'Snimati reklame bilo je poniženje, nedostojno jedne dramske umjetnice. A danas svi jedva čekaju takve ponude'

Baš kao prava umirovljenica, nemam ni trenutka slobodnog vremena, govori mi smijući se glumica Marija Sekelez. U prosincu će, kaže mi, proslaviti 50 godina umjetničkog rada, a iako je u mirovini od 2016. to ju ne sprečava da glumi, postavlja predstave, snima dokumentarce, osmišljava projekte....

Otkako je u mirovini postavila je pet predstava, "Oscar i gospođa u ružičastom" E. Schmitta; "Dvije Vesne", o Vesni Parun i Vesni Krmpotić, "Voljeti" prema stihovima Luke Paljetka, "Duga u crnini" Marine Cvetajeve i "Pisma svijetu" Emily Dickinson.

- I dalje me sve zanima, strastvena sam posjetiteljica svih kazališnih događanja, a imam i privatnih obveza. Zadovoljna sam, ne osjetim da sam u mirovini osim što sam se riješila tog ogromnog administrativnog i menadžerskog tereta kojim sam 16 godina bila zaokupljena u Žar ptici kao ravnateljica, uz ostale umjetničke obveze. To mi je dosta teško padalo jer mi je uzimalo puno vremena, a sada mi je baš lijepo - iskreno će Marija. A u 16 godina njena upravljanja Kazalištem Žar ptica ondje su svoje prve prilike dobile generacija dramskih umjetnika, glumaca, redatelja, kostimografa, dramaturga, a pokrenut je i Naj naj festival; danas najvažniji festival dječjeg kazališta u državi.

Prije mjesec dana imali smo priliku pogledati i dokumentarni film o njenom bogatom umjetničkom radu i uzbudljivom životu.

- Snimili su je dekanica Umjetničke akademije u Osijeku Helena Sabljić Tomić i snimatelj, profesor Davor Šarić. Fokusirali su se na moje cjeloživotno djelovanje. Počašćena sam jer nisam ni znala da sam njihov izbor nakon što su napravili uspješne filmove o Igoru Mandiću, Ireni Vrkljan, Željku Senečiću... Film mi se jako dopao, ali kao u svakom dokumentarcu, to je samo djelić mog života, dosta toga nije stalo - kaže. Na primjer malo se govorilo o njezinom desetogodišnjom televizijskom opusu.

- Bilo je to u vrijeme Domovinskog rata kada smo svi bili ojađeni, zabrinuti i nesretni. Ipak, u to vrijeme, kao nikad prije ni poslije, osjetila sam u Hrvatskoj zajedništvo, ljubav, nesebičnost... I ja sam htjela dati neki prilog, željela sam pomoći, sudjelovati... Početkom rata često sam boravila u restoranu Muzeja za umjetnost i obrt. Držao ga je pokojni Dragec Vukušić i ondje su zalazili političari, intelektualci, umjetnici, pravi zanimljivi, intelektualni, intrigantni stožer. Svaku večer poslije Dnevnika dolazio je i Miroslav Lilić, tadašnji glavni urednik HRT-a - započinje Marija.

Jedne je večeri prišla Liliću i kazala mu da ima ideju kako da pridonese. On ju je pozvao da sutra dođe k njemu na HRT.

- Došla sam mu s idejom poetsko-glazbenog serijala koji bi bio i antiratni prosvjed, a zvao bi se "Dok nam živo srce bije". Slušao me nekoliko minuta i rekao: "Dobro, izvolite, radite!" I tako sam počela. U deset epizoda prodefiliralo je 400 umjetnika, glumaca, pjevača, plesača, pjesnika, među njima don Branko Sbutega... Pjesma "Od stoljeća sedmog" Dražena Žanka išla je kao odjevna špica. Mate Mišo Kovač prvi je put otpjevao "Grobovi im nikad oprostiti neće", svi su htjeli nastupiti, a radili smo na Prisavlju pod uzbunama. Bili smo pod adrenalinom, cijele je ekipa tome bila posvećena, potpuno nas je to zaokupilo, učinilo nas neustrašivim - prisjeća se Marija. Nakon toga, prešla je u zabavni program kod gospođe Ksenije Urličić. Cijenjene i estetski hvaljenje su bile božićne emisije koje je godinama radila s Antonom Martijem.

- I njemu je to bio svojevrstan comeback. Bio je nenadmašan, takav se talent rijetko rađa. A za iznimne scenografije bila je zaslužna Latica Ivanišević. Bili su to projekti s mnogo sudionika. Sve sam to koordinirala. Imam taj dar, oko koje primjećuje svaku sitnicu. Surađivala sam i s Tihanom Škrinjarić koja je osmišljavala sve plesne brojeve - priča Marija koja je nakon toga prešla i u dokumentarni program. I ondje je realizirala niz uzbudljivih emisija.

- Napravila sam dvije emisije o Hrvatima u Australiji, dokumentarac "Lovreć, cvit Imotske krajine", kao i trilogiju o poznatim ženama iz Imotske krajine. Jedna od njih je bila Anka Petričević, odnosno sestra Marija od Presvetog Srca, pjesnikinja i klarisa. Prvi put u svijetu napravljen je film "U sjaju slobode", o klarisi. Dobili smo dopuštenje da uđemo u samostan. Sa mnom je razgovarala preko rešetaka. Drugi je bio "Iz Runovića u američki san" o našoj lobistici Zdenki Gast. A treći, i meni najmiliji, bio je o svjetski poznatoj modnoj kreatorici rođenoj u Cisti Velikoj, djevojački Franka Kutleša koja se u Londonu udala za švedskog baruna te postala barunica Staël von Holstein. Dokumentarac se zvao "Iz Ciste do svjetske modne piste". Sve su tri priče o ženama rođenim u siromašnoj i okrutnoj sredini i o njihovoj hrabrosti da se same otisnu u svijet te ostvare uspjeh - kaže.

S barunicom Staël von Holstein Mariju veže i prijateljstvo. Upoznale su se devedesetih kada joj je sašila i darovala kostim za predstavu o Mariji Callas.

- Otišla sam u njen salon u Londonu i tamo sam prvi puta vidjela kako se kreira visoka moda. Kada je kostim bio gotov, stigao mi je u Zagreb kao u filmovima, u elegantnoj kutiji, umotan u svileni papir. A kada sam Mariju Callas igrala u Londonu, bila je u publici, s cvijećem. Ma čudo od žene! Usprkos slavi, ostala je jednostavna, prekrasna. Krsna kuma njenom sinu, koji je kao plemić išao u Eaton u školu s prinčevima, bila je Ava Gardner. Nevjerojatno je susresti s tom ženom - prisjeća se Marija koja kao jedno od najljepših iskustava u životu pamti i odlazak u Zambiju. I ondje je snimila dokumentarac.

- Išli smo u Schangombo, naselje koje postoji samo na vojnim kartama Zambije. Snimala sam ondje dokumentarac o našem misionaru Borisu Dabi "Sveti Leopold Mandić u Africi". Tako je, naime, nazvao crkvu koju je izgradio s lokalnim stanovništvom - govori.

Iskustvo Afrike toliko ju je začaralo da ga uvijek ističe na prvom mjestu od svih njezinih putovanja. A takvih je bilo pozamašan broj.

- Od Mongolije do Caracasa, od Švedske do Egipta, svugdje sam bila, obišla sam sve što se moglo obići, no Afrika mi je i dalje u srcu na prvom mjestu. Nakon Zambije, išla sam malo i u Keniju, obišla mjesto gdje je Karen Blixen napisala "Moju Afriku", tamo je cijelo jedno područje posvećeno njoj - priča.

Angažman u kulturnom, zabavnom i dokumentarnom programu HRT-a nije bio jedini njezin izlet u televizijski format. Mnogi se, naime, s nostalgijom sjećaju njezine uloge u televizijskoj ekranizaciji serije kratkih filmova o nespretnom detektivu Timothyju Thatcheru Nenada Brixyja, legendarnog novinara, pisca i prevoditelja Alana Forda.

- Bilo je to na zadnjoj godini Akademije. Došao nam je Drago Bahun, pomoćnik režije legendarnog Branka Bauera. Tražili su mladu djevojku da u okviru kviza "3, 2, 1 kreni" igra u desetominutnim detektivskim pričama koje je pisao majstor kriminalističkih priča Nenad Brixy, a režirao ih je Bauer. Bile su to priče o detektivu Timothyju Thatcheru i njegovoj sekretarici Cat. Filmski se snimalo, bili smo zgodan kontrast, a za svaku je emisiju naše karikature radio Rudi Stipković. Bili smo na naslovnicama, djeca su se igrala nas dvoje, bili smo na jako popularni u to vrijeme - sjeća se svoje prve televizijske slave Marija.

Međutim, u svojoj slavi, veli, uopće nije uživala.

- Meni je to bilo druga klasa jer nije tragedija ili drama za koje sam mislila da sam predodređena. Kasnije sam igrala puno komičnih uloga, što je zapravo vrlo zahtjevno, no u svojim mladim danima sam se doživljavala ozbiljno. Bilo mi je nelagodno, ali sada vidim koliko je to savršeno bilo napravljeno - smije se Marija.

Kao studentica je, dodaje, živjela veoma skromno, a financirala se stipendijom. Njeni roditelji nisu bili sretni što je izabrala studij glume. Bila je odlična učenica pa je mogla birati što će studirati.

- Moji su mi rekli da me, ako odem na Akademiju, neće školovati. Kao izvrstan đak, dobila sam stipendiju od koje sam živjela. Kasnije su se primirili, a ja sam da ih utješim upisala na Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i češki gdje sam došla do apsolventure. U vrijeme kada sam igrala Cat, dobila sam ponudu da nastupim u reklami za Amaro. Imala sam skromne prihode, no ja sam to vehementno odbila jer jedna tragetkinja ne može reklamirati piće. Danas je to neshvatljivo, snimati reklame tada je bilo poniženje, nedostojno jedne dramske umjetnice. A danas svi jedva čekaju takve ponude - smije se Marija.

Veliku popularnost dobila je i 1972. kada je na naslovnici VUS-a, Vjesnika u srijedu, koji je tada izlazio u 300.000 primjeraka osvanula njezina fotografija u bikiniju.

- Na Splitskom ljetu radili smo predstavu s Dinom Radojevićem Lope de Vega "Fuenteovejuna". Jednom fotoreporteru se svidjela moja kolegica Mirjana Pičuljan Štriga, ali on se nije svidio njoj pa me zamolila da odem s njom i fotografiramo se na plažama oko Marijana. Kada su fotografije stigle u Zagreb, urednik je objavio moju fotografiju. I sama sam se jako iznenadila i jedva sam čekala da taj tjedan prođe da moji roditelji ne vide moju fotografiju na naslovnici. Potječem iz stroge katoličke obitelji i to im se ne bi svidjelo. Srećom, nisu je vidjeli - sjeća se kroz smijeh.

Marija Sekelez podrijetlom je Dalmatinka, djetinjstvo i ranu mladost obilježilo joj je odrastanje u Splitu, rodila se 1950. u Vukovaru, a veći dio života provela je u Zagrebu. Zbog toga se istovremeno osjeća Slavonkom, Dalmatinkom i Zagrepčankom.

- Rodila sam se u Vukovaru iako su mi oba roditelja Dalmatinci, iz sela ni tri kilometra udaljena zračnom linijom. Upoznali su se u vlaku za Slavoniju. Mama je išla u posjet bratu, tata prijatelju i bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se nakon mjesec dana i više od 60 godina proveli skupa. Očeva je obitelj bila protiv toga jer je zbog mame ostavio jednu djevojku s mirazom. Tata se zbog toga vjenčao u tuđem odijelu, jer mu nisu htjeli poslati njegovo - priča.

Četiri godine kasnije, rodila se Marija. Njena je majka voljela Slavoniju, no nije podnosila tamošnju klimu pa su se zbog njezina zdravlja kada je imala dvije godine, vratili u Dalmaciju gdje se rodila i njezina sestra Bernarda.

U Splitu je u osnovnoj školi bila odlična učenica, njeni su roditelji bili protiv toga da ide u gimnaziju, jer nisu bili imućni pa su strahovali hoće li je moći dalje školovati. Zbog toga je upisala Školu za zdravstvene tehničare, laboratorijski smjer. I tamo je, kaže, bila savršena učenica, čak i na laboratorijskim vježbama.

- I dan-danas znam sjajno izvaditi krv, analizirati, no profesori su mi govorili da, iako sam odlična, od mene nikada neće biti laboranta. Recitirala sam im u školi poeziju pa sam se učlanila u Tribinu mladih. Bila je to oaza kreativnosti, tu su bili Luko Paljetak, Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Žarko Radić, Aljoša Vučković, Oliver Dragojević, Đurđica Barlović... Na promociji prve Lukove zbirke poezija ja sam recitirala njegove pjesme. S njegovom sam pjesmom i došla na Akademiju. Ma bilo nam je fantastično, putovali smo po Zagori, po otocima, svake smo nedjelje imali predstavu na Prokurativama - prisjeća se srednjoškolskih dana i kazališnih početaka. Kasnije je igrala u Titovim mornarima, otkuda je s 18 odlepršala u Zagreb iako se najprije bavila mišlju da ode u Prag. Međutim, '68. su tenkovi bili u Pragu pa je izabrala Zagreb.

- U Zagrebu je tada vladala erupcija kreativnosti. Startao je Internacionali festival studentskog kazališta (IFSK) i sve što sam vidjela ondje i kasnije tih godina na Ljetnim igrama, to nikada nije nadmašeno, samo se ponavlja sve do danas. U Zagrebu živim od 1968. Bez Zagreba ne bih mogla živjeti, dao mi je sve i ja sam njemu dala sve - govori Marija koja uz titulu Zagrepčanke godine kod kuće ima i dvije Nagrade Grada Zagreba, nagradu Europski krug, Nagradu Fabijan Šovagović, Nagradu Hrvatskog glumišta te Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo na koju je, veli, najponosnija.

Ponosna je i na to što je čak 30 godina provela kao slobodnjak, što je danas nezamislivo.

- To mi se danas čini poput znanstvene fantastike. U svim sam sistemima izdržala i opstala što mi se, kada gledam mlade glumce danas, čini kao nemoguća misija. Danas previše glumaca izlazi s akademija i angažman je dobitak na lotu. U moje vrijeme nije bila tolika gužva, no kako sam ja diplomirala u vrijeme Hrvatskog proljeća, kazališta su neko vrijeme bila zatvorena za mlade glumce pa nam je spas bio &TD - prisjeća se Marija Sekelez legendarnog teatra gdje su nastale neke od ponajboljih predstava u povijesti domaćeg teatra. U nekima od njih igrala je i ona.

- Koji je to bio užitak, kazališna svečanost, to se ne da opisati. Tulumi nakon predstava trajali su do jutra, svi smo bili puni nadahnuća, zanosa... Imala sam sreću igrati u predstavama koje su po deset i više godina bile na repertoaru, poput "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja", "Kaspara", "Ručnog rada"... U prvoj podjeli za Hamleta bila je Vlasta Knezović, no ona se razboljela i trebalo je hitno naći zamjenu jer je predstava išla non stop. Redovi su bili ogromni, sve do ceste, pa je Boško Violić rekao Krešimiru Zidariću da nađe neku mladu glumicu s Akademije. Tada nije bilo snimki predstava prema kojima ste mogli raditi, sve sam morala ispočetka, ali brzo sam se snašla. Odigrala sam 200 predstava - prisjeća se.

Znalo se dogoditi, dodaje, da je nakon predstave voze u Gorski kotar snimati seriju "Kapelski kresovi", a navečer se opet vraćati u Zagreb na novu predstavu...

Marija Sekelez i dalje je neumorna. Iz nje i još uvijek pršti taj elan iz mladenačkih dana, kreativnost šezdesetih, a to znaju svi oni koji su imali sreću s njom surađivati.

VIDEO Kate Beckinsale na snimanju akcijskog trilera Canary Black u centru Zagreba