Treći studijski album “Siromahi i lazari” Ivana Grobenskog, člana kolektiva Moskau, ima samo osam pjesama, ali epsko je djelo po estetskim i kulturnim iščitavanjima koja unosi u domaću neo-folk rock-glazbu. Turobna prošlost pretapa se u tmurnu sadašnjost, ne samo maglovitu, što je svojstveno podravskom kraju iz kojeg je Grobenski, nego po snazi kojom arhetipske trenutke povezuje u jaku i sugestivnu cjelinu.
Drugim riječima, smrti, utapanja i siromaštvo na albumu “Siromahi i lazari” kao da su tmurni podravski ekvivalent ugođaja Seljačke bune iz Zagorja. A sve to prokletstvo nije tu zbog današnje pandemije, nego zato što smo takvi, čini se stoljećima, po županijama, gradovima, selima i u glavama. Album “Siromahi i lazari” na vas može djelovati slično kao pjesme Marka Lanegana, iako spram njegova smrtnog baritona Grobenski često pjeva u falsetu, ali efekt je sličan. Krenuvši putem američkog podžanra murder ballads i gothic-americane, Grobenski je kao pravi folklorist i lingvist estetiku albuma “Siromahi i lazari” (Intek Music) pretvorio u našu, tj. njegovu verziju iščitavanja povijesti kroz sadašnjost.
Koristeći sugestivne vokalne i sviračke postupke, pjevajući na podravskom dijalektu, čini vam se da slušate tradicionale stare nekoliko stoljeća. No sve su pjesme novi autorski radovi, ali Grobenski je kao malo tko – pa i sasvim različito spram Dunje Knebl, koja se godinama bavila etnografskim istraživanjima istog područja, ili gitarista Miroslava Evačića – uspio postići artikulaciju autentičnog ugođaja, zvuka, izvedbe, tekstova i interpretacije.
“Siromahi i lazari” sa psihologizacijom likova kao da su tmuran antipod i pomaknuta verzija nekadašnjih “Gruntovčana”, da ih je kojim slučajem snimao David Lynch, a tako djeluju i sjajni videospotovi Dinka Šimca za naslovnu pjesmu i “Črnu meglu”, ujedno i autora fotografije na omotnici. Osim korištenja kajkavskog dijalekta (Grobenski je ranije pjevao na engleskom jeziku), atmosferu albuma određuje ambijent sumorne podsvijesti i tematike koja vam se uvlači pod kožu, a često i ledi krv u žilama.
Pjesma “Črna megla” tako nije tek storija o mogućoj usporednoj stvarnosti koja postoji pored Drave nego i metafora koja povezuje puno širi prostor i kontekst. Do neke mjere “Siromahi i lazari” funkcioniraju poput glazbenog ekvivalenta romana “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, jer Grobenski stvara vlastiti začudan svijet pun bizarnih likova i događaja. Ili, kako sam Grobenski kaže u najavi albuma: “Namjera autora bila je reinterpretirati topose tradicionalne kajkavske pjesme, snimiti neotradicionalnu kajkavsku pjesmaricu i stvoriti novi, suvremeni kajkavski kronotop. Sve su pjesme, tekstovi i aranžmani autorski, ali korijene i inspiraciju vuku iz već poznatih kajkavskih popevki, prikaza naivnog slikarstva, usmene književnosti”.
Možemo se nadati da će Grobenskoga nakon kritičara i publike sklone rock-alternativi zapaziti i šira kulturna javnost, kojoj nudi uzbudljiv, tmuran i elegičan album popunjen psihološkim portretima u kojima kao da vedri i prepredeni seljaci iz Gruntovčana otkrivaju svoje tmurnije lice. “Siromahi i lazari” bogatstvom ekspresije naprosto izazivaju vizualizaciju u glavi slušatelja. Koprivnička etiketa Intek Music postaje sve veći fundus važnih diskografskih izdanja i zapaženih autora, od Gentlemana do Anne Moor, pa su i “Siromahi i lazari” Grobenskog nastali u kućnim uvjetima koprivničke manufakture koja misli lokalno, a djeluje globalno. Osim Grobenskog na vokalima i gitari i producenta Marina Hraščanca zaduženog za tonski miks i mastering zvuka, sudjeluju Marko Lucijan Hraščanec (saksofon), Hrvoje Štefanić (trombon), Leo Beslač (sintesajzer), Brane Norac (klarinet) i ženski vokalni sastav Rudarice.