Zagrebački glumac Sreten Mokrović jedno je od zaštitnih lica serije "Crno-bijeli svijet" u kojoj i u četvrtoj sezoni glumi lik Jure Kipčića. Generacijama klinaca Mokrović je bio poznat i kao poštar Duje iz "Poštanskog sandučića", omiljene dječje emisije s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Kako kaže, i danas se mnogi sad već odrasli ljudi rado sjećaju te emisije,. Njegova televizijska karijera počela je početkom 80-ih, u serijama kao što su "Nepokoreni grad" i "Putovanje u Vučjak". Gledali smo ga i u filmovima "Tri muškarca Melite Žganjer", "Četverored", "Konjanik" i "Duga mračna noć". Iza njega je i cijeli niz hit-predstava poput kultnih "Izbacivača" ili "Tita Andronika". Njegov je glas mladim gledateljima poznat i po sinkronizaciji brojnih Disneyevih crtića.
U tijeku je četvrta sezona serije "Crno-bijeli svijet" u kojoj igrate Juru. Serija je ponovno pobudila veliki interes javnosti jer nas vraća u neke poznate događaje. Kako ste vi zadovoljni samom serijom i svojim likom?
Zadovoljan sam serijom, mislim da se tijekom ove četiri sezone isprofilirala kao vrlo popularna i rado gledana. Nemalo smo bili iznenađeni odazivom gledatelja kod Kožarićeva Sunca, nakon završenog snimanja treće sezone, gdje smo se družili i podijelili majice i autograme velikom broju ljudi, što mladih, što starijih, koji su gotovo bez iznimke pitali hoćemo li nastaviti sa snimanjem serije, da je rado gledaju i da jedva čekaju nastavak... Tako da danas sa zadovoljstvom gledam epizode i uvjeren sam da našu publiku nismo razočarali.
Nalazite li možda neke sličnosti s Jurom?
Nalazim sličnosti u tome što poput Jure strastveno prilazim poslu, imam težnju za poboljšanjem, volim dijeliti stvari sa svojom djecom, biti prisutan za obitelj, družiti se s prijateljima...
Gledate li inače epizode "Crno-bijelog svijeta" i kako vam je vidjeti sebe s perikom?
Da, naravno, gledam sve epizode CBS-a, posebno me razveseli vidjeti reprizu nakon godinu ili dvije. Tada s nekom vremenskom distancom mirnije i bez očekivanja pratim seriju... Što se tiče perike, već sam se naviknuo na nju: ljeti štiti od sunca, a zimi grije... Sprijateljili smo se.
S obzirom na to da ste početkom 80-ih izlazili na kultna mjesta koja se spominju u seriji, poput Zvečke, Lapa ili Jabuke, po čemu vi pamtite ta vremena i koliko ima sličnosti s onim što ste doživjeli na snimanju?
Zaboravili ste spomenuti Kulušić kao još jedno važno mjesto tog vremena u našem gradu gdje su se dogodili neki povijesni koncerti Azre, Filma, Buldožera, Haustora. Također, tamo je kazalište Akter izvodilo svoje predstave "Kažu da je sova nekad bila pekareva kći", "Spašeni" E. Bond... Uglavnom, Zagreb iz tog vremena u sjećanju mi je kao važno mjesto gdje su se u umjetnosti u širem smislu događale stvari koje su bile vrlo napredne za to vrijeme, a u nekim segmentima možda i ispred svog vremena. Nadam se da smo barem dio te atmosfere uspjeli prenijeti u našu seriju. Danas, nažalost, ne možemo ni ući u spomenute prostore osim Jabuke, a Zvečke već odavno nema pa scenograf ima puno posla kako bi donekle dočarao taj kafić koji se pružao na Masarykovu ulicu.
Vratimo se malo na početke vaše karijere. Možda ste današnjoj publici poznat kao Jura iz "Crno-bijelog svijeta", no nama malo starijima ste uvijek poštar Duje iz "Poštanskog sandučića". Po čemu pamtite tih šest godina u seriji koja je mnogim mališanima bila omiljena?
"Poštanski sandučić" bio je zaista popularna dječja emisija. Pamtim je po divnom druženju s ekipom koja ju je stvarala, po Dubravki Ugrešić koja je jedno vrijeme pisala scenarije, po Snježani Tribuson koja je tada počinjala svoj redateljski posao, po neupitnoj podršci i povjerenju redakcije, po divnim kolegama Slavici Knežević i Đorđu Rapajiću s kojima sam vodio emisiju, Stjepki Kavurić koja je za svaku emisiju smišljala novu scenografiju i pisala pjesme koje smo uvježbavali i pjevali, a ponajviše po nepreglednoj količini, po moru pisama i crteža koje smo dobivali od naših malih gledatelja.
Iza vas su brojne predstave, no posebno valja izdvojiti "Izlaz" koji ste s Ralom Milenkovićem izveli više od 350 puta. Nevjerojatna je činjenica da ste zbog te predstave u Dubrovniku dobili po 40 dana zatvora "zbog uznemiravanja javnosti i vrijeđanja socijalističkih osjećaja građana"?
Svako vrijeme ima ljude koji žele pokazati i dokazati svoju odanost i pravovjernost ne bi li na taj način nešto profitirali. Mi smo možda trebali biti opomena mladima i onima koji drukčije misle da paze što rade. Nakon tog događaja mi smo predstavu nastavili igrati, a presuda je ukinuta drugostupanjskom odlukom...
U devedesetima ste glumili u kultnim "Izbacivačima" u Exitu. Predstava je postala pravi kulturni i društveni fenomen, još pamtimo kako se reklamirala redovito na televiziji, svi su pričali o njoj. U čemu je tajna te predstave?
Zaista, "Izbacivači"su bili kao neki društveni fenomen, predstava je na svakoj izvedbi bila potpuno popunjena, čak i pomoćne stolice, dolazili su je gledati mladi ljudi i srednjoškolci po nekoliko puta, govorili su s nama uglas naše tekstove, za mladima su dolazili i roditelji gledati što im to djeca toliko vole. Uglavnom, tražila se karta više. Rene Bitorajac, Mario Mirković, Tarik Filipović i ja dobro smo funkcionirali kao partneri, vrijedno smo radili, a bitno je i da smo imali puno povjerenje i podršku redatelja Matka Raguža.
Od novijih predstava ne možemo preskočiti "Tita Andronika", nažalost pokojnog redatelja Igora Vuka Torbice. Slažete li se da je ta predstava uvijek prijemčiva, budući da govori o ljudima koje lako opije moć?
Teško mi je ovo veliko djelo svesti na nekoliko sudova o tome što to je. U svakom slučaju riječ je o opijenosti moći, o sljepilu vlasti, o nekritičnosti, o narcizmu. To je djelo za mene krajnje pesimistično jer Tit nakon zla koje mu je načinjeno kao jedino rješenje za sebe, kao jedinu utjehu nalazi osvetu, opet ubijanje. Onda se otvara novi krug zla...
Protekla godina bila je teška za sve, a pogotovo za vas u kulturi. Kako ste doživjeli epidemiju koronavirusa?
Doživio sam je dvojako. Stjecajem tih novih okolnosti puno sam više vremena provodio s obitelji, mogli smo se više družiti, provesti puno više vremena zajedno. Znao sam zaista uživati u tom vremenu, ali danas, poslije skoro godinu dana zatvaranja pa popuštanja mjera, života u neizvjesnosti, u strahu, jedva čekam da epidemija prođe, da se vratimo starim navikama, da odložim maske i dezinficijense i odem s prijateljima na pivo...
Jedna ste od poznatih osoba koje sudjeluju u promociji cjepiva protiv koronavirusa. Što kažete na one koji i dalje sumnjaju u njegovu učinkovitost i šire teorije zavjere?
Poštujem znanost i nemam dvojbe treba li se cijepiti ili ne. Imam veliko povjerenje u znanstvenike i znanost.
Proteklih dana brojne glumice u Srbiji, ali i kod nas izašle su s optužbama za seksualno napastovanje. Što mislite o tome, pogotovo o nekim iskazima kako je toga bilo i na zagrebačkoj Akademiji?
Kada je riječ o napastovanju, bezrezervno ga osuđujem.
U pedesetima ste postali otac po drugi put. Je li vam tada bilo teže ili lakše nego kada ste dobili sina?
Volim svoju djecu i nije mi teško ništa za njih učiniti. S njima sam stalno pred novim izazovima i zahvalan sam im na tome.
Jeste li popustljiv prema kćerkici? Gleda li vas ona na televiziji i što kaže?
Popustljiv sam, nadam se u dobrim granicama. Ona je vjerna gledateljica "Crno-bijelog svijeta", kao i moj sin Ivan.
Na kojim sad projektima radite? Gdje ćemo vas moći gledati?
Morali smo, nažalost, prekinuti rad na predstavi "Čarobnjak iz Oza" koju režira Saša Broz u mom matičnom kazalištu ZKM, zbog koronavirusa, no nadam se da uskoro nastavljamo. S bendom Car je gol planiramo nastupe na moru i u unutrašnjosti.
Crno bijeli svijet je teška jugonostalgičaska serija.