Sedamdeset godina gitare Fender Stratocaster jedna je od onih obljetnica koje se zaista mogu nazvati ključnima. Zlatni dodir između Stratocastera i mnogih gitarista bio je svih ovih desetljeća rijetko homogena zajednica, iako je tijekom dugog braka bilo i nekih sitnijih problema, no teško i "razvoda".
Praktički nema cjenjenijeg rock glazbenika koji kod kuće nema (nekoliko) Stratocastera, a pored njih sakrivenu još koju ikonu iz palete Fenderovih proizvoda, od pojačala do Telecastera ili bas gitara. Stara je istina da je Fenderov Strat - kao i neki drugi proizvodi iste kompanije poput jednako popularnog Telecastera koji mu je prethodio ili Precision basa - postao djelatni simbol puno šireg dometa od glazbenog. Jer, radi se o instrumentima koji su presudno odredili tehnološki razvoj čitave glazbene industrije od pedesetih godina prošlog stoljeća do danas, dok su tehničkim performansama izravno utjecali na svirački rukopis i razvoj glazbene umjetnosti u svim žanrovima.
Može se reći da je Leo Fender proizvodima iz svoje tvornice snova doslovno omogućio američkim glazbenicima, a kasnije svima širom svijeta, da svoju imaginaciju pretoče u konkretan rad. Ujedno, Leo Fender stvorio je osnove "pravopisa" i zakonitosti po kojima su kasnije vagani kriteriji, vrijednosti i mogućnosti električne gitare. Prije Fendera u domenu električnih gitara nije bilo ničega, a velikim praskom između 1949. i 1954. stvoreno je praktično sve. Ukratko, od Broadcastera 1950.., Telecastera 1952. (prvo pod nazivom Nocaster), do Stratocastera 1954., električna gitara punog drveta postala je stvarnost i temelj za nadolazeću revoluciju u kojoj je Gibson držao pozicije "masnog", a Fender "prozračnog" i lepršavog zvuka.
Nastanak rock'n'rolla imao je, dakako, prirodnih saveznika poput rastuće televizijske industrije sredinom pedesetih, a i korespondirao je s obnovom industrije instrumenata. Poput izuma električne gitare koju je uveo Leo Fender s Broadcasterom 1950., pa zatim Lester William Polsfuss s Gibson Les Paul gitarama 1952., prije negoli je nastao Stratocaster 1954. Kasnije je Stratocaster dodao još više detalja u amplificirano "oružje" i "abecedu" glazbenicima koji su u isto vrijeme spojili, kako se to po školskoj definiciji kaže, rhythm and blues i country, ali u nečistom omjeru, s još začina između. Te rodili rock'n'roll, koji upravo ovog srpnja slavi 70 godina postojanja otkako je Presley u Sun studiju u Memphisu snimio svoj prvi singl "That's all Right", a Bill Haley iste godine objavio "Rock Around the Clock". Bez električne gitare to ne bi bilo moguće, pa je jasnija povezanost između izuma Lea Fendera, Les Paula i novonastajuće glazbe.
VEZANI ČLANCI:
Može se reći da je Leo Fender proizvodima iz svoje tvornice snova doslovno omogućio američkim glazbenicima, a kasnije i onima širom svijeta, da puste želje pretoče u konkretan rad. Bez blagodati Leovih gitara mnogi ne bi vidjeli pozornice niti izdaleka, a i autor ovih redaka kod kuće je pospremio najstariji Telecaster na ovim prostorima, proizveden 1953. godine. Radi se o instrumentima koji su presudno odredili tehnološki razvoj čitave glazbene industrije i izravno utjecali na razvoj rocka, bluesa, jazza, itd.
Kao luksuzniji model s tri električna pickupa, Stratocaster je bio šire upotrebljiv instrument od Telecastera i davno je dogurao do pozicije koju drži i danas: najproizvođenija gitara s oblikom "tijela" i zvučnim karakteristikama koje su kopirali mnogi. Zgodan je podatak da je "glavu" gitare s mašinicama za ugađanje Leo Fender dizajnirao prema modelu mandolina koje je u Kaliforniji vidio kod doseljenih Dalmatinaca.
Kratka kronologija tvrtke Fender uključuje podatak da je zlatno razdoblje trajalo do 1965. kada je firma prodana CBS-u. Modeli gitara do sredine šezdesetih još se smatraju "klasičnima", poželjnima i vrlo skupima, dok kasnija renesansa počinje koncem osamdesetih kada tvrtku kupuje William Schultz i prema starim kriterijima pretvara nove modele Fenderovih gitara u proizvode koji nisu sjena slavne prošlosti. Vizualno su kopija prvog dizajna što govori o viziji Lea Fendera bolje od bilo čega drugoga.
Dakako, stari modeli iz najrodnijih godina i dalje su fascinacija svakog kolekcionara ili glazbenika. Osim kvalitete nije čudno zašto je tako; do 1969. sveukupno je napravljeno samo oko 300.000 primjeraka modela Stratocastera i Telecastera, a kasnije je krenula industrijalizacija koja je proizvodnjom milijuna komada pojela ranije visoke kriterije proizvodnje, poglavito u izboru kvalitetnog, suhog drveta.
Stari stih Johnnyja Štulića "još da imam Fendera vidio bi svirke" doista je točna povijesna prosudba; bez blagodati Leovih gitara mnogi ne bi vidjeli pozornice. Današnja sklonost vintage zvuku i povratak temeljnim zvučnim vrijednostima traje već neko vrijeme i opet potvrđuje da su zakonitosti koje je propisao Leo Fender trajno važeća konstanta. Usprkos tehnološkim inovacijama - dakako, i unutar same tvrtke Fender - poput Stradivarijeve violine, neke stvari nemoguće je poboljšati - recimo kvalitetu starog, dobro osušenog drveta. Stoga je opća pomama za starim godištima Fenderovih gitara odavno postala vrlo skupi posao, a raritetni primjerci, ako ih uopće pronađete, vrijede desetke tisuća američkih dolara.
Tako je David Gilmour iz Pink Floyda kod kuće imao Stratocastera s rednim brojem 0001, dok su Claptonove ili Hendrixove gitare prodavane za astronomske brojke od nekoliko stotina tisuća dolara. Kasnije su Clapton, Gilmour, a nedavno i Mark Knopfler, prodali većinu svojih najpoznatijih gitara na široko reklamiranim aukcijama. Zanimljivo, David Gilmour je najveći dio karijere u Pink Floydima koristio Stratocaster iz 1969. godine i ta radikalno preuređena gitara crne boje s bijelim vratom i izmijenjenom elektronikom čuje se s većine albuma Floyda. Bijeli Strat 0001 prodan je 2019. za 1,815.000 tisuća dolara, dok je crni, mada radikalno preuređen, dosegao iznos od 3,975.000 tisuća dolara.
Bijeli, oslikani Hendrixov Stratocaster iz 1965., teatralno zapaljen i uništen na pozornici Montereya, prodan je 2012. na aukciji za 237.000 funti. Veliki iznos, ali ipak manji od 1,8 milijuna dolara za koliko je prodan Stratocaster koji je Hendrix svirao na Woodstocku. Najpoznatiji manekeni Telecastera svakako su gitarist Rolling Stonesa Keith Richards s nekoliko primjeraka iz 1954. i Bruce Springsteen s legendarnim modelom iz sredine pedesetih, zapravo Esquireom s jednim pick-upom (magnetom), kojem je njegov gitaristički tehničar još sedamdesetih dodao drugi magnet. Kod nas se dobrim godinama Stratocastera iz šezdesetih mogu pohvaliti Hus iz Parnog valjka i Vlatko Čavar Brada iz Psihomodo popa, dok je Vlatko Stefanovski vlasnik Telecastera iz 1963. Potpisnik ovog teksta zadovoljio se s Telecasterom iz sredine 1953. i pojačalom Tweed Deluxe iz 1959., od kojih se ne odvaja usprkos redovitim sugestijama i ponudama domaćih rock glazbenika.
Tko je sve koristio Fenderove gitare? Pa skoro svi, ali neki ne od samih početaka rada.
Nakon kraće ljubavi s Gibsonovim modelima Les Paul Standard i 335 koje je koristio u grupi Cream, Clapton iznenada mijenja tvrtku i od početka sedamdesetih godina postaje najpoznatiji po crnom Fender Stratocasteru koji je obilježio njegove laid-back, opuštene glazbene vode. Taj tzv. Blackie, crni Stratocaster bio je sastavljen iz nekoliko različitih gitara, s kojih je Clapton spojio vrat, tijelo i elektroniku. S druge strane, Jimmy Page prvi i većinu drugog albuma Led Zeppelina snimio je s Fender Telecasterom, da bi krajem 1969. od Joea Walsha dobio sunburst Les Paula iz 1959. koji mu je postao zaštitni znak.
Za razliku od Fendera koji je od početka krenuo s taktikom jeftinijih instrumenata na sklapanje, tj. "šarafljenje", Gibsonovi proizvodi bili su po tehničkim specifikacijama kompleksniji. Ne nužno i bolji, jer obje tvrtke dale su vlastite, različite vizije i drugačiji zvuk, ali Gibson je od Les Paul modela gitara (kasnije nazvanih Standard i Custom), preko modela 335, SG i mnogih drugih, s novim humbucker pickupima (od 1957. godine, do kada su bili P90 pickupi, a za razliku od Fenderovih uobičajenih singl coil pickupa), nudio "masniji" i "deblji" zvuk. I sasvim drugačije gitare koje su od vratova zalijepljenih na složenije dizajnirana tijela gitara, davale gitaristima sasvim različit "feeling" od Fenderovih proizvoda.
Vječno pitanje je li prije bila kokoš ili jaje u slučaju električnih gitara ima jasan odgovor; tek s izumima Lea Fendera i Les Paula, u društvu s novom vrstom pojačala, gitaristi su mogli razviti zvuk koji je dopuštao mnogo više kombinacija od ranijih i koji je temelj suvremene glazbe svih žanrova.
VIDEO: Prmeinula je Shannen Doherty, glumica (53) najpoznatija po ulozi u seriji Beverly Hills