći mi da će uzeti tu pjesmu. Da se iskupim, napisao sam joj pjesmu “Tsunami”, koja je postala i veći hit od “Generala”. Imao sam sreću da se nijedna od njih nije naljutila – kaže Bačić. Posebna priča je suradnja sa Željkom Bebekom, kojem je napisao veliki hit “Gdje sam bio”.
– To je također pjesma koju je puno pjevača odbilo. Stvar je u tome da su svi oni očekivali da im radim nešto slično prijašnjim hitovima, a meni to nije izazov. Samo rijetki znaju prepoznati dobru pjesmu, kao što je Bebek. Družio sam se s Branimirom Mihaljevićem, koji je tada radio album za Bebeka. Nedostajala im je jedna pjesma i on se sjetio mene. Željku i njegovoj supruzi pustio sam “Gdje sam bio” i odmah im se svidjela. Međutim, stavili su je kao četvrtu na album. Mislio sam tada da će je sigurno ostaviti po strani i forsirati neke druge pjesme kao singlove. I znate što sam napravio? Odlučio sam da ću ja snimiti spot. Nazvao sam Bebeka i rekao mu: “Željko, našao sam sponzora u Beogradu koji želi da baš za “Gdje sam bio” snimiš spot, on će sve platiti. Željko mi je odgovorio: “Dobro, bar će onda u Srbiji proći”. Naravno, sponzora nije bilo, nego sam ja sve financirao. Poslije mjesec dana, pjesma je postala veliki hit. Mislim da ni Željko ne zna cijelu priču – smije se Bačić. Njegov poseban projekt je grupa Učiteljice.
– Nakon uspjeha s Nedom Ukraden trebalo mi je entuzijazma i odlučio sam pokrenuti grupu od nule. Prvo sam htio napraviti ženski tamburaški sastav. Napravio sam audiciju, a kako su se javile cure s violinom i tamburicom, napravio sam takav bend. Nakon toga sam napravio i mušku grupu Tarapana, koja i sad uspješno nastupa, te pjesme za Barabe – kaže Bačić i dodaje da nije osjetio ljubomoru među hrvatskim kolegama.
– Vjerojatno ima i ljubomornih, ali realno, oni pravi koji stvarno vrijede nikad nisu ljubomorni, nego me gledaju kao nekog s kim se natječu – kaže Bačić. Dušanova povezanost s Hrvatskom je veća jer je on i međimurski zet. A supruga mu se, vjerovali ili ne, zove Lidija.
– Imamo smiješnih situacija na graničnim prijelazima ili hotelima kad mi suprugu pitaju: “Jeste li vi ona Lidija Bačić?”. Ona se nasmije i kaže: “Ne, ja sam prava Lidija Bačić, a ono je kopija”. Upoznali smo se na Nedinu koncertu u Međimurju, koji je ona organizirala. I eto, i dalje smo zajedno, imamo i kćerkicu Ivu. Jako sam zavolio Međimurje – kazao je Bačić.
Ne zanima nas. Opet trovanje ljudi člancima.